U Rusiji se pojavljuje nova politička realnost kao rezultat unutrašnjeg poremećaja izazvanog ratom protiv Ukrajine. Ovo nije prva tačka razdvajanja u Putinovom režimu: drugi primjeri uključuju aneksiju Krima 2014. i trovanje opozicionog lidera Alekseja Navaljnog 2020. Razlika je u tome što je režim inkubirao prethodne značajne odluke u sebi i postepeno išao ka njima kako su one klijale. Nasuprot tome, rat je zatekao ruske elite nespremne, a Putinova nesposobnost da ga brzo i pobjednički okonča radikalno mijenja prirodu i izglede unutrašnjih političkih procesa.
Prvi put za skoro četvrt vijeka svoje vladavine, predsjednik je potpuno sam donio radikalnu stratešku odluku. Koliko god ruske elite bile lojalne, ma koliko bile spremne da dijele Putinovu logiku, ili bar da se pomire s njom, to ne mijenja činjenicu da im je rat nametnut bez ikakve diskusije ili pripreme.
Sada, pošto se oporavila od prvobitnog šoka, ruska elita postepeno počinje da prihvata novu realnost, da joj se prilagođava i da postaje svjesna čistog beznađa dugoročne situacije. Prvobitni porast podrške Putinu, djelimično izazvan osjećajem akutne ozlojeđenosti prema Zapadu i neočekivanom otpornošću ruskog finansijskog sistema, ustupa mjesto malodušnosti i neshvatanju kako će zemlja ikada moći da se vrati na pravi put. Način na koji je donijeta zaista značajna odluka - sasvim očigledno zasnovana na pogrešnim procjenama i greškama - nije samo poljuljao Putinov autoritet, već je izazvao duboku zabrinutost oko toga kako će se predsjednik nositi s teškoćama u budućnosti.
Pokretanjem rata, a potom nemogućnošću da ga dobije u prvih nekoliko nedjelja, Putin je razočarao i one koji rat vide kao strašnu grešku i one koji vjeruju da režim nije dovoljno čvrst ili odlučan. Sada postoji prećutni konsenzus da je rat ili trebalo odmah dobiti upotrebom svih raspoloživih sredstava, ili ga uopšte ne počinjati.
Danas se mnogima unutar vertikale moći čini da je Putin zagrizao više nego što može da sažvaće, a onda nije bio dovoljno odlučan da to sprovede do kraja. Predsjednik je uhvaćen između čekića i nakovnja: okončanje rata nije opcija (to bi se protumačilo kao poraz Rusije), ali takođe ne može da se natjera da ga okonča jednom zasvagda.
Sada postoji prećutni konsenzus da je rat ili trebalo odmah dobiti upotrebom svih raspoloživih sredstava ili ga uopšte ne počinjati
Svakako se ne može sa sigurnošću znati koliko je Rusija zaista sposobna da završi rat, s raspoloživim resursima i vojnim kapacitetom, ali naš fokus je na raspoloženju unutar elite, a iz ugla jastrebova, Putin djeluje slabo. To opterećuje bilo kakvu solidarnost s predsjednikom koja postoji među elitom i čini sve krhkijom njegovu bazu podrške.
To još ne znači da se unutar ruske elite formiraju temelji za hipotetički puč, ili da će bilo ko iz Putinovog okruženja biti spreman da se suprotstavi predsjedniku. Šanse da se to desi su izuzetno male, jer ta ista osjećanja uzaludnosti i malodušnosti idu ruku pod ruku sa stanjem političke paralize: čak i ako neko ima sopstvene interese i alternativni pogled na situaciju (bilo u korist mira ili više ratoborni), oni su i dalje politički nemoćni jer su uništeni svi mehanizmi za preduzimanje političke akcije.
Ruska elita je razdvojena. Svaki pojedinac se plaši za svoju budućnost, i živi u stalnom strahu od izdaje. Putinova funkcija arbitra se smanjuje, ali on ostaje jedini “garant stabilnosti” - iako je stabilnost odavno nestala - samo zato što se u Rusiji nisu pojavili drugi mehanizmi za rješavanje sukoba unutar elite.
Siloviki, ili službe bezbjednosti, strahuju od osvete liberala; tehnokrate se plaše talasa represije; a veliki biznis strahuje od ponovne sovjetizacije privrede. Mnogi ljudi i dalje vjeruju da ih samo Putin može zaštititi od tih rizika. On u tom pogledu nije koristan čak ni kao fizička figura, već kao selekcija ideologija koje omogućavaju da se sistem poveže u kakvu-takvu cjelinu, izbjegavajući društvene nemire ili razorne unutrašnje podjele.
Ova politička paraliza ne može se izliječiti rasprostranjenim gnjevom, niti zapadnim sankcijama, niti finansijskom i ekonomskom krizom. Ona je direktan rezultat zabrane elitama, koje su previše zavisne od Putina, da se uključe u politiku.
Pa ipak, degradacija Putinovog političkog rukovodstva znači da će ruska elita morati da se promijeni. Predsjednikova pogrešna procjena rizika za rusku industriju, bankarstvo i energetiku, kao i nesposobnost u finansijskim i ekonomskim poslovima, pomnožena s nedostatkom povjerenja u one oko njega i u stručnjake, dovešće do zakašnjelih i neispravnih odluka.
Nedavno je predsjednik kritikovao guvernera Kalinjingradske oblasti Antona Alihanova jer se žalio da je “specijalna vojna operacija”, kako Rusija naziva rat u Ukrajini, stvorila logističke probleme u građevinskoj industriji. Putinov emotivni odgovor je bio da rat nema nikakve veze s tim i da ga ne treba koristiti za opravdavanje neuspjeha u drugim oblastima. Ovakav pristup znači da su elite prepuštene same sebi u rješavanju problema, a takođe jača uvjerenje da rukovodstvo zemlje nije u stanju da pravilno procijeni posljedice rata i efikasno upravlja rizicima.
Putin je stvorio situaciju za koju nije bio spreman i s kojom ne zna kako da se izbori, dok je ruski sistem vlasti koji je sam izgradio konstruisan tako da sprečava da se djelotvorne odluke donose kolektivno i na uravnotežen način. To je glavna prijetnja za Putinov režim. Da bi preživjele, ruske elite će morati da se kreću brže i aktivnije od predsjednika, minimizirajući njegovo tegobno učešće u procesu donošenja odluka.
Ruske elite uče da žive na nov način, a da ne razumiju u potpunosti prirodu ove nove stvarnosti, dok aktivno - i često intuitivno - pomažu u pisanju novih pravila. Ta transformacija će potrajati mjesecima: sve veća krhkost Putinovog liderstva će prouzrokovati rast broja sukoba među elitama, zajedno s autonomijom samih elita. To ne znači da će Rusija doživjeti antiputinovski državni udar; samo da će elite biti spremne da budu odlučnije u odbrani svojih interesa, a da ne budu u stalnom strahu od previše izolovanog Putina.
Potreba za drugačijim vođom
U sistemu se formira neizrečeni zahtjev za drugačijim Putinom: onim koji bi se mogao opisati kao dekorativni, bilo da se radi o samom Putinu ili njegovom nasljedniku. Režim mora naučiti da preživi dok njegov nekadašnji snažni vođa propada. Politička arena je pročišćena, a traženje nasljednika je tabu, pa bi prikladan vođa bio onaj koji bi obavljao Putinovu društvenu ulogu (mobilisanje stanovništva oko režima i njegovanje putinizma kao ideologije, čime bi se učvrstila stabilnost), dok bi istovremeno ostao po strani u svakodnevnom upravljanju zemljom.
To praktično znači da će elite imati manje potrebe za Putinom, rjeđe će mu se obraćati i neće naročito računati na njegovu ulogu arbitra ili zaštitnika. Ako bi Putin sjutra umro, snažno očuvanje putinizma kao ideologije pod slabim nasljednikom moglo bi se pokazati daleko od najgoreg scenarija za većinu elitnih grupa.
Neizbježan ishod svega ovoga je da Putin u sadašnjem obliku postaje više teret za sistem nego što je spas. Sistem će tražiti načine da svede na minimum njegovu ulogu u donošenju odluka u državi, istovremeno garantujući sopstveno trajanje. To je jedini način da se spriječi da društvo zapadne u nemire usred pogoršanja ekonomske krize.
carnegieendowment.org
Prevela i priredila: A. Šofranac
Bonus video:
