Dovoljno je sedmicu dana nemira u Turskoj, i već se postavljaju fundamentalna pitanja - ako padne Redžep Tajip Erdogan, što li će biti od Turske? Koji će biti njen pravac? Kakva će biti njena ekonomija? Da li je turski ekonomski prosperitet održiv i realan ili je to mjehur koji će splasnuti? To su pitanja koja su Tursku decenijama držala podalje od Evropske unije. Da danas izbiju nemiri u Njemačkoj, da padne vlada Angele Merkel, ipak bi se nakon nekog vremena uspostavila stabilnost. Ako padne Erdogan, niko nema pojma što bi bilo. Najgora posljedica ovih nemira, ako se gleda međunarodna pozicija Turske, jeste što se potvđuje njena velika slabost, a to je nepredvidljivost.
Ko bi rekao da će se ovakvi nemiri dogoditi u Turskoj, nakon što ta velika fascinantna zemlja, cvjeta od 2002. kad je pobijedila Erdoganova Partija napretka (AKP), pošto je postala 15. najveća svjetska ekonomija.
Nije islamska vjeroispovijest ta koja je presudna što je Evropa vrlo teško pušta bliže. Jeste, i to , ali to nije glavni razlog – da se može primiti samo Istanbul, odnosno regija Rumelija i dio oko Izmira (samo ti djelovi nose stanovništva skoro kao bivša Jugoslavija) – davno bi taj dio Turske bio Evropska unija.
Pola ukupnog turskog BDP-a realizuje se u regiji Velikog Istanbula, i da se može primiti taj bogatiji kraj, bili bi bogatiji od pet zapadnih članica Evropske unije.
Glavni, osnovni razlog što Turska nije članica je nepredvidljivost turskog političkog života, koja je prije Erdoganovog dolaska na vlast bila ritmizovana stalnim vojnim pučevima, a ko zna koje će karakteristike nositi nakon nemira na trgu Taksim.
Sad je pitanje koliko su nemiri potresli Erdogana, kako će ih on smiriti, i da li će, nakon toga, izvući pouke i okrenuti se demokratizaciji. To niko živ ne može predvidjeti, i niko ne može ni znati kako će se odvijati dalje približavnje Ankare i Brisela.
Erdogan i Gul (Foto: Reuters)
Ulazak Turske u EU, ako do toga dođe, bio bi toliko radikalan da bi bio uporediv jedino s uključenjem Rusije. Prosječna životna starost Turčina je 29 godina, a Njemca 40. Prema demografskim procjenama, koje se stalno vrte u analizama Turske, godine 2050, Turska će imati 100 miliona stanovnika, a Njemačka 70.
Ako Turska uđe u EU za deset godina biće brojem stanovnika podjednako velika kao Njemačka. Njen uticaj u svim evropskim institucijama, od Savjeta preko Komisije, preko Suda u Luksemburgu do Evropskog parlamenta, bio bi presudan. Implikacije za život Unije kao organizacije, unutrašnjeg uticaja i savezništava, bile bi vrlo velike.
Ako Turska uđe u EU, to neće biti tek jedna nova članica, biće to, možda, glavna, ili jedna od dvije, tri glavne članice. Možda bi to bilo loše, možda bi bilo dobro, ali Njemačka i Francuska izgubile bi ekskluzivnu lidersku funkciju a određeni takt Uniji, koju daju stare evropske demokratije, promijenio bi se.
Čak i oni koji su skloni članstvu Turske, pitaju se, može li Turska za desetak, petnaest godina biti zemlja čiji bi se demokratski instinkt prlibližio Francuskoj, Britaniji, Njemačkoj, skandinavskim zemljama.
Foto: Reuters
Turski političari u Briselu, ponekad, pogotovo ako dolaze iz AK stranke, ne ponašaju se kao zapadni. Nerado prihvataju kritike, skloni su samohvali i negiranju svojih mana. Tako se ne ponaša niti jedna druga članica, a kamoli kandidat. Turci dolaze iz drugog konteksta, svjesni su svojih uspjeha, frustriani onim što osjećaju kao nepravedno odbijanje, uvećavaju tu frustraciju i više nego što je realno, sjećaju se slavne povijesti, a imaju ambiciju postati sila.
Najviše od svega u Evropi nelagodu izaziva nivo demokratije, sistem vrijednost, golema neujednačenost načina života, shvatanja, aspiracija Turaka. Istanbul je jedan svijet, a napučene provincije posve drugi. Cijeli niz problema, recimo emancipacija žena, ne postoji u Istanbulu, ali je karakterističan za provinciju. Velik je problem progon novinara, dakle sloboda javne riječi, zatim korpucija, koja je dio života, kao na Balkanu, a ne kao u zapadnoj Europi. Korupcija je bila dio turskog života i prije političkih promjena 2002. godine, i ostala je i sad, samo malo drugačije obojena. Turski kolege novinari, kažu da u današnjem turskom društvu počinju jako dobro prolaziti oni koji se barem prave da su vjernici ili ističu to kao obiteljsku tradiciju. Uspon Stranke pravde i razvoja (AKP) stvorio je, uz dosadašnju, neprikosnovenu sekularnu, i novu, blago islamističku domaću poslovnu i intelektualnu elitu.
U pregovorima s EU-om, koji su započeli kad i oni sa Hrvatskom, Turska nije napredovala zbog kiparskog pitanja. Sama Turska rekla je da joj se u EU ne žuri – nije imala razloga za žurbu.Svakim danom sve je više jačala, a kako je EU u krizi, svakim danom je odnos između Brisela i Ankare postajao sve ravnopravniji
Foto: Reuters
Svi priznaju da je u nekoliko važnih domena, Turska moćnija i uticajnija od Evropske unije. Prvi interes Turske, kako je nedavno u nekoliko navrata, izjavio predsjednik Abdulah Gul, je Evropska unija. Slijede Iran i Bliski istok, gdje EU ne znači gotovo ništa, a Turska iznimno mnogo. Njen uticaj raste zbog rata u Siriji, i kao NATO članice, i kao EU partnera. Naravno, Turska je za EU važna i energetski, kao koridor kojim može do Evrope teći nafta sa nekoliko strana, uključujući i Iran.
Amerika je, od 1995. godine, kad je Turska premijerka bila proamerički orijentisana pripadnica sekularne turske elite, Tansu Čiler, pa do Bušove intervencije u Iraku, bila nepokolebljivi pobornik turskog ulaska u EU. Godine 1995. na pritisak Klintonove administracije, Brisel je s Turskom zasnovao carinsku uniju. U Turskoj se korist od carinske unije različito analizira, jer nema pogodnosti koju pruža članstvo.
Turska se time otvorila, protok roba je omogućen, ali ne i ljudi. Turski biznismeni, kao i ostali turski građani, nemaju pravo bezviznog putovanja u zemlje šengena. Turci stalno naglašavaju da njima “nije o glavu”, kao što je postjugoslovenskim zemljama, da uđu u EU, a isto tako i da se mogu razviti i bez evropskih fondova. Posvuda u Turskoj povećana je unutrašnja potrošnja i kupovna moć. Godine 2002. u Turskoj su prodali 91 hiljadu automobila, a 2009. godine 370 hiljada.
U odnosu na 2008. godinu, porast je bio 17 odsto a taj se trend održao i do 2011. Čak i sad kad svi posrću u krizi, Turska je rasla stopom od pet odsto, a javne finansije bile su joj uzorne – isto kao i njemačke. Ali, ako preovlada shvatanje da je Turska nesigurna, tada će stotine milijardi dolara i eura koji se slijevaju u Tursku u kratkoročnim i srednjoročnim investicijama presahnuti, a to bi moglo za sobom povući i krizu banaka i nekretnina. To ne bi bilo prvi put da se desilo Turskoj, da gleda investitore u leđa dok se oni guraju prema izlazu.
Sve više se kristalizuje ideja da su protesti u Istanbulu izbili na podlozi gušenja nekih demokratskih sloboda za koje se smatralo da su, još od Ataturka, samorazumljive. Drugi je razlog da je Erdogan izrastao na valu jednostavnijeg, siromašnijeg segmenta stanovništva – a ne samouvjerene, prozapadne, ali od naroda malo odvojene kemalističke elite. Ali, malo je pretjerao i kemalizam koji nije ograničen na elite nego je samo tkivo turskog društva, diže glavu i buni se. Treći je razlog da se u ljude počela uvlačiti, tako kažu, nelagoda zbog Erdoganovih monumentalnih planova. Most preko Bosfora stajaće daleko iznad tri milijarde eura. Novi aerodrom, treći, najveći na svijetu, stajao bi preko deset milijardi eura. Novi poslovni i šoping centar zbog kojeg se građani bune, 2 milijarde. Ali u svemu – za stogodišnjicu osnivanja turske republike, ove godine, Erdogan je najavio radove u vrijednosti od 400 milijardi eura , a to je pola od ukupne vrijednosti turske ekonomije. Mnogo radova biće usmjereno na infrastrukuru koja bi obezbijedila Turskoj Olimpijske igre 2010.
Foto: Reuters
Postavlja se pitanje, ako se Erdogan ne oporavi, što će biti s njihovom spoljnom politikom. Sirija je pokazala da se politika „nultog nivoa konflikta“ sa susjedima nije mogla do kraja održati. Arhitekta nove turske vanjske politike je ministar Ahmet Davutoglu. Promjene koje je on inicirao a koje se temelje na vrlo aktivnoj diplomatiji nastale su zato jer se završio Hladni rat, jer je Amerika postala ravnodušnija prema Turskoj, i jer je EU ostala neosvojena tvrđava, makar još uvijek željeni cilj.
U novoj orijentaciji Ankare, mnogi, a pogotovo u američkim analizama, vide refleks stare otomanske politike. Kemalistička revolucija, odrezala je otomanske aspiracije kao suvišni balast, razvijala nacionalizam turske države, ali okrenut sebi i Zapadu.
Marama kao znak raspoznavanja
Ko su ljudi koji od 2002. godine vode Tursku? Gul , Erdogan i Davutoglu su članovi Stranke za pravdu i napredak, ili AKP-a. Kad su 2002. preuzeli vlast, nametnulo se pitanje o kome se radi i kakva će biti reakcija vojske na ovu stranku islamističkih korijena.
Dva lidera, Gul i Erdogan, izjavljivali su da je AKP reformska i proevropska stranka, ali neki su se pitali ne radi li se o stranci koja je samo naizgled reformska, a zapravo je skriveno islamistička i nazadnjačka.
Stranka sebe opisuje kao konzervativnu, a Gul je na pitanje novinara odgovorio da su mu u Evropskom parlamentu najbliži demohriščani, a da sebe vidi kao konzervativnog demokratu.
Brojni vojni udari, koje su obilježavale tamošnju scenu sve do druge polovine devedesetih, izvedeni u ime očuvanja sekularnosti, bili su posve legalni
U programu AKP , niti u jednoj izjavi lidera, koji su već drugi mandat na vlasti, nema niti jedne indicije da bi se radilo o partiji koja bi imala islamističke reforme u prvom planu.
Jedino što bi upućivalo na porijeklo stranke jeste posredna, ali jaka podrška premijera Erdogana nošenju marame na glavi, što je za Tursku sekularnog Ataturkovog nasljeđa, maksimalno kontroverzno i duboko simbolično. Mustafa Kemal zabranio je nošenje tog tradicionalnog obilježja ženama koje se školuju, ili rade u javnoj administraciji. Pokrivene žene ne mogu ući u javne zgrade, od parlamenta, preko univerziteta sveučilišta, do vojnih ustanova. Skidanje marame jest bilo strukturni znak modernizacije, otvaranja društva.
Foto: Shutterstock
Smanjenje uticaja vojske, koja je bila čuvar sekularizma, jedan je od tih poteza. Brojni vojni udari, koje su obilježavale tamošnju scenu sve do druge polovine devedesetih, izvedeni u ime očuvanja sekularnosti, bili su posve legalni.
Djelovi starih elita smatraju da ih EU izdaje, da favorizuje stranu koja, u stvari, udaljava Tursku od Zapada. Novi, koji se dižu s AKP-om tvrde da je Zapad uvijek komunicirao sa svojim omiljenim kemalistima, i od njih dobivao uvijek isti, i uvijek pogrešan brifing o Turskoj, te da tek sada upoznaju pravu Tursku, koja je, međutim, bolja od predrasuda. Euroskepticizam i razočaranje, uvukao se u stare kemalističke elite, nove, Erdoganove su potresene.
Protesti ušli u drugu nedjelju
Desetine hiljada ljudi okupilo se juče na istanbulskom Trgu Taksim, a u centru Ankare nekoliko hiljada, dok su protesti koji predstavljaju dosad najveći izazov za turskog premijera ušli u drugu nedjelju.
Protesti koje je izazvala agresivna policijska policija protiv demonstracija za očuvanje parka u Istanbulu 31. maja, proširili su se na 78 turskih gradova
Protesti koje je izazvala agresivna policijska policija protiv demonstracija za očuvanje parka u Istanbulu 31. maja, proširili su se na 78 turskih gradova. U nemirima su stradale tri osobe – dvoje demonstranata i jedan policajac – a do sada ih je hiljade povrijeđeno. Erdogan se juče popodne sastao sa vrhom svoje AKP kako bi razgovarali o aktuelnim protestima.
Portparol partije Husein Čilik je nakon sastanka kazao da su glasine da će se izbori koji bi trebalo da se raspišu 2015. održati ranije „potpuno neosnovane, potpuno nepotrebne i izmišljene“, optuživši glavnu opozicionu partiju da pokušava da nezakonitim sredstvima svrgne Erdogana „pošto sedam puta nije uspjela da pobijedi preko glasačkih kutija“.
Lider turske opozicione ekstremno desne Partije nacionalističke akcije (MHP) Devlet Bahčeli pozvao je juče na raspisivanje prijevremenih izbora kako bi prevazišla postojeća blokada u Turskoj. Bahčeli je na skupu pristalica MHP rekao da je povod za sadašnje masovne proteste u Turskoj vladino „pogrešno shvatanje demokratije“.
Galerija
Bonus video:
