„Nijedan pisac nije rat u BiHknjiževno obradio tako rječito kao književnik Miljenko Jergović, rođen i odrastao u Sarajevu, dobitnik ovogodišnje Lajpciške književne nagrade i desetina drugih književnih priznanja.
Njegov briljantni prvenac „Sarajevo Marlboro" govori o opsadi Sarajeva od 1992. do 1995. godine, kada su snage bosanskih Srba pod vođstvom generala Ratka Mladića svakodnevno terorisale grad snajperskom vatrom i artiljerijskim granatiranjem. Bile su to godine kada je vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić sprovodio svoju politiku etničkog čišćenja“, riječi su kojima njemački novinar Michael Martens uvodi čitaoce u svoj novi članak na temu „Sarajevo safarija" za Frankfurter Algemajne Cajtung (FAZ).
„Možda zato ovaj izuzetno nadareni pripovjedač postaje toliko ljut kada ga pitaju o priči koja je njegov rodni grad u posljednje vrijeme ponovo dovela na naslovne strane. „Sarajevo safari" naziv je za petparačku priču koja podsjeća na film Kventina Tarantina, ali nema nikakve veze sa stvarnošću.
Prema toj priči, tokom devedesetih godina stotine bogatih stranaca, prije svega Italijana, dolazile su u Sarajevo kao „turisti u lovu na ljude" i plaćale velike iznose kako bi sa srpskih položaja pucale na civile u opkoljenom gradu“, navodi Martens.
Njemački novinar piše da ta priča „ne odgovara činjenicama“ i dodaje:
„Nakon što je FAZ iz Sarajeva prvo izvijestio o nelogičnostima i sumnjivom kvalitetu izvora, uslijedili su i drugi mediji. Regionalni portal Balkan Insight (BIRN), specijalizovan za istraživačko novinarstvo, objavio je opsežnu istragu. Zaključak: osim glasina, nema ničega. Do sličnih zaključaka došao je i njemački medijski portal Übermedien."
Potom autor teksta sa Miljenkom Jergovićem, koji „od samog početka nije vjerovao u tu priču“, razgovara o članku sarajevskog „Oslobođenja“, koji je još 1995. na naslovnoj strani izvijestio o navodnim ljudskim safarijima.
„Mislim da ni 1995. godine u novinama nije neizostavno objavljivana gola istina", kaže Jergović. On ne misli da su tadašnji mitovi i legende nužno bili rezultat propagande ili zlih namjera, već da su najčešće bile posljedica očaja... Takođe nije siguran da li je priča o „safariju" nastala u Sarajevu i odatle se proširila svijetom ili je, obrnuto, došla iz svijeta u Sarajevo „kao perverzno uljepšavanje bosanske ratne patnje“, kaže se u članku FAZ-a i konstatuje: Posljedica je, međutim, jasna: „Ova priča vrijeđa sjećanje na žrtve opsade Sarajeva.“
„Ali kako je jedna toliko neutemeljena priča uopšte mogla privući toliku pažnju? Zašto su je mnogi mediji – u početku čak i FAZ – prenosili afirmativno?", postavlja pitanje Martens.
Mržnja prema elitama
Tu mu bosanski pisac i kolumnista Haris Imamović, rođen 1990. nagovještava tezu po kojoj „priča u kojoj bogati muškarci za novac zadovoljavaju svoju želju za ubijanjem savršeno odgovara potrebama zapadne publike“.
Uz kafu i limunadu na terasi hotela „Evropa" Imamović objašnjava da su lažna priča o Pizzagateu (prema kojoj se iz jedne picerije u Vašingtonu upravlja lancem dječije pornografije) i stvarni skandal povezan s američkim seksualnim prestupnikom Jeffreyjem Epsteinom zasnovani na sličnom motivu kao i legenda o „Sarajevo safariju", piše novinar FAZ-a citirajući Imamovića, koji, između ostalog kaže:
„Mnogi ljudi su nezadovoljni svojom ekonomskom situacijom, mrze elite. Ali ljudima treba nešto više protiv tih elita od činjenice da su bogate. A to dobijaju kroz priču u kojoj elite nisu samo bogate, nego i zle u najgorem smislu.“
Imamović, kaže se dalje u članku, ne isključuje mogućnost da je u Sarajevu zaista bilo pojedinačnih „ludih stranaca" koji su plaćali da pucaju na civile.
„Ali stotine? U to ne vjerujem", kaže Imamović.
Svoju sumnju, između ostalog, obrazlaže detaljem koji je primijetio u izvještavanju o ovoj temi:
„Većina novinara koji su sada pisali o ‘Sarajevom safariju’ prethodno nije napisala nijedan tekst o regiji ili Bosni. Novinari koji žive u Sarajevu bili su skeptični od samog početka. A iskusni novinari, koji su stvarno pratili rat, nisu o tome pisali“, kaže Imamović.
„Osim toga, priča o opsadi glavnog grada BiH, onako kako je predstavljena kroz ‘Sarajevo safari‘, u svojoj srži je revizionistička: Prava priča je da je srpska vojska opsjedala Sarajevo. To je priča o Ratku Mladiću – a ne o nekakvim bogatim zapadnim lovcima koji su možda postojali, a možda i nisu.
Onaj ko prati narativ ‘Sarajevo safarija‘, a ne poznaje stvarnu istorijsku pozadinu, mogao bi steći utisak da su opsadu prvenstveno organizovali bogati stranci koji su vikendom dolazili da ubijaju“, dodaje Imamović i konstatuje:
„To bi bilo otprilike kao kada bi neko svoje mišljenje o Drugom svjetskom ratu formirao na osnovu filma Kventina Tarantina ‚Prokletnici‘ (Inglourious Basterds).“
Imamović pretpostavlja da uspjeh ove priče ima veze i s tim što postoji tržište za „priče o zlom Zapadu – kao da je Zapad kriv za sve". „Takve narative podstiču i ljudi poput Emira Kusturice ili austrijskog nobelovca Petera Handkea, kao i vlasti u Moskvi, Pekingu ili Teheranu“, citira FAZ Imamovića koji zaključuje: „Zapadnim gledaocima je potrebna ova priča – ne Bosancima."
Šta kaže Lovrenović?
Autor članka u FAZ potom prelazi na pisca Ivana Lovrenovića, koji danas živi u sarajevskom naselju Grbavica, koje je tokom opsade srpskim snajperistima služilo kao uporište.
Pominje i kako je to naselje mjesto radnje filma „Grbavica" bh. rediteljke Jasmile Žbanić, koji je 2006. godine osvojio Zlatnog medvjeda a govori o samohranoj majci čija kćerka ne zna da je začeta silovanjem koje je počinio srpski vojnik.
Martens dalje piše kako je Lovrenović u junu 1992. s porodicom morao pobjeći s Grbavice a kada se 1996. godine, vratio u devastirani stan, proveo je kroz svoje naselje jednu njemačku TV-ekipu. Pokazao im je i napuštena skrovišta na gornjim spratovima visokih zgrada, gdje su se skrivali snajperisti.
„Sam je vidio najmanje sedam ili osam takvih položaja, kaže Lovrenović, i dodaje ono što su svi u Grbavici znali: ‚Tamo su bili profesionalci srpske vojske‘.
Čudi se odakle se pojavila priča o stranim „safari" turistima. „Nikada, ali zaista nikada, tada se u razgovorima nije spominjalo nešto takvo. Možda je bilo jednog ili dva takva slučaja. Ali masovno, sistematski? Ne“, kaže on.
I njega, navodi se dalje u tekstu FAZ-a, zanima pitanje kako je nastao ovaj „etablirani mit". Lovrenović u tome vidi i fenomen koji naziva „samodestruktivnom viktimizacijom".
U svakom društvu postoje takve tendencije, kaže on, ale su u bosanskom društvu posebno izražene. Tako se nesporno i stvarno stradanje koje je Sarajevo preživjelo tokom rata dodatno uveličava legendarnim elementima – što bosanskom društvu dugoročno šteti, citira Martens Lovrenovića.
Skretanje pažnje sa stvarne priče o opsadi Sarajeva
Autor članka razgovara i sa novinarom Dnevnog Avaza Danijalom Hadžovićem, koji u razgovoru kaže da priču o „Sarajevo safariju" ne smatra bajkom, ali je skeptičan prema načinu na koji su brojni mediji izvještavali o toj temi:
„Tokom godina opsade Srbi su godinama, iz dana u dan, ubijali građane Sarajeva. Ali čini se da zapadnim medijima priča o tome kako se nekolicina primitivnih Balkanaca međusobno ubijala više nije dovoljno zanimljiva.“
Poput Imamovića, i on upozorava da ova priča iskrivljuje sliku onoga što se zaista dogodilo u Sarajevu.
„Da li je možda bilo pet ili šest psihopata iz zapadnih zemalja koji su plaćali da ubijaju? Možda. Ali oni nisu glavni zlikovci ove priče. To su Radovan Karadžić, Ratko Mladić i svi srpski kriminalci koji su ubijali civile.“
Martens citira Hadžovića, koji kaže da srpske snage nisu mogle zauzeti cijelo Sarajevo, iako su to željele: „Ali njihova mržnja bila je toliko velika da su ubijali civile – zato što su to mogli. Nisu mogli zauzeti grad, ali su mogli godinama ubijati njegove stanovnike. To je prava priča.“
Nasuprot tome, priča o bogatim strancima, koji su iz zabave ubijali ljude u Sarajevu, je „holivudska priča“. „Međutim, onaj ko se usredsredi na nju, skreće pažnju sa stvarne priče o opsadi Sarajeva i ratu u Bosni“, riječi su Danijala Hadžovića, kojima Mihael Martens završava svoj članak.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
