Prošle nedjelje sam na ulicama Berlina sreo čovjeka koji je bio van sebe od bijesa. Visoki, uzrujani muškarac vitlao je biciklom i vrištao u noć. Djelovalo je kao da priča o ruskom predsjedniku, Vladimiru Putinu, kao o jedinom iskrenom svjetskom lideru i da Amerikanci ponovo pokušavaju da prevarom uvuku Njemačku u rat.
Primamljivo je - ali previše optimistično - takve ispade odbaciti kao besmislene. Ukrajinska kriza se odvija u periodu kada se teorije zavjere šire zapadnim svijetom. Lideri koji se bore kako bi uobličili efikasan i jedinstven odgovor Rusiji znaju da je javno mnjenje ključno. Na svakog ludaka koji vitla biciklom, ima još puno građana koji gaje tiho nepovjerenje prema njihovim vladama.
Rijetko kada je javno mnjenje na zapadu ispoljavalo ovako nizak stepen povjerenja u političke lidere. Godišnji Edelman barometar povjerenja izvijestio je u januaru "o kolapsu povjerenja u razvijene demokratije" - sa svega 46 odsto Njemaca, 44 odsto Britanaca i 43 procenta Amerikanaca koji vjeruju njihovim vladama.
Borba oko Ukrajine se odvija dok su ulice Otave, prijestonice Kanade, zagušene antivakserima - a slične demonstracije se održavaju u Parizu i planirane su u drugim zapadnim prijestonicama.
U SAD, predsjednik Džo Bajden tek treba da izađe na kraj sa teorijama zavjere o ranijim poslovnim aktivnostima njegovog sina u Ukrajini. U Britaniji premijer Boris Džonson je i sam utonuo u teorije zavjere.
Pitanje povjerenja je sada ključno u međunarodnoj borbi oko Ukrajine. Ruska vlada je ekspert za "hibridno ratovanje" - u kojem su informacije i mišljenje dio bitke. Putin je bivši špijun. Zapadne vlade su itekako svjesne da ih je rusko informaciono ratovanje uhvatilo nespremnim u prošlosti, naročito tokom američke predsjedničke kampanje 2016. To je jedan od razloga zašto Bijela kuća sada ne predstavlja obavještajne izvještaje samo predsjedniku - već i cijelom svijetu.
Rijetko kada je javno mnjanje na zapadu ispoljavalo ovako nizak stepen povjerenja u političke lidere
Džejk Salivan, Bajdenov savjetnik za nacionalnu bezbjednost, izašao je u petak na podijum Bijele kuće kako bi rekao svijetu da Rusija nagomilava vojsku u Ukrajini - i da upozori na moguću predstojeću invaziju.
Cilj nije bio samo da Amerikanci na vrijeme odu iz Ukrajine. Bio je to napor SAD da steknu kontrolu nad narativom prije nego to učini Rusija.
Međutim, svaki američki napor da koristi obavještajne podatke kako bi oblikovala javno mnjenje mora da se nosi sa sjenkom rata u Iraku. Američki uspješni napor da izgradi "koaliciju voljnih" 2003. godine bio je zasnovan na objavljivanju obavještajnih tvrdnji da Sadam Husein posjeduje "oružje za masovno uništavanje". Nakon što nije pronađeno nikakvo oružje za masovno uništavanje američki kredibilitet je pretrpio udarac od kojeg se nikada nije u potpunosti oporavio.
Međutim, postoji važna razlika između vrste obavještajnih podataka koji se koriste u Ukrajini i Iraku. Postojanje oružja za masovno uništavanje je uvijek bilo sporno. Činjenica da je 130 00 ruskih vojnika na granici Ukrajine nije sporna - čak ni za Moskvu.
Rusiji za uspjeh nije neophodno da ubijedi zapadne birače da Kremlj govori istinu, dovoljno je da sugeriše da Bijela kuća laže
Propagandni rat se trenutno vodi oko namjere. Rusija negira da je namjerila da napadne i optužuje zapad da namjerno preuveličava prijetnju. Rusi tvrde da će njihovi vojnici djelovati samo ako ih Ukrajina isprovocira. Česte sugestije zapada da Rusija planira "lažnu" operaciju kako bi napravila upravo takvu provokaciju, okosnica su ove borbe narativa.
Pojedine zapadne vlade mogle bi samozadovoljno zaključiti da nije teško pobijediti Kremlj u propagandnom ratu. Na kraju krajeva, koliko kredibiliteta može Putin imati - nakon što je prvo poricao da je poslao "male zelene ljude" da pripoje Krim 2014. da bi to kasnije priznao? Ili nakon što je poslao ubice na bivšeg ruskog agenta u Solzberiju u Engleskoj, a zatim ih pustio da na televiziji tvrde da su dva puta posjetili taj grad - ali samo zato što su htjeli da vide poznatu katedralu?
Međutim, za Ruse uspjeh ne mora da podrazumijeva da ubijede zapadne birače da Kremlj govori istinu. Jednako efikasno je sugerisati da Bijela kuća laže.
Za razliku od 2003, zapadne vlade djeluju kao da se uglavnom slažu oko onoga što se dešava na terenu u Ukrajini. Francuska i Njemačka su se protivile ratu u Iraku. Njihovi lideri su čak zajedno sa Putinom izrazili protivljenje. Ovog puta, vlade većih država su jedinstvene u njihovom protivljenju ruskim prijetnjama. Razlike koje postoje između Vašingtona, Berlina, Pariza i Londona se uglavnom tiču diplomatske strategije.
Međutim, zapadno javno mnjene ostaje slaba karika. Nedavna istraživanja pokazuju da se 26 odsto Amerikanaca slaže da je "Džo Bajden marioneta predsjednik" kojeg kontroliše "duboka država"; dok 31 odsto Amerikanaca, 28 odsto Francuza i 23 procenta Njemaca smatraju da je definitivno ili vjerovatno tačno da postoji "jedna grupa ljudi koja tajno kontroliše dešavanja... i zajedno upravlja svijetom".
Takva vrsta ekstremnog, iracionalnog skepticizma je slaba osnova za izgradnju konsenzusa zapadnog političkog odgovora koji će vjerovatno biti skup i opasan. Nažalost Putin ima dosta materijala, dok pokušava da iskoristi slabosti zapada.
Tekst je preuzet iz "Fajnenšl tajmsa"
Prevela: N. Bogetić
Bonus video:
