NENADANI BESKUĆNICI

Ekonomska kriza: Svi smo potencijalni beskućnici

Beskućnici su obično ljudi srednjih godina, radno sposobni, koji su mislili da će sve ići dobro i koji su radili ispravne stvari
0 komentar(a)
Ažurirano: 25.02.2019. 21:25h

Nakon 18 godina spremanja musake i jagnjećeg pečenja u restoranima širom Grčke, Petros Papadopulos priprema obrok za 50 osoba na mjestu na kome nije očekivao da će završiti – kao stanovnik skloništa za beskućnike u Atini.

Ovaj šef kuhinje koji priznaje da se nije Rojtersovom dopisniku predstavio pravim imenom iz straha da njegovi prijatelji i porodica ne saznaju za situaciju u kojoj se nalazi, bio je upravo kupio stan i nadao se da će osnovati porodicu kada je njegove snove srušila grčka ekonomska kriza.

On je 2010. izgubio posao i pridružio se desetinama hiljada nezaposlenih. Kada više nije mogao da da otplaćuje kredit, izgubio je stan koji mu je bio pod hipotekom i našao se na ulici.

„Osjećao sam se kao da sam u filmu. Život mi se okrenuo za 180 stepeni. Bio sam izgubljen“, ispričao je Papadopulos. „Ulica se ne može podnijeti.“

„Ulica se ne može podnijeti"

Zvaničnici tvrde da je broj beskućnika u Grčkoj, u roku od dvije godine, porastao za oko 20-25 procenata, što je iznenađujući rast s obzirom da u ovoj zemlji djeca često ostaju da žive sa roditeljima, koji svojim penzijama tradicionalno pomažu mladim porodicama.

Ovaj podatak je sličan u mnogim evropskim zemljama koje su pretrpjele udarce recesije i mjera štednje, dok sve veća nezaposlenost, manjak pristupačnog stambenog prostora i kresanje socijalnih olakšica gura sve više ljudi ispod granice siromaštva i pogađa one koji su sebe smatrali imunima.

Prevarena generacija

Papadopulos (40) u nevjerici vrti glavom dok govori o godini koju je proveo spavajući na otvorenom prije nego što je pronašao krevet u skloništu.

Dvojica njegove braće – jedina porodica koju ima – su i sami toliko bili pogođeni recesijom da mu nisu mogli pomoći na duže staze.

„Nikada nisam mogao zamisliti da će se ovo desiti meni. Kasnije sam shvatio koliko je tanka ta linija“, kazao je Papadopulos. „To može svakom da se dogodi. Svi smo mi potencijalni beskućnici.“

Nikada nisam mogao zamisliti da će se ovo desiti meni. Kasnije sam shvatio koliko je tanka ta linija

Za razliku od starog klišea neurednih beskućnika koji su mentalno oboljeli ili zavisni od droga, Papadopulos je predstavnik nove generacije Grka koji su postali žrtve kresanja namijenjenih suzbijanju duboke krize u koju je zemlja zapala.

„Populacija beskućnika se promijenila“, kaže psiholog NVO Klimka Aris Violancis. „To su obično ljudi srednjih godina, radno sposobni, koji su mislili da će sve ići dobro i koji su radili ispravne stvari.“

„Oni se osjećaju prevareno,“ dodao je Violancis.

„Populacija beskućnika se promijenila“

U skloništu organizacije Klimka, oko 50 osoba, većinom muškaraca, razgovaraju, igraju stone igre i gledaju TV dok čekaju da se u plastične tanjire serviraju makaroni i meso koje je spremio Papadopulos.

Prvi koji su potražili pomoć u skloništu su oni koji su bili zaposleni u sektorima najgore pogođenim recesijom, kao što je građevinarstvo. Zidar Lambros nije rekao svojim rođacima da je tri mjeseca spavao u automobilu prije nego što je dobio krevet u skloništu.

„Ne želim da saznaju to“, kazao je novinaru Rojtersa. „Ja bih se osjećao loše, a i oni.“

Siromaštvo na ulicama Evrope

Siromaštvo je vidljivo ispunilo ulice grčke prijestonice koja ima 4 miliona stanovnika, gdje su napušteni prolazi puni ljudi koji spavaju u vrećama za spavanje i koji se mogu vidjeti kako preturaju po kontejnerima tražeći ostatke hrane ili metal i staklo da prodaju.

Prema procjenama Klimke, u posljednje dvije godine broj ljudi u Grčkoj koji žive na ulici porastao je na 17.000-25.000, odnosno za 25%.

Atinska opštinska služba za beskućnike takođe je izvijestila o porastu od 15-20%.

Beskućnici su obično ljudi srednjih godina, radno sposobni, koji su mislili da će sve ići dobro i koji su radili ispravne stvari

U Italiji, koja takođe uvodi oštrije mjere štednje, zaposleni u dobrotvornim organizacijama izvještavaju o sličnoj situaciji i kažu da zakazuje tradicionalna porodična solidarnost.

„Sve više ljudi je u 'sivoj zoni', koji ne žive u ekstremnom siromaštvu, ali njihovi prihodi ne mogu da isteknu do kraja mjeseca, kao što su stariji ljudi i porodice sa samohranim roditeljima“, ispričala je za Rojters Frančeska Cukari iz jedne od humanitarnih organizacija.

Ranjive grupe, poput mladih i imigranata, naročito su izložene riziku u Evropi, saopštila je Evropska federacija nevladinih organizacija za pomoć beskućnicima (FEANTSA).

„Sve je više ljudi koji definitivno nisu bili u opasnosti da postanu beskućnici, koji se sada nalaze u toj situaciji“, kazala je Karolina Krcistek, zvaničnica FEANTSA-e.

Mnogi od njih nisu evidentirani, poput onih koji su privremeno smješteni kod prijatelja ili žive u pretrpanim stanovima.

U Španiji, koja ima najveću stopu nezaposlenosti u EU (preko 21%), i koja je uvela mjere neumoljivog stezanja kaiša kako ne bi bila prinuđena da traži pomoć od eurozone, broj beskućnika, prema zvaničnim podacima, je u periodu 2008-2010. porastao za 15,7%.

Ovaj problem nije samo zastupljen u zemljama najviše pogođenim krizom u eurozoni.

Teško se ponovo vratiti u društvo

Broj beskućnika u Britaniji, koja na pripada eurozoni, povećao se za 10% od prošle godine, što je prvi rast od 2004.

Najveći problem u Britaniji je nedostatak pristupačnog stambenog prostora, kazala je portparolka organizacije za pomoć beskućnicima „Sklonište“.

„Sve više ljudi ne može da priušti sopstveni stan, a cijene iznajmljivanja stambenog prostora rastu. Kresanja stambenih olakšica će teško pogoditi građane“, kazala je.

Hronični nedostatak stambenog prostora i visoka stopa nezaposlenosti takođe doprinose ovom problemu u Francuskoj – koju je Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj označila kao zemlju sa najdarežljivijim socijalnim povlasticama u svijetu.

Sve više ljudi ne može da priušti sopstveni stan, a cijene iznajmljivanja stambenog prostora rastu

Didije Piar iz Crvenog krsta kazao je da je od 2007. zabilježen drastičan rast beskućnika u tri kategorije stanovništva – mladi koji su se našli u nevolji odmah po napuštanju roditeljskog doma, penzioneri sa opalom kupovnom moći i oni koji su traže azil.

„Mnogi od ovih ljudi nikada nisu bili u našoj evidenciji i radili su u kontinuitetu cijeli život“, kazao je.

Fondovi za hitne slučajeve su obično dostupni da bi se dobila pomoć u hrani i mjesto za spavnje, ali dugoročni planovi za pomoć beskućnicima da se vrate u društvo često propadaju zbog kresanja potrošnje, kazala je Krcistek.

„Ljudi se možda ne smrzavaju na ulicama, ali ni ne nalaze stalni smještaj.“

U Atini, Papadopulos zna da će povratak u kolosjek biti težak, ali kuca na vrata i svaki dan pregleda oglase za posao u novinama, nadajući se najboljem.

„Moji planovi za dom i porodicu su možda propali“, kazao je. „Ali to je još uvijek moj san.“