UVIJEK UZ SKUTE VLASTI

Pravoslavna crkva - moćno oružje Putina

Patrijarhu Kirilu se prebacuje i ljubav prema sasvim svjetovnim stvarima. Tako se prije tri godine na zvaničnoj prezentaciji pojavila fotografija patrijarha za njegovim pisaćim stolom i sa upadljivo dugim rukavima. Rukavi su očigledno kompjuterski retuširani – i to kako se ne bi vidjelo da patrijarh nosi skup ručni sat
113 pregleda 70 komentar(a)
Vladimir Putin, patrijarh Kiril, Foto: Beta/AP
Vladimir Putin, patrijarh Kiril, Foto: Beta/AP
Ažurirano: 09.01.2016. 11:05h

Vladimir Putin voli da istakne da je Rusija domovina mnogih naroda i religija – ali i da naglasi kako je ipak pravoslavlje ispred drugih. Za uzvrat, ruski predsjednik dobija bezrezervnu podršku moćne Pravoslavne crkve.

Početkom 2012. se Vladimir Putin nalazio u izbornoj kampanji u namjeri da se sa premijerskog vrati na predsjedničko mjesto. Često se pojavljivao u društvu crkvenih velikodostojnika, televizija je prenosila kako mu se patrijarh Kiril obraća riječima: „Izlazak iz teških 90-ih godina bio je poseban period viševjekovne istorije naše otadžbine. Kao patrijarh, koji je pozvan da kaže istinu bez obzira na politička kretanja i propagandističke akcente, moram otvoreno da kažem: lično Vi, Vladimire Vladimiroviču, imate ogromnu ulogu u oporavku od ovog dijela naše istorije. Želim da Vam zahvalim.“

Nakon što je patrijarh na taj način podržao Putina usred kampanje, tri mlade žene su upale u crkvu Hrista Spasitelja u Moskvi kako bi izvele svoju pank-molitvu. Označile su ruskog patrijarha „psom“ koji vjeruje u Putina umjesto u Boga. Dvije od tri žene – koje su postale svjetski poznate kao bend Pusi rajot – platile su visoku cijenu svog istupa i provele dvije godine u radnom logoru.

Vjeruju u Crkvu, ne u Boga

Nakon incidenta je ruska Duma dodatno pooštrila zakone o vrijeđanju „religioznih osjećanja“. Kritičari tvrde da su takvi zakoni osokolili one koji sebe razumiju zaštitnicima pravoslavlja da napadaju liberalne neistomišljenike i homoseksualce. „Moskva nije Sodoma“ – to je parola. Prošle jeseni je napadnuta izložba moderne umjetnosti i to u Manježu, državnoj galeriji koja se nalazi neposredno pored Kremlja. Tamo su huligani uništili djela poznatih sovjetskih umjetnika koja su u državnom vlasništvu. Niko ih nije spriječio u tome, a crkva nije osudila izgrede u ime pravoslavlja i tradicije.

U anketama se više od tri četvrtine Rusa izjašnjava kao „religiozno“. Na prvi pogled djeluje šizofreno što 40 odsto „religioznih“ kaže da ne vjeruje u Boga. To pokazuje da se radi o površnoj religioznosti koja više predstavlja povjerenje u crkvu kao instituciju. Za razliku od političara, pravoslavna crkva i dalje u narodu važi za moralnu instancu.

Današnji lideri Ruske pravoslavne crkve nalaze način da povežu rusku državu i pravoslavlje – obje stvari su, tvrde, ugrožene spolja. Istoričarka crkve Jelena Beljakova je i sama pobožna, ali se takođe smatra liberalnom: „Uvijek se ponavlja kako Rusiji treba nacionalna ideja koja bi ujedinila sve. Pronađena je u pravoslavlju. Vlast koristi crkvu kao ideološki temelj za ideje izolacionizma, ruskog posebnog puta, rivalstva s Evropom. Crkva pod patrijarhom Kirilom aktivno zastupa ove ideje“, kaže Beljakova.

Putin čini mnogo da bi dodatno ojačao poziciju crkve. Kako u Rusiji živi i 20 miliona muslimana, predsjednik uvijek ukazuje da je Rusija zemlja mnogo konfesija i naroda, najbolji primjer da za mirni suživot različitosti. No istovremeno Putin ne propušta da naglasi da pravoslavlje ima poseban položaj među religijama: „Moralni temelji pravoslavne vjere višestruko su odredili naš nacionalni karakter i mentalitet svih naroda Rusije, probudili su najbolje stvaralačke osobine našeg naroda i pomogli Rusiji da zauzme časno mjesto u evropskoj i svjetskoj civilizaciji“, rekao je Putin tokom jednog sastanka sa predstavnicima crkve u ljeto 2013.

Uvijek uz skute vlasti

Ruska pravoslavna crkva je teško patila pod komunističkim režimom Sovjetskog Saveza, crkve su pretvarane u magacine, bazene i bioskope. No ni tada nije iščezla sva blizina s režimom, a sovjetski vlastodršci mogli su da utiču na to ko će zauzimati koju poziciju u hijerarhiji crkve. Do danas pravoslavni velikodostojnici nisu jasnim riječima i bez ostatka osudili zločine iz perioda staljinizma. „Ni poteze Staljina ni sovjetsku epohu kao takvu ne možemo jasno ocijeniti kao dobru ili lošu“, rekao je recimo Vsevolod Čapljin, protojerej do nedavno zadužen za komunikaciju Crkve s medijima pa zatim ražalovan zbog, kako se pretpostavlja, previše ekstremnih i ratobornih izjava poput one da Rusiji treba rat kako bi se vratila vjeri.

Pojedini istraživači su po arhivima čak pronašli indicije da je današnji patrijarh Kiril radio za KGB, baš kao i predsjednik Putin. Jelena Beljakova govori o stapanju crkvenih i komunističkih funkcionera koji su jedni drugima bili korisni. „Pred kraj Sovjetskog Saveza napravljen je savez crkvenih hijerarhija i sovjetskih službenika. Doduše, niži crkveni aktivisti su proganjani, ali oni viši u hijerarhiji su dobijali povlastice kao i tokom Staljinove ere: kuću, automobil i drugo.“

Raspadom SSSR-a nestala je prijetnja po crkvu, ali je zavisnost od države ostala – prije svega u finansijskom pogledu. Država je pomogla da se obnove stotine crkava, Pravoslavna crkva dobila je i razne povlastice poput bescarinske trgovine duvanom i alkoholom. Patrijarhu Kirilu se prebacuje i ljubav prema sasvim svjetovnim stvarima. Tako se prije tri godine na zvaničnoj prezentaciji pojavila fotografija patrijarha za njegovim pisaćim stolom i sa upadljivo dugim rukavima. Rukavi su očigledno kompjuterski retuširani – i to kako se ne bi vidjelo da patrijarh nosi skup ručni sat. Ali sat se itekako dobro vidio u odrazu u uglačanoj površini stola. „Crkva je postala prostor za karijeriste i one koji žele da se obogate“, kaže Beljakova.

Uticaj na spoljnu politiku

Alijansa između crkve i države ima uticaja i na spoljnu politiku Rusije. Kremlj poziva pravoslavlje u pomoć kada implicitno objavljuje svoje pretenzije na pravoslavno susjedstvo u Bjelorusiji i Ukrajini. Posebno mitsko mjesto tu zauzima Kijev u kojem je nekada osnovano srednjevjekovno rusko carstvo. Predsjednik Putin je početkom 2014. aneksiju Krima opravdao između ostalog riječima da se tamo nalazi „duhovni izvor ruske nacije“ jer je tamo „Knez Vladimir primio hrišćanstvo“. „Za Ruse Krim ima sakralni značaj, kao jerusalimska Gora za Jevreje i muslimane“, rekao je Putin.

Nije onda iznenađenje ni što rukovodstvo pravoslavne crkve pozdravlja ruske vazdušne napade u Siriji. Njih je bivši portparol crkve Čapljin još dok je bio na funkciji proglasio „svetim ratom“ koji odgovara mentalitetu ruskog naroda i moralnoj ulozi koju je Rusija uvijek igrala u svijetu.

Preporučujemo za Vas