Sirijske izbjeglice se pokajale, neke žele da se vrate kući

„Boravak u kampu Eleonas mi je najteži dio putovanja do sada. Samo želim da požure, ili u krajnjem slučaju, da nas vrate u Siriju“
1 komentar(a)
Sirijske izbjeglice, Foto: Reuters
Sirijske izbjeglice, Foto: Reuters
Ažurirano: 04.08.2016. 07:12h

Da je znao kako će mu biti u izbjegličkom kampu u Atini, Mustafa nikad ne bi napustio Siriju.

Nakon četiri mjeseca u trošnom šatoru pored luke Pirej, čekajući obradu zahtjeva za azil, Mustafa jako žali zbog odluke da ode iz Alepa.

„Bilo gdje. Svuda je bolje nego ovdje“, rekao je reporteru Rojtersa dok mu se suza slivala niz lice.

Mustafa (38), koji je kao i mnogi tražioci azila odbio da saopšti prezime, djeluje puno starije - kao i njegova supruga Nađa (37), koja sjedi pred njega u malom šatoru. Izvan temperatura premašuje 35 stepeni Celzijusa.

Ovaj par je ostavio za sobom u Siriji veći dio porodice, osim Mustafinih roditelja, koji su uspjeli da dođu do izbjegličkog kampa u Turskoj.

„Nismo mislili da ćemo se ovdje dugo zadržati, ali još nismo imali prvi intervju za azil“, rekao je Mustafa za Fondaciju Tompson Rojters.

„Nekoliko puta su odlagali razgovor. Ovim tempom, ostaćemo ovdje godinama. Ponekad poželim da uzmem ženu za ruku i skočim u more“.

Grčka je od 2015. glavna evropska kapija za ulazak izbjeglica i migranata koji bježe od rata na Bliskom istoku i šire.

Sporazum Evropske unije i Turske je pomogao da se ublaži prilv migranata rizičnom morskom rutom od turskih obala do grčkih ostrva - ali mnogi i dalje prolaze.

Više od 160.000 ljudi je ove godine stiglo u Grčku preko Mediterana, skoro polovina iz Sirije, prema podacima UNHCR-a. Većina novih dolaznika se prijavila za azil u EU. Da bi dobili azil u Evropi, migranti u Grčkoj moraju proći rigorozni proces preko Evropske kancelarije za podršku azilu (EASO).

To obuhvata najmanje dva intervjua u Grčkoj, u roku od nekoliko nedjelja ili mjeseci, a potom najmanje dva dodatna intervjua u državi gdje budu premješteni.Proces relokacije može trajati mjesecima, ako ne i godinama.

„Procedura je tako spora. Mislim da bi život bio lakši u Siriji“, rekla je Maha (38), koja je otišla iz Alepa sa troje djece u februaru nakon smrti supruga.

Maha je boravila u tri izbjeglička kampa, jedan na grčko-makedonskoj granici, drugi kod luke Pirej, da bizavršila u kampu Eleonas u Atini, gdje je smješteno oko 1.500 ljudi.

Iako je u martu registrovala sebe i porodicu kod EASO kao izbjeglice, još nisu pozvani na razgovor.

„Boravak u kampu Eleonas mi je najteži dio putovanja do sada. Samo želim da požure, ili u krajnjem slučaju, da nas vrate u Siriju“, rekla je Maha.

„Hrana ovdje ne može da se jede...ali nemamo izbora. Puno ljudi žali što je došlo, a mnogi se prokrijumčare nazad u Tursku“.

Dok mnogi tražioci azila, poput Mahe, borave u zvaničnim izbjegličkim kampovima, većina je primorana da spava na ulicama Atine dok čekaju obradu zahtjeva za azil.

Oni kojima se odobri relokacija dobiju smještaj u kući dok čekaju da budu prebačeni u novi dom.

„Dijelio sam kuću sa još nekoliko muškaraca...Bilo je veoma skromno i nedostaje puno stvari, ali sam zahvalan što sam je dobio“, rekao je Muhamed (24) iz Damaska.

Kada migranti koji su stigli na grčka ostrva poput Samosa ili Lezbosa dobiju poziv na prvi intervju za azil, moraju da plate feribot do Atine. Taj put je često vrlo skup za porodice koje su potrošile životnu ušteđevinu da bi se domogle Evrope.

Tražioci azila bi trebalo da dobiju smještaj u Atini, ali se to nije desilo Nami Abdulah (28), iz Damaska i njenoj troje djece, koji žive u izbjegličkom kampu Kara Tepe na Lezbosu.

Njoj je u maju rečeno da pođe na intervju u Atini, ali, kako nije mogla da plati 178 eura da bi stigla tamo, tražila je novac od drugih izbjeglica. Kaže da nije dobila nikakvu pomoć oko smještaja. „Nisam mogla da priuštim jednu noć u hotelu a svi kampovi u Atini su nas odbili“, ispričala je Nami. „Niko nam nije pomogao, nikakvi dobrovoljci, niko“.

Ona je sa djecom provela dvije noći u Atini, koliko im je bilo potrebno da skupe novac za povratak na Lezbos. Ponovo su druge izbjeglice finansirale njihov put. Vratiće se u Atinu na drugi razgovor 9. septembra.

"Ljudi su ovdje očajni, ne rade baš ništa“, kaže Safi, prevodilac koji je radio za NATO. „Svi su potišteni, zajedno sa mnom. Niko se nikad ne osjeća dobro“. „Imam prijatelje koji kažu da će se vratiti i pridružiti Al kaidi jer ne vide drugi izbor. I znate šta? Ne krivim ih.“

Bonus video: