rat u ukrajini preokrenuo ocjenu njemačke politike prema Rusiji

Da li Njemačka gubi vodeću ulogu u EU?

Početkom aprila u litvanskom glavnom gradu Viljnusu ljudi su demonstrirali pred njemačkim ambasadom jer Berlin ne uvodi potpuni embargo na ruski gas i naftu. U baltičkim državama su se dobri odnosi Njemačke i Rusije oduvijek posmatrali sa posebnim nepovjerenjem, jer su se te zemlje vidjele kao sljedeće žrtve Vladimira Putina

6928 pregleda 8 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Od početka rata u Ukrajini Njemačka ima ozbiljan problem vjerodostojnosti jer na nju gledaju kao na bliskog partnera Moskve. To bi moglo da promijeni odnose snaga unutar Evropske unije.

Prije godinu dana, kada se bližio kraj mandata Angele Merkel, širom svijeta su je hvalili kao najvažniju političku figuru u Evropskoj uniji i jednu od najvažnijih na Zapadu.

Ali, u dostignuća njene šesnaestogodišnje vladavine spada i sprječavanje Ukrajine da uđe u NATO, kao i izgradnja Sjevernog toka 2 od Rusije do Njemačke, iako je u vrijeme davanja dozvole za gradnju Rusija već pripojila Krim. Ipak, to nije skoro nikoga zanimalo u trenutku kada se njemačka kancelarka opraštala od politike.

Drugačiji svijet

Njemačka šefica diplomatije Anelena Berbok kazala je prvog dana ruskog napada na Ukrajinu: „Probudili smo se u drugačijem svijetu.“

Ruska invazija u Ukrajini nije samo uništila evropski poredak poslije Drugog svjetskog rata, već je i preokrenula ocjenu njemačke politike prema Rusiji.

Početkom aprila je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski povodom slika leševa u Buči pozvao Angelu Merkel da dođe i uvjeri se „do čega je dovela politika ustupaka Rusiji u posljednjih 14 godina“.

Ukrajinski književnik Andrej Kurkov je rekao za DW da u Ukrajini doživljava „puno antinjemačkih emocija“. „Sasvim otvoreno se Angela Merkel naziva krivcem“, kaže on. Slične optužbe dolaze iz Poljske i iz baltičkih zemalja.

One se ne odnose samo na Angelu Merkel već na jednu cijelu njemačku generaciju političara koja se pouzdala u „zaokret kroz trgovinu“ (Wandel durch Handel), teoriju da se istorijski animozitet sa Rusijom može umanjiti ako se trguje.

Bivši ministar spoljnih poslova Njemačke i sadašnji predsjednik države Frank-Valter Štajnmajer je priznao „pogrešne procjene“ koje su Njemačku koštale dosta vjerodostojnosti.

Najneugodnija je uloga bivšeg kancelara i lidera socijaldemokrata Gerharda Šredera. On ne želi da se distancira od Putina i još uvijek radi za ruske energetske koncerne.

Da li je "smjena epoha" stvarna?

Kancelar Olaf Šolc je na početku rata u Ukrajini u Bundestagu proglasio „smjenu epoha“ i time je naglasio da je njemačka Vlada naučila lekciju.

S druge strane, on je upozorio da je treći svjetski rat moguć i oklijevao pri isporuci oružja Ukrajini i uvođenju obimnih mjera bojkota ruskih energenata. Otuda mu nisu svi povjerovali da je zaista riječ o „smjeni epoha“.

Premijer Poljske Tadeuš Moravjecki mu je prigovorio da blokira dodatne, oštrije sankcije Evropske unije prema Rusiji.

Postoje i drugi znakovi za gubitak ugleda Njemačke. Početkom aprila u litvanskom glavnom gradu Viljnusu ljudi su demonstrirali pred njemačkim ambasadom jer Berlin ne uvodi potpuni embargo na ruski gas i naftu. U baltičkim državama su se dobri odnosi Njemačke i Rusije oduvijek posmatrali sa posebnim nepovjerenjem, jer su se te zemlje vidjele kao sljedeće žrtve Vladimira Putina.

Češki list Lidove noviny je ove nedjelje donio konstataciju da Šolc odaje „defanzivan” utisak i da je njegov odgovor na zahtjeve za isporukom oružja Ukrajini „da, ali…“. Prema mišljenju autora Šolc ima lošu komunikaciju i promjenljivo mišljenje.

Stručnjak za istočnu Evropu Folker Vajksel smatra da suzdržanost Šolcu čak nije pomogla ni u Moskvi: „Pogrešna je pretpostavka da takozvana trezvenost ima pozitivne efekte na sliku Njemačke u Rusiji. Naprotiv, moskovska propaganda je ranije predstavljala Njemačku na pretjeran način kao prijatelja, a sada isto tako pretjerano kao neprijatelja.“

Nepovjerenje prema Berlinu

Hening Hof iz Njemačkog društva za inostranu politiku vidi „nepovjerenje“ u baltičkim zemljama i Poljskoj. „Berlin je naposletku htio mimo svih da isposluje dil sa Moskvom“, kaže on. To u tim zemljama budi asocijacije na pakt između Hitlera i Staljina iz 1939. kojim su ovi diktatori među sobom dijelili Evropu.

Vajksel smatra da oklijevanje u uvođenju embarga i isporukama oružja te u želji Ukrajine da se pridruži EU, ne nailazi na dobar prijem i kod drugih Evropljana: „Od Njemačke se očekuje liderska uloga u EU. Ali koje god pitanje politike prema Rusiji ili Ukrajini pogledate, njemačka Vlada se pokrenula veoma kasno i to pod pritiskom.“

Ukrajinski ambasador u Njemačkoj Andrij Melnik izrazio je sumnju da „kancelar ne želi da isporuči“ obećano oružje. On je dodao: „Može se steći utisak da se čeka na neko primirje. Onda nema više pritiska na Njemačku pa više nisu potrebne hrabre odluke.“

I u sasvim drugoj oblasti se vidi pad ugleda Njemačke. Ovogodišnja Pjesma Evrovizije je bila vjerovatno sa najviše politike do sada. Publika širom Evrope je davala najviše bodova Ukrajini, a najmanje Njemačkoj.

Ne raste uticaj Pariza

Ako njemački uticaj opada, onda bi uticaj drugih zemalja mogao da poraste. Ukrajinski predsjednik je u utorak (17.05.) razgovarao telefonski i sa njemačkim kancelarom Olafom Šolcom i sa francuskim predsjednikom Emanuelom Makronom.

Razgovor sa Šolcom Zelenski je opisao pomalo bezvoljno kao „stvarno produktivan“, a razgovor sa Makronom kao „suštinski i dug“. Tema je bila ukrajinska želja da se što prije pridruži EU.

Uprkos tome Hening Hof ne smatra da će Makron postati novi lider EU. „I nepovjerenje prema Francuskoj je veliko“, kaže on, podsjećajući da je francuski predsjednik od 2019. pokušavao da uspostavi strateški dijalog sa Putinom, bez dogovora sa istočnoevropskim članicama EU.

Hof kaže da se evropska politika prema Rusiji ionako ne može prepustiti samo Francuskoj odnosno Njemačkoj. „Srednja i istočna Evropa, upravo baltičke zemlje i Poljska, moraju da se jasno čuju.“

Šta Njemačka mora da uradi?

Vajksel smatra da Njemačka mora da uradi tri stvari: „Zahtjev Ukrajine za sticanje statusa kandidata za pridruživanje Evropskoj uniji podržati iz sve snage i konsekventna podrška Ukrajini u odbrani.“

Treću stvar on naziva herkulovskim zadatkom – reč je o uspješnom energetskom preokretu. „Gubitak ugleda prethodnih nedjelja biće brzo zaboravljen ako Njemačka pokaže da ima model za budućnost.“

Praveći aluziju na politiku zapadnonjemačkog kancelara Vilija Branta iz sedamdesetih godina, Hof kaže da je Njemačkoj potrebna neka vrsta nove istočne politike. Prema njemu, ta politika bi se morala usmjeriti prvenstveno na bliske susjede, partnere u EU i NATO, a tek u drugom koraku na, postputinovsku Rusiju za koju Hof kaže da se nada da će doći uskoro. “Povjerenje se može vratiti samo pomoću istinske evropeizacije politike prema Rusiji”, kaže on.

Folker Vajksel smatra da je dodatno potrebno novo razumijevanje politike: „Njemačko društvo je 70 godina smatralo da rat može nestati iz svijeta ako ono samo nikad više ne bude agresor. Ideja da bi neko drugi mogao biti agresor, i da se žrtvi mora konkretno pomoći oružjem, a da se ne izvinjava za neka djela iz prošlosti – to je bilo za dobar dio njemačkog društva nezamislivo. Promjena načina razmišljanja je tek počela.“