Na morskom dnu se nalazi grumenje mangana, koje sadrži 30 odsto ovog metala. Govori se o pojasu mangana u kojem ima 62 milijardi tona ovog rijetkog metala. Međutim, istraživače i industriju koja ih plaća ne zanima toliko mangan, već prije svega bakar, nikl i kobalt koji se nalaze u „crnim grumenovima“ mangana.
Zakupljen „komad“ okeana
Neke zemlje su već 2001. rezervisale dio pacifičkog dna. Njemačka je propustila početak i tek se 2006. godine priključila međunarodnoj trci za blagom na morskom dnu. Zakupila je površinu od 75.000 kvadratnih kilometara, što je skoro veličina Bavarske. Ta površina se nalazi između 5. i 10. stepena geografske širine sjeverno do Ekvatora, ili, jednostavnije rečeno, između Havaja i Meksika.
Geolog Tomas Kun zajedno sa timom njemačkih naučnika proveo je prošle godine šest nedjelja na specijalnom brodu „Sunce“ u pojasu mangana. Kun kaže da je zadatak prvo bio da se napravi takozvana batimetrijska karta nalazišta – uz pomoć video snimaka i uzoraka. Zvučnim signalima se određuje dubina mora, pa je tako utvrđeno da se grumeni mangana u oblasti Pacifika koji je zakupila njemačka, nalaze na dubini od 4.800 metara.
Umjesto uvoza
Njemačka ne spada u zemlje koje su bogate sirovinama i mora da ih uvozi. Bakar, nikl i kobalt se uvoze čak 100 posto. Eugen Vajnberg , specijalista za sirovine pri Komerc banci, kaže da se zbog toga pozdravlja svaki korak ka nezavisnosti od uvoza.
Međutim, Njemačka će morati da pričeka, jer do 2021. ima samo licencu sa istraživanje, a tek poslije toga će moći da zatraži licencu za vađenje ruda. U njemačkoj oblasti ima oko osam miliona tona bakra i deset miliona tona nikla. Time bi Njemačka pokrila svoje potrebe za bakrom za šest godina, a nikla čak za 80 godina. Bakar se koristi prije svega u elektrotehnici ili mašinogradnji, dok se nikl koristi za oplemenjivanje čelika.
Grumenje mangana na dnu Pacifika nije neko novo otkriće. Još prije 30 godina su ih istraživali njemački naučnici. Međutim tada takozvano crno grumenje nije bilo tako cijenjenoi. Iz jednostavnog razloga – početkom osamdesetih cijene metala su bile u padu. Međutim naučna istraživanja su se ipak isplatila, jer njemačka već ima gotove karte i analizirane uzorke.
Morsko dno pripada svima
Morsko dno je zajedničko blago cijelog čovječanstva – tako to piše u sporazumu UN o pravima mora donesenom 1994. godine. To znači da mora i morsko dno, van teritorijalnih voda – ne pripadaju nikome. Tom ničijom zemljom upravlja Međunarodna institucija, pri UN, čije sjedište se nalazi na Jamajci.
Od 2001. godine ta institucija odlučuje o zahtjevima država i privatnih firmi koje traže licence za istraživanje ili vađenje blaga sa morskog dna. Licenca za istraživanje se izdaje na 15 godina.
Trenutno sedam država i jedan konzorcijum imaju licence za istraživanja, među njima su Indija, Rusija, Kina, Južna Koreja. To znači da će države koje su među prvima dobile licencu moći da počnu da vade rude sa morskog dna već 2016. godine.
Međutim vađenje grumenja mangana sa morskog dna nije potpuno bez rizika. Na dnu se nalaze i životinje i biljke i mnoge organizacije za zaštitu okoline su zabrinute za taj osetljivi ekološki sistem.
Bonus video:
