Siriza - pobuna protiv dužničkog ropstva, a ne kapitalizma

Realno se može očekivati da će uspješnost Sirizinih nastojanja da Grčku oslobodi od dužničkog ropstva (koja će utjecati na afirmaciju sličnih nastojanja u zemljama poput Španjolske i Portugala, koje se nalaze u približno sličnoj situaciji) rezultirati obnovom klasične socijaldemokratske politike socijalne države, a nipošto ne i rušenjem kapitalizma kao takvog
3 komentar(a)
Siriza, Grčka izbori, Foto: Reuters
Siriza, Grčka izbori, Foto: Reuters
Ažurirano: 31.01.2015. 16:33h

MONITOR: Brzi sastanak ministara finansija EU nakon pobjede Aleksisa Ciprasa, pokazuju da EU priprema „odgovor“ Ciprasu pred prvi sastanak sa njim 12 . februara. Ima i najava malog „popuštanja“ novoj grčkoj vladi u vezi sa rokovima otplate duga i visinom kamata. Možete li da pretpostavite kako će u odnosima grčke vlade, EU i MMF, teći tema o grčkom dugu od 320 milijardi eura, koju će Cipras staviti na pregovarački sto?

VELJAK: U ovom trenutku se tek naslućuju mogući scenariji. Sasvim je sigurno da će predstojeći pregovori biti teški i obilježeni raznim vrstama napetosti. Pri predviđanju oblika i rezultata tih pregovora između nove grčke vlade i EU treba imati u vidu dvije činjenice: prvo, često se može čuti da je pobjeda Sirize presedan u političkoj historiji Zapada, da je prvi puta jedna stranka radikalne ljevice parlamentarnim putem došla na vlast (zaboravlja se da su stranke radikalne ljevice bile na vlasti na Islandu i Cipru). Drugo, pogleda li se program Sirize, jasno se pokazuje da je to zapravo program klasične socijaldemokracije (koja je, počevši s Tonyjem Blairom, gotovo u potpunosti napustila – ili bar u drastičnoj mjeri razvodnila – klasičnu socijaldemokratsku politiku socijalne države, te neupitno preuzela niz postavki neoliberalne politike, dakle politike okrutnog, grabežljivog i ničim ograničavanog kapitalizma).

Stoga se realno može očekivati da će uspješnost Sitizinih nastojanja da Grčku oslobodi od dužničkog ropstva (koja će nesumnjivo utjecati na afirmaciju sličnih nastojanja u zemljama poput Španjolske i Portugala, koje se nalaze u približno sličnoj situaciji) rezultirati obnovom klasične socijaldemokratske politike socijalne države, a nipošto ne i rušenjem kapitalizma kao takvog, kao što se neki naivno nadaju a neki drugi s užasavanjem vjeruju u izglednost dokrajčivanja kapitalizma.

MONITOR: Cipras je napravio koaliciju sa izrazito desnom Nezavisnom partijom Grka. Ove dvije partije povezuje jedino odnos prema mjerama budžetske štednje koju su 2010. nametnuli kreditori da bi se izbjegao bankrot Grčke. Koliko je Siriza predstavnik grčke ideološke ljevice a koliko predvodi široki pokret građana čiji život se radikalno promijenio krizom?

VELJAK: Grčku „ideološku ljevicu“ predstavlja Komunistička partija Grčke, koja je i na ovim izborima potvrdila svoj status parlamentarne stranke (čak je i treća po brojnosti parlamentarna grupacija). U Sirizi ima, dakako, različitih političkih i idejnih opcija, uključujući i maoističke, anarhističke i sl. – ali Siriza je širok pokret objedinjen tek voljom da se Grčka oslobodi dužničkog ropstva i da se život značajnog dijela stanovništva koji su direktno pogođeni učincima neoliberalne „politike štednje“ (pa su postali beskućnici, u još većoj mjeri lišeni električne energije, itd.) učini bar malo podnošljivijim.

MONITOR: Stranka evropske ljevice u EU parlamentu je Aleksisa Ciprasa kandidovala za mjesto predsjednika EU komisije na izborima 2014. Može li u bližoj budućnosti doći do radikalnije borbe ljevice i desnice u Evropi, posebno s obzirom na veliki gubitak povjerenja u politički centar i desnice i ljevice?

VELJAK: Zanimljivo je da je Siriza odmah nakon izborne pobjede sklopila savez s jednom desničarskom strankom koja jasno inzistira na ukidanju nametnutih mjera štednje, a ne s idejno bliskim socijalistima iz PASOK-a (koji je u prethodnoj vladi sudjelovao u provođenju diktata EU i MMF-a). Što nam to govori? Stvara se zanimljiv savez ljevice i onoga dijela desnice koji se protivi neoliberalnoj politici Evropske unije. Stoga je vjerojatnije da će se glavni sukob odvijati po crti razdvajanja protivnika i sljedbenika neoliberalizma (u ovu grupaciju spada politički centar pojačan onim frakcijama desnice i ekstremne desnice koje prihvaćaju postulate neoliberalizma) a ne, kako bi se to moglo činiti i kako je dosad dominiralo, po liniji rasizam/univerzalizam, nacionalizam/kozmopolitizam/sekularizam/klerikalizam, i sl.

No, što će to značiti za tzv. evropske vrijednosti i neće li se u budućnosti, posebno ako se globalna kriza intenzivira, tek treba vidjeti. U zemljama u kojima nema relevantne ljevice poput Sirize u Grčkoj ili pokreta Podemos u Španjolskoj nije nemoguće da će se još jače profilirati nacionalsocijalistički pokreti i stranke, tako da će tu biti na djelu sukob liberalnog centra s antiliberalnom (a proklamativno i antikapitalističkom) desnicom.

Opširnije čitajte u novom broju Monitora…