Po razornoj snazi, kolosi Hladnog rata nadmašili su američku atomsku bombu koja je uništila Hirošimu. Najveća probna eksplozija u Vašingtonu bila je hiljadu puta veća. Ruska je bila veća tri hiljade puta. Na obje strane, ideja je bila da se napadi odvrate prijetnjama ogromnom odmazdom - uz uzajamno osigurano uništenje, ili MAD. Psihološka ljestvica je bila toliko visoka da su se nuklearni udari smatrali nezamislivim.
Danas, i Rusija i SAD imaju nuklearno oružje koje je puno manje destruktivno i njihova snaga je puno manja od snage bombe bačene na Hirošimu, a njihova upotreba možda manje zastrašujuća i zamislivija.
Zabrinutost povodom tog manjeg naoružanja je porasla pošto je Vladimir Putin u ukrajinskom ratu upozorio na svoju nuklearnu moć, stavio atomske snage u stanje pripravnosti i naredio svojoj vojsci da izvede rizične napade na nuklearne elektrane. Strahuje se da bi Putin, ako se osjeti satjeranim u ćošak u ovom sukobu, mogao odlučiti da detonira jedno od svojih manjih nuklearnih oružja - i razbije tabu koji je postavljen prije 76 godina nakon Hirošime i Nagasakija.
Analitičari primjećuju da ruske trupe odavno vježbaju prelazak sa konvencionalnog na nuklearni rat, posebno kao način da steknu prednost nakon gubitaka na bojnom polju. Oni dodaju da je vojska, koja ima najveći nuklearni arsenal u svijetu, razmotrila niz eskalirajućih opcija koje bi Putin mogao da odabere.
Simulacija koju su osmislili stručnjaci sa Univerziteta Prinston počinje tako što Moskva ispaljuje nuklearni hitac upozorenja; NATO odgovara malim udarom, a rat koji bi uslijedio odnio bi više od 90 miliona žrtava u prvih nekoliko sati
“Šanse su male, ali rastu, kaže Ulrih Kun, ekspert za nuklearno oružje na Univerzitetu Hamburg i u Karnegi fondaciji za međunarodni mir. “Rat ne ide kako su Rusi planirali, a pritisak Vašingtona se povećava”, ocijenio je Kun.
Putin bi mogao upotrijebiti oružje na neku nenaseljenu oblast umjesto na trupe, rekao je Kun. U studiji iz 2018, on je predstavio krizni scenario prema kojem Moskva detonira bombu iznad udaljenog dijela Sjevernog mora, kao nagovještaj smrtonosnijih napada.
“Užasan je osjećaj govoriti o tome. Ali, moramo uzeti u obzir da to postaje moguće”, rekao je Kun.
Vašington očekuje nove Putinove atomske poteze narednih dana. Moskva će se vjerovatno “sve više oslanjati na svoje nuklearno odvraćanje da pošalje signal Zapadu i demonstrira moć”, s obzirom na to da rat i njegove posljedice slabe Rusiju, rekao je prošle nedjelje general-potpukovnik Skot D. Berijer, direktor Odbrambene obavještajne agencije, pred Odborom za oružane snage Predstavničkog doma.
Predsjednik SAD Džo Bajden će ove nedjelje prisustvovati samitu NATO u Briselu, gdje će se raspravljati o ruskoj invaziji na Ukrajinu. Očekuje se da na dnevnom redu bude i tema kako će Alijansa odgovoriti ako Rusija upotrijebi hemijsko, biološko, sajber ili nuklearno oružje.
Džejms R. Kleper, penzionisani general vazduhoplovstva koji je za vrijeme mandata Baraka Obame bio direktor američkih obavještajnih službi, rekao je da je Moskva spustila ljestvicu za upotrebu atomskog oružja nakon Hladnog rata, kada je u ruskoj vojsci zavladao haos. Danas, Rusija nuklearno oružje smatra korisnim, prije nego nezamislivim, dodao je Kleper.
“Nije ih bilo briga”, rekao je Kleper o tome da su ruske trupe rizikovale oslobađanje radijacije ranije ovog mjeseca kada su napale nuklearnu elektranu u Zaporožju - najveću ne samo u Ukrajini nego u Evropi.
“Nisu se libili da otvore vatru na nju. To je pokazatelj ruskog laissez-faire stava. Oni ne zaziru od nuklearnog oružja kao mi”.
Putin je prošlog mjeseca objavio da stavlja ruske nuklearne snage u stanje “specijalne borbene gotovosti”. Pavel Podvig, dugogodišnji istraživač ruskih nuklearnih snaga, rekao je da je to upozorenje najvjerovatnije pripremilo ruski sistem kontrole i komande za mogućnost da dobije naređenje za nuklearni napad.
Nije jasno kako Rusija vrši kontrolu nad svojim arsenalom manje destruktvinog oružja. Međutim, neki američki političari i eksperti su osudili manje destruktivno oružje na obje strane kao prijetnju da naruši globalnu ravnotežu nuklearnog terora.
Vojni analitičari ističu da su provokativne demonstracije manje destruktivnog oružja omogućile Putinu da uglanca reputaciju smrtonosnog balansiranja na ivici rata i da proširi zonu zastrašivanja koje mu je potrebno da bi vodio krvavi konvencionalni rat.
“Putin koristi nuklearno odvraćanje da bi ostvario ono što želi u Ukrajini”, izjavila je Nina Tanenvald, politikološkinja sa Univerziteta Braun. “Njegovo nuklearno oružje sprečava Zapad da interveniše”.
Globalna trka u manjem naoružanju se intenzivira. Iako je takvo oružje manje destruktivno po hladnoratovskim standardima, savremene procjene pokazuju da bi bomba jačine pola one iz Hirošime, ako bi se detonirala u centru Menhetna, ubila ili ranila pola miliona ljudi.
Argument protiv ovog oružja glasi da ono podriva nuklearni tabu i čini krizne situacije još opasnijim. Njegova manje destruktivna priroda, kažu kritičari, može da podstakne iluziju o atomskoj kontroli, dok u stvari njegova upotreba može iznenada da preraste u totalni nuklearni rat. Simulacija koju su osmislili stručnjaci sa Univerziteta Prinston počinje tako što Moskva ispaljuje nuklearni hitac upozorenja; NATO odgovara malim udarom, a rat koji bi uslijedio odnio bi više od 90 miliona žrtava u prvih nekoliko sati.
Nikakvi sporazumi o kontroli naoružanja ne regulišu manje bojeve glave, ponekad poznate kao taktičko ili nestrateško nuklearno oružje, tako da nuklearne supersile prave i raspoređuju koliko god žele. Rusija ima možda dvije hiljade, prema Hansu M. Kristensenu, direktoru Projekta nuklearnih informacija u Federaciji američkih naučnika, privatnoj grupi u Vašingtonu. A SAD imaju otprilike stotinu u Evropi, što je broj ograničen unutrašnjim političkim sporovima i političkom složenošću njihovog smještanja među NATO saveznicima, čije se stanovništvo često opire i protestuje zbog prisustva oružja.
Američki odgovor na malu rusku eksploziju, prema mišljenju eksperata, moglo bi biti ispaljivanje jedne od novih bojevih glava sa podmornica u divljinu Sibira ili na neku vojnu bazu unutar Rusije
Ruska doktrina atomskog rata postala je poznata kao “eskalacija radi deeskalacije” - što znači da bi potučene trupe ispalile nuklearno oružje da natjeraju agresora da se povuče ili pokori. Moskva je više puta isprobala tu taktiku na terenskim vježbama. Velika vježba 1999. godine je, na primjer, simulirala napad NATO-a na Kalinjingrad, rusku enklavu na Baltičkom moru. Ruske snage su tokom vježbe bile u rasulu sve dok Moskva nije ispalila nuklearno oružje na Poljsku i SAD.
Kun sa Univerziteta u Hamburgu kazao je da su se vježbe defanzive iz 1990-ih tokom 2000-ih, kada je ruska vojska povratila dio svoje pređašnje snage, sve više pretvarale u vježbe ofanzive.
Istovremeno sa novom ofanzivnom strategijom, Rusija je krenula u modernizaciju svojih nuklearnih snaga, uključujući i manje destruktivno oružje.
Kao i na Zapadu, pojedine bojeve glave su dobijale promjenjivu snagu eksploziva koja je mogla biti pojačana ili smanjena u zavisnosti od vojne situacije.
Centralni dio novog arsenala bio je Iskander-M, prvi put raspoređen 2005. Ovaj pokretni raketni sistem može ispaliti dvije rakete dometa oko 300 milja. Te rakete mogu nositi konvencionalne, kao i nuklearne bojeve glave. Prema ruskim podacima najmanja nuklearna eksplozija od tih raketa ima otprilike trećinu snage bombe koja je bačena na Hirošimu.
Prije nego što je ruska vojska napala Ukrajinu, satelitski snimci su pokazali da je Moskva rasporedila Iskander raketne sisteme u Bjelorusiji i na istoku na ruskoj teritoriji. Nema podataka o tome da li je Rusija neke od raketa Iskander sistema naoružala nuklearnim bojevim glavama.
Nikolaj Sokov, bivši ruski diplomata koji je u sovjetsko vrijeme pregovarao o sporazumima za kontrolu naoružanja, kazao je da bi nuklearne bojeve glave takođe mogle biti postavljene na krstareće rakete. Ovo nisko-leteće oružje, lansirano iz aviona, brodova ili sa kopna, lako se kreće lokalnim terenom izbjegavajući neprijateljske radare. Ispaljene sa ruske teritorije “one mogu doprijeti do cijele Evrope, uključujući i Britaniju”, kazao je on.
Godinama, Sjedinjene Države i njene NATO saveznice pokušavaju da pariraju ruskom arsenalu manjeg nuklearnog oružja. Počelo je prije deset godina kada su SAD počele da šalju bombe za borbene avione u vojne baze u Belgiji, Njemačkoj, Italiji, Turskoj i Holandiji.
Kun ističe da Alijansa, za razliku od Rusije, ne sprovodi terenske probe uvježbavajući prelazak sa konvencionalnog na nuklearni rat.
Obama, koji je dugo zagovarao “svijet bez nuklearnog naoružanja”, je 2010. odlučio da obnovi i unaprijedi NATO oružje, pretvarajući ga u pametne bombe sa manevarskim krilcima zahvaljujući kojima su izuzetno precizne. To je, zauzvrat, omogućilo ratnim stratezima da smanje eksplozivnu snagu na svega dva odsto od bombe u Hirošimi.
Smanjeni eksplozivni kapacitet učinio je razbijanje nuklearnog tabua “zamislivijim”, upozorio je tada general Džejms Kartrajt, zamjenik načelnika generalštaba za vrijeme Obamine administracije. On je ipak podržao program zbog toga što je visoki stepen preciznosti smanjio rizik od kolateralne štete i civilnih žrtava.
Međutim, nakon višegodišnjeg odlaganja finansiranja i proizvodnje, ne očekuje se da ova unaprijeđena bomba, poznata kao B61 model 12, stigne u Evropu prije sljedeće godine, kazao Kristensen.
Stalno rusko nagomilavanje i spori američki odgovori naveli su Trampovu administraciju da 2018. predloži novu raketnu bojevu glavu. Njena razorna snaga je oko polovine bombe na Hirošimu, kazao je Kristensen. Predviđeno je da bude raspoređena na nacionalnoj floti od 15 podmornica koje nose balističke projektile.
Dok su pojedini eksperti upozoravali da bi ta bomba, poznata kao W76 model 2, mogla dovesti u iskušenje predsjednika da naredi nuklearni napad, Trampova administracija je tvrdila da će to oružje smanjiti rizik od rata jer znači da će se Rusija suočiti sa prijetnjom od proporcionalnog kontranapada. Raspoređena je krajem 2019. godine.
”Sve se svodi na psihologiju - smrtonosnu psihologiju”, kazao je Frenklin C. Miler, nuklearni ekspert koji je podržao novu nuklearnu bojevu glavu i koji je, prije nego što je napustio javnu funkciju 2005, tri decenije radio u Pentagonu i Bijeloj kući.
”Ukoliko vaš protivnik misli da ima prednost na bojištu, vi pokušavate da ga ubijedite da nije u pravu”.
Kada je bio kandidat za predsjednika, Bajden je govorio da su bojeve glave slabije snage “loša ideja” jer će predsjednici biti “skloniji” da ih upotrijebe. Međutim Kristensen kaže da ne djeluje da će Bajdenova administracija ukloniti novu bojevu glavu sa nacionalne flote podmornica.
Nejasno je kako bi Bajden odgovorio ako bi Putin upotrijebio nuklearno oružje. Planovi za nuklearni rat su jedna od najčuvanijih tajni Vašingtona. Eksperti tvrde da planovi za ratovanje generalno idu od pucnja upozorenja preko pojedinačnih napada do višestrukih odmazdi i da je najteže pitanje da li postoje pouzdani načini za sprečavanje eskalacije konflikta.
Čak i Klaper, bivši direktor nacionalnih obavještajnih službi, kazao je da nije siguran što bi savjetovao Bajdenu ako bi Putin upotrijebio svoje nuklearno oružje.
”Kada stati?”, upitao je on govoreći o nuklearnom odgovoru. “Ne možete stalno okretati drugi obraz. U jednom trenutku morate učiniti nešto”.
Američki odgovor na malu rusku eksploziju, prema mišljenju eksperata, moglo bi biti ispaljivanje jedne od novih bojevih glava sa podmornica u divljinu Sibira ili na neku vojnu bazu unutar Rusije. Miler, bivši vladin zvaničnik za nuklearno oružje i bivši predsjedavajući NATO Odbora za nuklearnu politiku, kazao je da bi takva eksplozija bila način da se Moskvi pošalje poruka da je “ovo ozbiljno, i da stvari izmiču kontroli”.
Vojni stratezi kažu da bi uzvraćanje istom mjerom odgovornost za dalju eskalaciju ponovo prebacilo na Rusiju, usljed čega bi Moskva osjetila teret sopstvene prijetnje i u idealnom scenariju spriječilo da situacija izmakne kontroli uprkos opasnostima u ratu pogrešnih procjena i nesrećnih slučajeva.
U mračnijem scenariju, Putin bi mogao posegnuti za atomskim oružjem ukoliko se rat u Ukrajini prelije na susjedne NATO države. Sve NATO članice, uključujući i SAD, u obavezi su da brane jedna drugu - potencijalno i salvom nuklearnih bojevih glava.
Tanenvald, politikološkinja sa Braun univerziteta, nije sigurna da bi stare zaštite nuklearnog odvraćanja, sada ukorijenjene u suprotstavljenim stavovima o manje destruktivnom oružju, uspjele da očuvaju mir.
”U krizi se definitvno ne stiče takav utisak”, kazala je ona.
Priredile: A. Šofranac, N. Bogetić
Bonus video:
