Nova.rs: Saradnik mitropolita Justina žičkog u potpunoj izolaciji, zatvoren i pod nadzorom

Nakon što je u februaru Sinod Srpske pravoslavne crkve donio odluku o suspenziji mitropolita Justina, uz obrazloženje da nije na adekvatan način upravljao Eparhijom žičkom, paralelno traje i obračun sa njegovim najbližim saradnicima. U jednom objektu nadomak manastira Studenica daleko od očiju javnosti, već mjesecima pod strogim nadzorom boravi arhimandrit Damjan Cvetković, nekadašnji finansijski sekretar eparhije i jedan od najbližih saradnika suspendovanog mitropolita, piše portal Nova.rs.

Prema informacijama "Nove", arhimandrit Damjan se nalazi u svojevrsnoj izolaciji u okviru manastirskog kompleksa. Oduzet mu je mobilni telefon, pod neprekidnim je nadzorom i onemogućeno mu je kretanje bez pratnje. Posjete su strogo kontrolisane, a kontakti sa spoljnim svijetom svedeni na minimum.

Njegov brat Nenad Cvetković u razgovoru za Nova.rs opisuje nemoć čovjeka koji već nedjeljama pokušava da ostvari ono što bi u svakoj normalnoj okolnosti bilo podrazumijevano - da vidi svog brata kad to poželi.

"Kao i svaki brat, imam potrebu da ga vidim i čujem"

"Ja sam rođeni brat Damjana Cvetkovića, sekretara vladike Justina. Kao i svaki brat, imam potrebu da se ponekad vidim i čujem sa svojim bratom. Zvao sam oca Vitalija, koji je zadužen za nadzor nad njim, pokušavao da organizujem susret, ali to više nije moguće", priča Nenad.

Govori smireno, gotovo tiho, ali iza svake rečenice osjeća se duboka zabrinutost. U njegovom glasu nema ljutnje, već tjeskobe čovjeka koji mjesecima pokušava da uspostavi normalan kontakt sa članom svoje porodice.

Prema njegovim riječima, odmah nakon suspenzije mitropolita Justina uslijedile su mjere protiv njegovih najbližih saradnika.

"Otac Damjan, kao i otac Sava, suspendovani su i razdvojeni upravo da ne bi mogli da budu zajedno. Komunikacija je najprije bila otežana, a sada je praktično potpuno onemogućena."

"I do sada je bilo teško, sada je nemoguće"

Jedini način da porodica stupi u kontakt sa Damjanom bio je posredstvom oca Vitalija. Nenad bi pozvao njega, a tek potom bi mu bilo dozvoljeno da na nekoliko minuta razgovara sa bratom, uz stalni nadzor.

"Damjanu je uskraćen telefon. Ja nijesam imao mogućnost da ga direktno pozovem. Zvao sam oca Vitalija, on bi uključio telefon na spikerfon i tek tada bih mogao da razgovaram sa svojim bratom. Nikada nijesmo dobili bilo kakvo objašnjenje zašto mu je telefon oduzet."

Ni rijetke porodične posjete nijesu proticale bez kontrole. Kad su ga jednom posjetili, svaki minut razgovora odvijao se pod budnim okom čovjeka koji je zadužen da ga prati.

"Porodično smo bili kod njega, ali je sve vrijeme otac Vitalije sjedeo uz nas i nije se pomjerao ni korak. Nijesmo imali priliku da nasamo razgovaramo, niti da ga iskreno pitamo kako se osjeća."

Poslije Prvog maja, kaže, i takav kontakt je potpuno prekinut. Poruka koju je dobio bila je kratka i bez dodatnog objašnjenja.

"Damjan nema blagoslov da prima posjete i sve mora da sačeka završetak Sabora."

"Oni trpe, ali ja kao brat ne mogu da ćutim"

Govoreći o svom bratu, Nenad pokušava da razumije i drugu stranu priče. Podsjeća da su sveštena lica dala zavjet poslušnosti i da ono što im se događa prihvataju kao iskušenje koje moraju da podnesu.

"Oni svjesno trpe sve što im se događa, bez pobune i bez otpora, jer vjeruju da je to Božja volja. Podnose sve stoički."

Ali, kako kaže, on nije monah.

"Ja vjerujem u Boga, ali ne mogu da se ne pobunim protiv nepravde. Govorimo o mom rođenom bratu. Možda bi mi on, da možemo normalno da razgovaramo, rekao da ne izlazim u javnost. Ali ja njegovo mišljenje ne mogu ni da čujem, jer mi to nije omogućeno."

"Najviše strahujem za njegovo psihičko stanje"

U jednom trenutku glas mu zadrhti. Kaže da ne sumnja toliko u fizičko zdravlje svog brata, koliko u posljedice koje višemjesečna izolacija može ostaviti na čovjeka.

"Za njegovo fizičko zdravlje ne strahujem toliko, ali za psihičko strahujem veoma ozbiljno. Zamislite da ste u najstrožem zatvoru. Čak i tamo imate pravo na posjetu supruge, advokata ili porodice. Moj brat nema pravo ni na koga."

To poređenje, koliko god bilo teško, najbolje opisuje osjećaj bespomoćnosti koji prati cijelu njegovu priču.

Bez prava na šetnju

Nenad tvrdi da su ograničenja otišla toliko daleko da Damjan nema ni mogućnost svakodnevne šetnje.

"Pošto otac Vitalije nije u mogućnosti da prati njegov tempo, onda je i njemu uskraćeno kretanje."

Ni vjernicima koji su mu godinama dolazili na ispovijest, dodaje, nije dozvoljeno da ga vide.

"Jednom čovjeku iz Negotina, koji je želio da se ispovijedi kod Damjana kao i ranije, rečeno je da mora da sačeka da prođe Sabor."

"Ne vjerujem da će se bilo šta promijeniti"

Dok čeka epilog Sabora, Nenad, kako kaže, nema iluzije da će uslijediti pozitivan rasplet.

"Vjerujem da će Sabor samo potvrditi odluke koje su već donijete i da poboljšanja neće biti."

Priča Nenada Cvetkovića prevazilazi crkvene procedure i unutrašnje odnose u hijerarhiji. U njenom središtu nalazi se jednostavna, ljudska potreba, a to je da brat čuje brata, da ga vidi bez prisustva nadzornika i da ga pita da li je dobro.

U trenutku kad i takav, najosnovniji porodični kontakt postaje nedostižan, pitanje više nije samo šta se događa unutar crkvenih zidina, već koliko daleko mogu otići odluke onih koji su dužni da prenose vjernom narodu poruku - "Ljubi bližnjega svoga".

Ovim povodom Nova.rs piše da se obratila ocu Vitaliju, koji je prema navodima porodice zadužen za nadzor nad arhimandritom Damjanom, kao i Eparhiji žičkoj, ali do objavljivanja ovog teksta taj portal nije dobio odgovore na njihova pitanja.

Pitanja na koja nijesu dobili odgovore:

Ko je odredio da otac Damjan bude pod nadzorom i zbog čega je to učinjeno?

Zbog čega je otac Damjan onemogućen da se viđa sa članovima porodice?

Da li je otac Damjan u nekoj vrsti zatočeništva/kazne i do kad će ta kazna trajati?

Jeste li ovim povodom imali kontakt i sa policijom?