Prije izvjesnog vremena, da bih se malo zabavila, pretražila sam svoju arhivu tekstova za izraz „ne mogu to da podnesem“, što je izbacilo stranice i stranice rezultata. Neke novije stvari koje ne mogu da podnesem, bez posebnog redosljeda: izraz „zgražavanje“; očigledno izmišljenu anegdotu u opsežnom članku o poznatoj ličnosti u uglednom časopisu; nečiju pasivno-agresivnu upotrebu riječi „kako god“ u mejlu; kolegu jedne prijateljice reporterke koji, svaki put kad ona završi priču, uđe u sistem i promijeni dvije sitnice kako bi mogao da ugura svoje ime pored njenog u potpisu; Dejvida Bekama kako se ulizuje kraljevskoj porodici; veliko lice Džimija Falona; uvodnu epizodu serije Rasela T. Dejvisa „Tip Toe“; vrijeme, naročito jak vjetar.
Ako sam zbog svega toga bjesnila, pretpostavljala sam da je to posljedica godina. Teško je promaći ogromnoj količini sadržaja o menopauzi koji ovih dana cirkuliše i govori nam kako nas godine čine ljutima. Mada menopauza, navodno, i dalje ostaje tabu tema - mogla bi biti i veći tabu! Kako se, međutim, ispostavlja, nijesam bijesna samo ja i druge žene srednjih godina, već Britanke uopšte, i to u mjeri koja nadmašuje njihove vršnjakinje u drugim zemljama. Ankete uzimam s rezervom, ali ovo konkretno istraživanje bilo je obimno: organizovala ga je globalna zdravstvena inicijativa u okviru koje je 76.000 žena širom svijeta odgovaralo na pitanja o fizičkom i emocionalnom blagostanju. Prošle sedmice objavljeni su rezultati, uključujući podatak da su Britanke među najljućima u Evropi, ljuće od Njemica, Švajcarkinja, Francuskinja i Holanđanki, i da su iz godine u godinu sve više ljute.
O tome se ne može govoriti bez pribjegavanja nacionalnim stereotipima, pa najprije: ljuće smo od Francuskinja? Ozbiljno? A Italijanke?! Kad god odem u Italiju, Italijanke djeluju prilično ljuto! Jedine Evropljanke ljuće od nas su Čehinje, Maltežanke, Grkinje, Albanke i Španjolke - tumačite to kako hoćete.
Sociolog pronicljiviji od mene pažljivo bi proučio kulturne norme u svakoj zemlji kako bi utvrdio različite pragove onoga što se smatra ljutnjom. Drugim riječima: iz života u SAD znam da postoje određene vrste porodičnih svađa, na primjer, koje Britancu djeluju katastrofalno bijesno, ali se u nekim američkim društvenim krugovima smatraju običnim razgovorom, koji se zaboravi dvije sekunde kasnije. Ja se, u međuvremenu, još nisam oporavila.
U ovoj zemlji zaista volimo da zamjeramo, a i hadanje na sve i svašta nam je zabavno - pa možda to objašnjava zašto smo pri vrhu istraživanja. Ali može li se rekreativna ljutnja i dalje nazivati ljutnjom? Činjenica je da je „ljutnja“ ovdje sigurno preširok pojam da bi išta značio. Da bi stvorili tačnu sliku, anketari Hologic Global Women’s Health Index morali bi da razlože test na potkategorije koje bi pravile razliku između „tihog ključalog ogorčenja“, „blage iznerviranosti“, „zamjerke stare 25 godina“ i „i dalje tupim o nečemu od juče jer mi to zaista pričinjava zadovoljstvo“.
Zaključak je da su Britanke nesrećnije od svojih evropskih sapatnica i, iako to možda jeste slučaj, po mom mišljenju, ljutnja je pogrešno mjerilo za to. Mislim da je dosada mnogo pouzdanije povezana s nesrećom nego ljutnja. Pasivna ravnodušnost - to je problem. Osjećaj poraza, nemoći, straha, nesigurnosti.
Ali ljutnja može biti pokretačka i zabavna. Treba da budemo ljute! Mnogo toga ne valja! I dok u anketi nema podataka o tome koliko su ljuti Britanci, može se pretpostaviti da i na njih utiču iste kulturne norme kao i na nas, uz ogradu da su - usudiću se da pretpostavim - upravo Britanci jedan od razloga zašto se Britanke toliko ljute. Ako ljutnja u ovoj zemlji tinja, to je zato što je ne možemo izbaciti iz sebe jer smo svi toliko opterećeni time da sačuvamo privid. Hvala, dobro sam.
Zbog čega smo tačno ljute? Anketa ne nudi odgovor, ali bih se kladila da nije riječ o geopolitici ili ekonomiji, mada se može pretpostaviti da i jedno i drugo stvaraju napetu pozadinu na kojoj sitne nervoze jače pogađaju. Možda me ljuti to što su kamatne stope u ovoj zemlji naglo porasle, ali tek kad stanem na lego kocku, zaista ću urlati od bijesa.
Ljuta sam zbog nedavnog uspona Reform UK-a, ali me to neće dovesti do sloma kao, recimo, kada me neko gnjavi da se družimo iako sam već rekla ne. Ili prizor Meril Strip kako se kikoće s Dženom Buš Hejger. Ili kada se pojavi neko koga nisam vidjela 15 godina da traži uslugu. Mogla bih ovako još dugo, dugo.
Tekst je preuzet iz Gardijana
prevod:N.B.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
