Mnogi Italijani smatraju da fašizam, u Italiji zabranjen kao politički pokret ali nikad do kraja nestao iz popularne kulture i političke margine, počinje da se javlja na veoma zabrinjavajuće načine.
Uoči 74. godišnjice oslobodjenja Italije u Drugom svjetskom ratu, na milanskom trgu na kom su poslije pogubljenja obješena tijela fašističkog diktatora Benita Musolinija i njegovih pratilaca razvijen je transparent "Slava Musoliniju".
Vođa huligana koji su donijeli transparent je pozdravio fašističkim pozdravom, podignutom rukom.
Dan kasnije, 25. aprila, predsjednik, premijer i ministar odbrane Italije prisustvovali su u Rimu komemoraciji povodom Dana oslobođenja. Ministar unutrašnjih poslova, desničar i euroskeptik Mateo Salvini nije bio prisutan.
Još od Musolinijevog pada, nakon što pokušaji da Italiju učini kolonijalnom silom nisu uspjeli, a Adolf Hitler preuzeo upravljanje nad osovinom Rim-Berlin, pogubljeni diktator nije toliko pominjan.
Fašistički pozdravi, koji su dugo bili tabu u javnosti, probili su se iz djelova tribina namijenjenim huliganima na ulice italijanskih gradova, što je nekoliko desetina ekstremnih navijača Lacija pokazalo na gostovanju u Milanu.
Marginalne ekstremno desničarske partije sve hrabrije uzvikuju fašističke slogane i pozdravljaju fašističkim pozdravima na protestima protiv useljavanja romskih porodica u državne stanove u Rimu.
Izdavačka kuća povezana s jednom esktremno desničarskom grupom je izbačena s torinskog sajma knjiga nakon brojnih protesta, među kojima je bila i prijetnja bojkotom centra za sjećanje na Aušvic.
Prema nekim istraživanjima, 71 odsto Italijana smatra da je važno boriti se protiv povratka nacističke i fašističke ideologije u Italiju, u odnosu na 65 odsto prije dvije godine.
Dvije trećine ispitanika vjeruje da treba primjenjivati represivne mjere prema onima koji podstiču fašizam, dok je 2017. to mislilo 60 odsto građana.
"U stvarnosti, čitava istorija fašizma je problem koji u Italiji ostaje otvoren jer se nikada nismo preispitali o tome šta ta istorija govori o nama, to je nešto što Italijani ne žele da urade", rekao je analitičar Gvido Kaldiron.
Italija, za razliku od Nemačke, nikada nije prošla kroz period denacifikacije. Benito Musolini je vladao skoro dvije decenije prije nego što je uveo Italiju u Drugi svjetski rat. To je bilo vrijeme modernizacije, kada je fašistički režim gradio škole, željezničke stanice i upravne zgrade koje se i danas koriste.
Kada je Musolini 1943. smijenjen usljed savezničkog napredovanja na italijanskom frontu, Njemci su ga pokupili i postavili na čelo marionetske republike Salo u sjevernoj Italiji. Taj potez je podijelio Italiju na pola i doveo do dvogodišnjeg građanskog rata tokom kog su italijanski partizani napadali nacifašističke snage na sjeveru.
Promjena strane u sred rata je dovela do konfuznog poslijeratnog nasljeđa da je Italija bila na strani i pobjednika i poraženih i s tim se zemlja nikada nije do kraja suočila.
Iskorjenjivanje fašističkih simbola koji su bili neodvojivi dio javnog života nije bilo praktično. A nova prijetnja demokratiji je postao komunizam. Otvoreno zalaganje za fašizam je kriminalizovano ali su neofašisti postali dio političkog pejzaža.
Musolinijevo ime je i dalje dio italijanske politike, najprije preko poslanice Alesandre Musolini, diktatorove unuke, a sada i njenog rođaka Kaja Đulija Ćezarea Musolinija, kandidata ekstremno desničarske partije Italijanska braća na evropskim izborima.
"I dalje srijećem ljude iz tog vremena čija sjećanja su više nego zadovoljavajuća. Sreo sam osobu od 95 godina koja o tom periodu priča veoma drugačiju verziju od one koju ćete čuti u javnom mnjenju", izjavio je nedavno Kajo Musolini za Asošiejted pres.
Usljed nedostatka suočavanja s prošlošću, omogućeno je da se razvije diskurs o Musolinijevim predratnim dostignućima, narativ o vozovima koji su stizali na vrijeme, o isušivanju močvara punih malaričnih komaraca i vremenu kada su se vrata mogla ostaviti otključana.
Ipak, takva slika koju Italijani grade o sebi zanemaruje rasne zakone iz 1938. kojima su Jevreji proglašeni nižom rasom. Oko 8.000 italijanskih Jevreja je deportovano u nacističke logore smrti gdje je najveći broj nastradao.
"Znamo da je taj režim zapravo bio pun korupcije i kriminalaca, samo što se to ne pominje", kaže Kaldiron.
Ipak, uprkos porastu upotrebe fašističkih simbola i retorike u kampanji za evropske izbore, politički analitičari tvrde da je bilo kakvo isticanje fašističke prijetnje u Italiji pretjerivanje.
"U Italiji se dešavaju neke neprijatne stvari. Ksenofobija je u porastu, takođe i zbog migranata. Ali sve u svemu ne postoji opasnost od fašizma. Neofašističke partije su veoma male, jedan odsto", rekao je Đuzepe Orsina, direktor fakulteta za javnu upravu u Rimu.
Međutim, Salvinijevo koketiranje s ekstremnom desnicom se ne završava na granicama Italije, već je prošireno na ekstremno desničarske lidere u Njemačkoj, Francuskoj i Mađarskoj s kojima se nada jedinstvenoj grupi u Evropskom parlamentu poslije izbora.
"Naš cilj je da promijenimo Evropu, da postanemo najveća grupa u Evropskom parlamentu. Prvi put bismo mogli da budemo odlučujući faktor u promjeni Evrope. To je ono što želim", izjavio je Salvini.
Bonus video:
