Sjeverni dio Dortmunda već je godinama najproblematičniji dio ovoga grada. Tu cvjeta kriminal i rad na crno, a ilegalni bordeli niču na svakom koraku. Prosječni stanovnici su obično Romi iz Rumunije i Bugarske.
Zimi sjeverni dio Dortmunda, Nordštad, izgleda još depresivnije nego inače. Oronule zgrade s kojih je kiša, koja neprekidno pada, skinula i posljednje ostatke boje, ogoljela stabla prepuna vrana, puste ulice… U jednoj od zgrada nalaze se prostorije gradske kancelarije za socijalnu pomoć.
U trpezariji je zagušljivo, vazduh je ustajao i osjećaju se ostaci mirisa hrane od prethodnih dana. Oko jednog od stolova sjedi grupa muškaraca i gleda u prazno. Jedan guli bananu, drugi iz plastičnog tanjira srče čorbu.
„K nama dolaze pripadnici svih nacionalnosti. Imamo Poljake, Njemce, Bugare, Rumune…Romi takođe, ali njih danas nema“, kaže jedan socijalni radnik i dodaje kako ćemo Rome najlakše pronaći na obližnjoj pijaci.
Jedina zarada - rad na crno
I zaista. Nekoliko stotina metara dalje, na jednoj od glavnih ulica dortmundskog Nordštada, nalazi se pijaca na kojoj se prodaje sve i svašta. Ovdje zatičemo grupu žena u šarenim haljinama, na nogama nose plastične sandale.
Šetaju pijacom i razgledaju prvenstveno donje rublje: grudnjake za „samo jedan euro“. Smiju se i razgovaraju na romanesu – romskom jeziku. Neke napuštaju pijacu i odlaze u haustor u jednoj od sporednih uličica.
Preko stepeništa, na kojem se osjeća miris sredstva za dezinfekciju, ulazi se u prostorije jedne organizacije za socijalnu pomoć. U jednoj od soba nalazi se mnoštvo odjevnih predmeta. Romkinje razgledaju pulovere, isprobavaju cipele… Roba je gotovo besplatna, kome treba, može je dobiti ili platiti nekoliko eura.
Kako kaže socijalna radnica koja ovdje radi, „Romkinje često dolaze po odjeću…“. Dodaje kako je njihova pomoć, međutim, potrebna svima. Organizacija za koju radi posreduje u pronalasku poslova na kojima migranti ne zarađuju mnogo (često gotovo ništa), ali barem imaju osjećaj da su korisni i da nešto rade.
Posjetiocima koji navrate na ovo mjesto neki šapćući nude svoje usluge, u nadi da će danas barem nešto zaraditi
Oni dobro obrazovani (ljekari, inženjeri) dobiće radnu dozvolu u Njemačkoj bez ikakvih problema, ali za one bez obrazovanja, a oni čine većinu, pristup tržištu rada je za sada još uvijek zatvoren.
Njima ne preostaje ništa drugo osim – kao što je to slučaj u Dortmundu – da čekaju na neku priliku rada na crno i tako barem nešto zarade. U jednoj gostionici u Nordštadu čeka jedna ovakva grupica muškaraca na novu radnu priliku – za rad u privatnim kućama ili na gradilištu.
Posjetiocima koji navrate na ovo mjesto neki šapćući nude svoje usluge, u nadi da će ih taj neko pokupiti i da će danas barem nešto zaraditi.
Ilegalni bordeli na svakom koraku?
Nekoliko koraka niže u istoj ulici, nalazi se kuća na kojoj stoji natpis „Hotel i restoran Njemački vrt“. Od restorana više nema ni traga, ali dugački hodnici podsjećaju pomalo na hotel.
Mlada žena koju ovdje zatičemo na rukama nosi dijete i kaže kako ne zna tačno mogu li se sobe iznajmiti. „To morate pitati šeficu“, kaže ona i sumnjičavo nas posmatra.
Je li riječ o ilegalnom bordelu? Dirk Beker, iz policije u Dortmundu s odsjeka za prostituciju i trgovinu ljudima, samo sliježe ramenima. „Otkako je zatvoren dio grada u kojem su do maja 2011. prostitutke legalno na ulici mogle nuditi svoje usluge, više ne znamo gdje se nalaze bordeli a ni žene više ne poznajemo.
Prije je gotovo 90 posto žena dolazilo iz Rumunije i Bugarske, najčešće su to bile Romkinje. Većina je otišla u druge gradove ili se povukla u kuće, privatne stanove. Sada s njima imamo puno manje kontakta“, kaže Beker.
Prisilna prostitucija postoji i dalje
Ipak, to ne znači da prostitucije, pogotovo one prisilne ima manje. Naprotiv. „Ona cvjeta i dalje i to prije svega zbog trgovine ženama iz Rumunije i Bugarske. Mušterije do njih dolaze preko interneta ili jednostavno telefona njihovih svodnika.
Među njima ima i mnogo Romkinja. Njih gotovo da i nema u legalnim bordelima, što znači da one rade u privatnim stanovima“, kaže Andrea Hitzke iz organizacije za zaštitu žena žrtava trgovine ljudima „Mitternachtsmission“.
Ivankina stambena situacija, iako nije idealna, svakako je bolja od one kakvu moraju da trpe mnogi Bugari i Rumuni u Dortmundu
To nije njeno pravo ime. I zemlju porijekla takođe skriva. „Svojim mušterijama kažem da sam Španjolka, da im kažem da dolazim iz Bugarske, mislili bi da sam Romkinja, a to ne bi bilo dobro. Mnogi bi to pokušali da iskoristite i prevare me“, kaže ona.
Zbog predrasuda prema Romima koje su vrlo česte i u Dortmundu, Ivanka već mjesecima ne može da pronađe stan. Trenutno još uvijek spava i živi u sobi u kojoj i radi. „Da li biste vi rado stanovali i spavali na radnom mjestu?“, pita prekrštajući noge oko kojih se mota mali bijeli pas vlasnice bordela.
S druge strane, Ivankina stambena situacija, iako nije idealna, svakako je bolja od one kakvu moraju da trpe mnogi Bugari i Rumuni u Dortmundu. Oni vrlo često žive u napuštenim zgradama u Nordštadu, njih 20 dijeli jednu sobu, a često nemaju ni vode ni struje.
Iako je grad započeo sa sanacijom ovakvih zgrada, dok one ne budu sasvim uređene proći će još neko vrijeme. A i tada će cijene stanarina zasigurno biti za prosječne strance bez zaposlenja ionako previsoke.
Bonus video:
