Samo nekoliko sati nakon što je Vladimir Putin napao Ukrajinu, ugledna ruska pozorišna kritičarka Marina Davidova je napisala otvoreno pismo protiv rata. Ruska Duma je odgovorila revnosno i po kratkom postupku usvojila zakon koji uključuje zatvorske kazne do 15 godina za kritikovanje invazije.
Davidova je ubrzo postala meta žestokog uznemiravanja. Putem pošte je počela da dobija poruke mržnje, a na svojim vratima je sljedećeg dana našla ispisano zloglasno bijelo "Z" kojim su označena ruska vojna vozila u Ukrajini. Plašeći se za svoj život, pobjegla je iz Rusije.
Međutim, kada je izašla, Davidova je bila iznenađena kada je otkrila novu izopačenu stvarnost.
Dok je bila u Moskvi, tajna služba ju je tretirala kao izdajicu. Međutim, u zapadnoj Evropi je sada doživljavana kao ruski okupator, moguće agent - neko ko je Putinov saučesnik. Njene ruske bankovne kartice više nisu bile upotrebljive, a njen bankovni račun u Austriji je blokiran. Bio je važan njen pasoš, a ne njena priča. Prijatelji su joj ispod glasa rekli da je nešto što se zove "dobar Rus" sada stvar prošlosti.
Evropljani koji kritikuju obične Ruse što masovno ne osuđuju rat imaju pravo, ali zanemaraju jednu važnu činjenicu: Rusija je danas brutalna policijska država i prema Putinovom pogledu na svijet, biti izdajica (a za predsjednika je izdajnik svaki građanin koji se protivi ratu) je mnogo gore nego biti neprijatelj. Putin je to jednom rekao zastrašujuće jasno: "Neprijatelji su ispred vas, vi ste u ratu sa njima, onda sklapate primirje sa njima i sve je jasno. Izdajnik mora biti uništen, slomljen."
Ukrajinski narod je herojskim otporom ruskoj ratnoj mašineriji stekao status Putinovog neprijatelja. Ali kada je u pitanju domaća opozicija Rusije, jedina opcija koju će razmotriti je da ih slomi.
Naravno, nije teško razumjeti zašto su se ljudi izvan Rusije okrenuli protiv te zemlje. Putin ne uništava samo ukrajinsku vojnu i energetsku infrastrukturu, on takođe razbija moralnu i intelektualnu infrastrukturu poslijeratne Evrope. Opravdavajući invaziju na Ukrajinu kao "specijalnu operaciju" koja ima za cilj "denacifikovanje" te zemlje, Putin se namjerno ustremio na temelje na kojima se zasniva evropski poredak. I stavljajući ruske nuklearne snage u stanje "visoke pripravnosti", on je prešao liniju koja nije pređena od kubanske raketne krize prije 60 godina.
Ukrajinski narod je herojskim otporom ruskoj ratnoj mašineriji stekao status Putinovog neprijatelja. Ali kada je u pitanju domaća opozicija Rusije, jedina opcija koju će razmotriti je da ih slomi
Zapad je u ratu sa Putinovim režimom i taj sukob će trajati mnogo duže od borbi u Ukrajini. Jasno je da zapadne sankcije nisu osmišljene da promijene Putinovo mišljenje, već da unište njegove kapacitete. One će škoditi i običnim Rusima. Pošto je Rusija značajna nuklearna sila, Zapad nema drugu opciju.
Neke izvan Rusije privlači mogućnost dvorskog puča u Moskvi, ali su slabi izgledi za takav ishod. Istorija nas uči da u ovakvoj krizi većina naroda, kao i političke elite, u početku stoje uz svog vođu, prije nego što se okreću se protiv njega. Oni promijene mišljenje tek pošto prođe neko vrijeme.
Prioritet Zapada bi, kratkoročno, trebalo da bude pružanje podrške Ukrajini, ali mu je na srednji i duži rok potrebna strategija za Rusiju koja prevazilazi vojno obuzdavanje.
Lako (i lijeno) smo prešli sa samozadovoljstva na moralno zgražavanje. Šokirani smo što su Rusi dozvolili da ih zavara Putinova propaganda, zaboravljajući da nisu jedini koji su su sposobni da žive u laži. Anketa sprovedena 2015. godine, više od decenije nakon američke invazije na Irak, pokazala je da 52 odsto gledalaca Foks njuza vjeruje da je oružje za masovno uništenje pronađeno u Iraku. Podsjetimo se i da je entuzijazam za Putina kao branioca "evropskih vrijednosti" bio jači u nekim zapadnim krugovima nego u samoj Rusiji.
Prioritet Zapada bi, kratkoročno, trebalo da bude pružanje podrške Ukrajini, ali mu je na srednji i duži rok potrebna strategija za Rusiju koja prevazilazi vojno obuzdavanje
U uznemirujuće proročanskom romanu iz 2006, "Dan opričnika", ruski pisac Vladimir Sorokin zamišlja budućnost svoje zemlje kao srednjovjekovne teokratije u kojoj je obnovljena monarhija, bičevanje je ponovo uvedeno, a zvanična ideologija je neka vrsta misticizma naklonjenog korupciji. Veliki zid dijeli Rusiju od Zapada, sva dobra dolaze iz Kine, a sve ideje proizilaze iz zamišljene prošlosti.
Lako je zamisliti sjutrašnju Rusiju koja liči na Sorokinove noćne more. Evropa se nikada neće osjećati bezbjedno dijeleći granicu sa ovakvom Rusijom. Okretanje leđa onim Rusima koji su dovoljno hrabri da se suprotstave Putinovom ratu, čak i onima koji nemaju volju da mu se suprotstave, ali imaju makar pristojnost da ga ne podrže, biće strateška greška.
Po završetku hladnog rata, Zapad je pretpostavio da će Rusija slijediti put poslijeratne Njemačke. Ali, ponašanje Rusije u protekloj deceniji liči na Njemačku u periodu poslije Prvog svjetskog rata, a ne Drugog.
Prije tri decenije, mnogi na Zapadu su naivno vjerovali da je demokratska budućnost jedini mogući put za postsovjetsku Rusiju. Sada pravimo sličnu grešku pretpostavljajući da Rusija nakon Putina ne može biti ništa drugo do njegova Rusija sa drugim čvrstorukašem na čelu.
Autor je predsjednik Centra za liberalne strategije u Sofiji i stalni saradnik Instituta za humanističke nauke u Beču
Članak je objavljen u "Fajnenšl tajmsu"
Prevela: A. Šofranac
Bonus video:
