Viktor Talik deset godina prevozi putnike i robu širom Evrope. Reporter „Špigla“ je pošao sa njim na 50-satno putovanje, skoro bez sna, koje nudi uzmemirujući, ali ipak inspirativni uvid u dušu kontinenta
„U Evropi postoje države sa lošom reputacijom, pa one sa vrlo lošom reputacijom, a onda dođe Rumunija. To je država čiji su šefovi agencije za borbu protiv korupcije primorani na ostavku ubog optužbi za korupciju. Na najnižem je mjestu u Evropi po potrošnji paste za zube, a na vrlo visokom po potrošnji alkohola,“ počinje „Špigl“ reportažu sa putovanja.
Podsjeća da je Rumunija 1992. imala 23 miliona stanovnika, a da ih je sada četiri miliona manje. Oni koji emigriraju profitiraju od činjenice da Evropa ima nedeklarisanu podjelu radne snage koja glasi otprilike ovako: Gdje god su potrebni neobrazovani radnici, poslodavci traže Rumune. Čak i Njemci, navodi njemački časopis. „Rumuni smatraju da je sve bolje od toga da ostanu u zemlji i da je odlazak 'najrumunskija' stvar koju neko može da napravi - i to uopšte nije teško.“
Potrebno je samo ući u minibus i krenuti zapadno. Postoje stotine takvih autobusa u svakom rumunskom gradu, a karta u jednom smjeru za Njemačku košta 70 eura, Holandiju i Belgiju 80, Francusku, Italiju i Portugal 120.
Talik (34), koji nije želio da otkrije pravo ime, ovoga puta je putovao u Portugal. On nije samo vozač, nego i utovarivač, dostavljač novca, glasnik i švercer. Sa sedam zemljaka u svom “mercedes sprinteru”, prevozi ljude i robu od Rumunije do Portugala.
Nekoliko njegovih putnika prvi put okušava sreću van kuće, dok ostali odlaze na kratko, dok traje žetva špargli, rade na građevinama ili u fabrikama smrznute hrane...
Talikov prtljažnik je uvijek krcat. Većinu prtljaga čine pokloni za rodbinu u inostranstvu. Nema priznanica ni papirologije, ali nema ni problema, čak ni kad Talik treba da preda porodici polovinu nečije godišnje zarade.
Od svih vozača u Talikovom rodnom grada Satu Mare na sjeverozapadu Rumunije, sa njim je putovanje najnapornije. Do Portugala ima oko 4.000 kilometara, a njegova ruta, iako nije najdirektnija, je najoptimalnija. Iako bi mu bilo bliže preko Italije, on je izbjegava jer su karabinjeri oduzimali rumunska vozila zbog najmanje nepravilnosti. Vozači su navodno dobijali obavještenja da su im kola zaplijenjena i da moraju da čekaju saslušanje na sudu. Talik kaže da će radije voziti 500 km duže da bi izbjegao takve komplikacije.
Konačna destinacija je uvijek Portimao, na jugozapadnom kraju Evrope, gdje se preselila Talikova majka. Prva rumunska riječ koja se nauči tokom puta koji traje 50 sati je „činči“, što znači pet. Upravo toliko minuta traje Talikova pauza za sipanje goriva. Druga riječ je „činčisprezeče“, ili 15, koliko traje pauza za ručak. Spava samo tri sata, negdje na sjeveru Španije.
U Portugalu odmara deset sati prije nego što krene nazad, što znači osam hiljada kilometara, sto sati vožnje za nešto duže od pet dana.
Talik je reporteru „Špigla“ ispričao da je sa 14 godina ostao bez oca. Tada je napustio školu i četiri godine šegao drva da bi prehranio porodicu. Nakon toga je pošao u Portugal da radi na građevinama. Umjesto da traži novac za pekomjerni teret, Talik svakom putniku da po dvije šteke cigareta, koliko je dozvoljeno u unijeti bez carine u EU. Talik će negdje u južnoj Francuskoj predati cigarete, 16 legalnih šteka koje nose on i putnici, kao i otprilike 20 ilegalnih koje su sakrivene u prtljagu.
Kada Talik zaglavi na mađarskoj granici, nastupa njegov šef, vlasnik kombija “mercedes”, koji uvijek dođe jer najbolje zna carinike. Nakon grljenja i kratkog razgovora, carinik uzima pasoš i vadi nešto iz njega. Nakon dva minuta, Talik može da izađe iz reda od desetak “mercedes sprintera” i nastavi put.
Sljedeći „drumski razbojnik“ je na kilomtar od granice. To je saobraćajni policajac koji stoji pored puta i pruža ruku. Tu mora da se zaustavi svaki minibus sa Rumunima. Vozači kroz prozora daju novac policajcu i niko ne progovara. Kao piše „Špigl“, to je naknada koju samo Rumuni plaćaju.
Ako ne plate, iznijeće prtljag iz vozila i pregledati ga najmanje tri sata. Na pitanje „Ko ima palinku“ (popularna rakija), koja je zabranjena, svi dižu ruku. „To je plati 10.000 forinti“. Tako je policajac prihodovao još 30 eura.
Ispred Talika se nalazi osam mobilnih telefona: dva rumunska, jedan njemački, jedan francuski, španski i tri portugalska. On je za mnoge Rumune jedna od malobrojnih veza sa domovinom. Među njegovim mušterijama su migrantski radnici koji na polju u Portugalu rade 15 sati dnevno, sedam dana u nedjelji. Ponekad mu daju pakete da isporuči samo da bi sa njim pričali na rumunskom i osjetili vezu sa kućom.
„Špigl“ navodi da je malo pasioniranih Evropljana kao što je Viktor Talik. On Evropsku uniju ne vidi kao čudovište koje živi u Briselu, nego kao more mogućnosti. Ništa se ne poklanja, naravno, ali će trud biti nagrađen.
Mnogi koji su vozili sa njim mogu se vratiti u Rumuniju nakon nekoliko godina sa dobrim kolima i kupiti veliku kuću, što ne bi mogli priuštiti da su ostali u zemlji. „Stoga, ko kaže da je evropski san neostvariv?“
Ispričao je da uopšte ne razumije ono što se trenutno događa u Evropi. Neprijateljstvo, grčki problem, poltika štednje, da ili ne, nacionalni dugovi - nisu relevantni. Za njega Evropa znači da osoba može da radi i da od toga pristojno živi.
Razlike postoje, naravno, ali one nemaju nikakve veze sa nepravdom. Njemačka je, na primjer, velika zemlja, gdje niko ne mora da radi naporno, kaže Talik. Dovoljno je da se radi, i u tome je galvna razlika između Rumunije i Njemačke. U Rumuniji nije dovoljno da se radi, čak ni naporno. Minimalna zarada je 217,50 eura. Ljekari rade za 450. A većina stranih ljekara u Njemačkoj je iz Rumunije. Dodaje da nije tačno da je sve znatno jeftinije u Rumuniji i kaže da nije moguće izdržavati porodicu sa samo jednom platom.
Talik nikad nije imao problema u Francuskoj. Ako ubijedi policajce da je samo u prolazu i da će biti u Španiji za nekoliko sati, pustiće ga. Imao je nevolje samo jednom, zbog svinja. Proširila se priča o tome šta sve prevozi. Jedino pravilo je bilo dva eura po kilogramu. Prošle godine ga je nazvao Rumun koji radi u jednoj klanici u Lisabonu. Šef nije htio da isplati zarade rumunskim radnicima i razmišljali su da ga tuže. Odlučili su, međutim, da ukradu svinje.
Napravili su veliki drveni sanduk, smjestili 14 svinja i predali Taliku, koji je tovar stavio u prikolicu. Pošto su smatrali da je 4.000 km od Portugala do Rumunije previše za svinje, odlučili su da ih pošalju jednom poznaniku u Pariz.
Zaustavila ih je policijska inspekcija i tražila veterinsarska dokumenta. Talik je pokazao saobraćajnu i objasnio da pošiljka ide u Pariz. Policajac je samo zavrtio glavom i pustio ga da prođe sa svinjama. „Sve su preživjele. Makar put. Ne pitajte me šta su uradili sa njima.“
Španija je najgori dio puta. Putnici su izvaljeni na sjedištima kao opijeni. Teme za razgovor su iscrpljene još od Bazela. To je trenutak kada se ljudi pitaju zašto bi se izlagali tome za 120 eura. Avion bi ih koštao samo još toliko. Ali bi osoba morala da zarađuje dva do četiri eura po satu da bi odgovorila na to pitanje.
Po ulasku u Portugal počinje pravo ludilo. Čuju se svih osam Talikovih telefona. Svi znaju da stiže u nedjelju popodne. Svi žele da znaju kad će im stići paket, rođak, momak. Talik razgovara sa tri osobe istovremeno preko telefona. Ako ne odgovori, ljudi se zabrinu i zovu još češće.
Nakon što je stariji bračni par ostavio u selu blizu Lisabona, Talik ide u prijestonicu Portugala. Četrdesetak Rumuna opsijeda njegov “mercedes”. Dijeli pakate i preuzima nove. Prolaznicima to djeluje kao velika borba, ali Talik tvrdi da je sve u redu.
Telefon zvoni svakog minuta. Talik ide u mala sela, uzima pošiljke, ponegdje skokne na kratko sa kovertom punom novca, ostatak putnika ostavlja na njihovom kućnom pragu. Posljednji sati brzo prolaze.
U subotu veče, putovanje se završava u turističkom mjestu Portimao, blizu Algarvea, kojem je, navodi „Špigl“, građevinski bum dao par veoma ružnih višespratnica. U jednoj od njih živi Talikova majka. Ispod nje stanuju njegova sestra i polubrat.
Talikova majka radi kao sobarica u hotelu za pet eura po satu. Zgrada u kojoj živi još nije završena, ali ne želi da se vraća u Rumuniju, nipošto.
Talik, koji je previše umoran da bi pričao, sjutra u osam se vraća u Rumuniju. Kaže da se upravo nečega sjetio. Za pitanje kako je biti Rumun u Evropi, ima odgovor. „Biti Rumun u Evropi uopšte nije nacionalnost. To je posao.“
Za razliku od Mađara, Njemce nije moguće podmititi
Nakon Austrije, rumuski putnici stižu u Njemačku. Za razliku od mađarskih carinika, Njemci se ne mogu podmititi, navodi se u reportaži.
Postoje kazne, naravno, od 50 eura, rijetko više. Problem su savjesni policajci. Samo će u Njemačkoj policajac na autoputu zaustaviti kombi pun Rumuna da provjeri da li je pretrpan. A teško da će u bilo kojoj zemlji policajac tražiti da vidi gumene rukavice u rumunskom priboru za prvu pomoć kao zaštitu od HIV infekcije.
Talik ne misli da su Njemci loši ili da žele da izazivaju nevolje. Kaže da su samo ispravni (i dosadni). Francuzi, Španci i Portugalci su srećni kad ne moraju da se bave Rumunima jer svaki minibus za njih znači hrpu papira jer uvijek nešto ne valja. Previše cigareta, istrošene gume, zabranjeni alkohol...
Rumunski vozač smatra da je u redu to što Njemci rade, iako i sam krši sva njihova pravila. Kaže da mora tako da bi imao koristi od onoga što radi.
Za Njemce kaže „njihova zemlja, njihova pravila“, ali računa „moj život, moji rizici“. On to vidi kao sport. Volio bi da mu ćerka odraste u Rumuniji, studira i kasnije živi u lijepoj kući. Kada bi poštovao njemačka pravila, to bi bilo nemoguće. Zato radi ono što mora. Tako i Njemci, a i Evropa, vrlo jednostavno.
Bonus video:
