22. mart se slavi kao Međunarodni dan vode. To nije samo briga mnogih ljudi trećeg svijeta, nego i građani Evrope su prisiljeni braniti svoje vodosnabdijevanje od pohlepe "investitora" i privatizacije kakvu želi EK.
Je li voda roba, poput cipela ili automobila? Zapravo, pitka voda se u ekonomskom smislu jedva razlikuje od prodaje šljunka ili kakvog rudnog bogatstva. I u jednom i u drugom slučaju su potrebne investicije da bi se došlo do blaga pod zemljom i da bi se ono isporučilo do onih kojima je potrebno.
Zato je i Europska komisija, u opštoj pošasti mjera štednje, krajem prošle godine predložila "smjernice za dodjeljivanje koncesija uslužnih djelatnosti" opštinama gdje se lokalna uprava zapravo tjera na "otvaranje tržišta" - drugim riječima, na privatizaciju. A to znači i na privatizaciju gradskih vodovoda.
Teško je reći da birokrati u Briselu, još uvijek opčinjeni neoliberalističkim ekonomskim načelima, ne znaju dokazanu činjenicu: privatizacija vodovoda još nikada - i tu jednostavno ne postoje izuzeci i zato se može ponoviti - nije dovela do jeftinije i bolje vode za građane.
Voda poskupjela - četiri puta!
To će rado potvrditi i Humberto Brito iz portugalskoga gradića Pasos de Fereire. I ta opština je "otvorila tržište" svojg vodosnabdijevanja i privatizirovala svoj vodovod. Rezultat je, svjedoči Brito, prava katastrofa: voda je u kratko vrijeme poskupjela za 400% - i sve veći računi stiže svake godine!
I Velika Britanija je, u svojevremenojj poplavi privatizacije za vrijeme konzervativnih vlada, privatiziovala vodoosnabdijevanje. Najveći sistem vodovoda, Thames Water koji opskrbljuje i metropolu Londona, dopao je šaka njemačkom energetskom koncernu RWE.
To mu baš ne služi na čast, jer je i voda u Londonu poskupjela za gotovo 150% - i čitava priča je završila da je vodovod vraćen u javno vlasništvo. Jer makar je RWE izvlačio milione dobiti, sistem vodovoda je postao toliko dotrajao da je već bila ugroženo i samo vodosnabdijevanje.
Zašto onda Brisel istrajava na planovima privatizacije? Nema sumnje, pod maskom mjera štednje se tu provode i sasvim jasni interesi međunarodnih koncerna koji tu vide sjajnu priliku za sigurnu zaradu. Tako se i u jednom Nestleu zalažu za privatizaciju vodovoda kako bi "građani uvidjeli vrijednost vode koju piju".
Monopol ostaje monopol
Treba podsjetiti kako takvi koncerni raspolažu sredstvima koja su veća i od proračuna nekih zemalja Evropske unije (RWE 53 milijarde eura prometa, Nestle 68 milijardi, Veolia 34 milijarde...) i kako je već i na razini temeljnih ekonomskih pravila takva privatizacija čista glupost i tek pohlepa pojedinih interesnih grupa. Tačno je, doduše, da svaki monopol nema razloga spuštati svoje cijene, ali voda je bila i ostaje monopol, čak i kad se privatizuje.
Jer, nemate u kući dvije slavine pa da birate iz koje ćete puštati vodu jer je jeftinija. Privatizacijom se ne postiže tržišna konkurencija, nego se tek jedan monopol - države ili opštine, zamjenjuje drugim - nekoga koncerna ili finansijskog investitora.
A dok država ili komuna, već iz pristojnosti i iz straha od nezadovoljstva građana, eventualnu dobit opet ulaže u sam sisitem vodonsbdijevanja, koncerni i privatnici dobit, već po prirodi same stvari - trpaju u svoje džepove.
Ali, i Nestle mora shvatiti kako voda nije čokolada, nego temeljna potreba - možda čak i pravo svakog čovjeka, poput zraka ili sunčevog svjetla. Zato je ova inicijativa Evropske komisije izazvala pravu poplavu negodovanja i po prvi put u istoriji se dogodilo da je već ispunjena kvota peticije građana Evropske unije koji su se udružili protiv privatizacije vodovoda.
Right 2 Wather
To je zapravo prilično teško: u Evropi za uspjeh peticije treba sakupiti milion potpisa iz barem sedam zemalja - ali inicijativa Right 2 Water je u samo nekoliko mjeseci sakupila gotovo milion i trista hiljada potpisa iz gotovo svih zemalja Evropske unije.
Zahtjevi ove građanske inicijative su veoma jednostavni: uvjereni su da je voda osnovno ljudsko pravo i traži se od Evropske unije da svi građani uživaju u blagodetima čiste vode. Zahtijeva se da voda i vodosnabdijevanje ne postanu predmet trgovine i tržišta i da to bude isključeno iz liberalizacije.
Takve zahtjeve ne podržavaju samo stotine hiljada građana, nego i brojni pripadnici javnog života, estrade - pa i evropskog plemstva, poput holandskog prijestolonasljednika Wiljema-Aleksandera koji je među najglasnijim zagovornicima osnovnog prava na vodu.
Takva bura nezadovoljstva ipak je dospjela i do ušiju birokrata u Briselu, pa je tako i povjerenik za finansijska tržišta Majkl Barnier objavio kako je prijedlog promijenjen. Tako bi od privatizacije "mogle biti" izuzete sistemi vodosnabdijevanja koji 80% svojih voda nude samo jednom gradu i 20% njegovoj okolini.
Brisel jednostavno - laže
Problem je - kako otkriva njemački televizijski magazin Monitor - taj ustupak Brisela je tek bacanje prašine u oči građana Evrope.
Tako i zastupnica Europskog parlamenta, Hajdi Rul upozorava kako se i ta "promjena" u osnovi uopće ne razlikuje od smjernica kojima se teži i Evropska komisija i dalje uporno zagovara privatizaciju usluga snabdijevanja vodom.
Čini se zato itekako potrebnim podržati građansku inicijativu Right 2 Water koja do kraja roka, ovog septembra, želi sakupiti dva miliona potpisa. Građani Crne Gore to još ne mogu učiniti - skupljaju se potpisi samo građana Evropske unije.
Ali, nakon 1. jula, oni koji ne žele skuplju i lošiju vodu, možda bi mogli nova prava i obveze kao građana Evropske unije proslaviti i posjetom web-stranici te inicijative za vodu koja se neće tretirati kao da je šampanjac.
Galerija
Bonus video:
