Vildana Mutevelić je živjela u stanu sa dvoje male djece i starijim rođacima bez grijanja, struje i vode nakon što su artiljerijske granate razorile krov zgrade i zamalo ih ubile. Da bi preživjela, morala je da improvizuje.
Vildana je lampu napravila od iskorištenog motornog ulja, a za fitilj je koristila pertlu. Kuvala je na vatri koju je potpalila knjigama, namještajem, cipelama ili odjećom. Otkrila je da se plastična kašika može koristiti kao privremena baterijska lampa kada se zapali, u slučaju da izađe napolje. Najlonom je pokrila razbijene prozore, ali to je bila slaba zaštita od velike hladnoće. Vijesti iz svijeta je slušala sa komšijinog radija koji se napajao iz automobilskog akumulatora.
”Struje je odmah nestalo. I sve što smo imali u frižideru se istopilo. To su, u suštini, bile naše zalihe. To je bilo sve”, kazala je 70-godišnja Vildana Mutevelić.
To su njena sjećanja od prije tri decenije, kada su bosanski Srbi opkolili Sarajevo i izazvali hiljade civilnih žrtava. Sada se sve to ponovo dešava u Ukrajini. Ruske oružane snage su usmjerile paljbu na energetsku infrastrukturu Ukrajine dok nastupa zima.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, koji je optužio Rusiju za “energetski terorizam”, rekao je ranije ove sedmice da je oko devet miliona ljudi bez struje. Ukrajinski državni tužilac Andrij Kostin izjavio je za Asošiejtid pres (AP) da je namjerno gađanje ključne infrastrukture još jedan čin genocida, najgnusniji od ratnih zločina.
”Uvjereni smo da zločini koje (Rusija) čini u Ukrajini imaju sva obilježja genocida. Država agresor koristi zimu kao oružje, lišavajući Ukrajince osnovnih uslova za život - struje, vode i grijanja”, naveo je Kostin u saopštenju.
Primoravanje civila na patnju i smrt kao način da se njihova vlada prisili da popusti nije nova ratna strategija, ali je podložna neuspjehu. Porodice, komšije i čitave zajednice se udružuju, smišljaju nova rješenja i odolijevaju kao što su to radile i Sarajlije. I kao što je činila Velika Britanija kada je odbila da popusti pod razornim napadima nacističke Njemačke prije 80 godina.
”Sposobnost modernog stanovništva da preživi pod zastrašivanjem i agresijom zbog puke volje da nastavi da postoji, ponekad se potcjenjuje”, rekao je Bruno Tertrais, savjetnik za geopolitiku Instituta Montenj, istraživačkog centra sa sjedištem u Parizu.
Ukrajinci pokazuju istu odlučnost i domišljatost. Stan Larise Ševcove u gradu Herson na jugu Ukrajine ostao je bez struje i vode, ali je gas i dalje napajao šporet u skučenoj kuhinji. Uz dvije vatrostalne cigle i savjet porodičnog prijatelja, ona i suprug su uspjeli da održe temperaturu u svom domu podnošljivom, a da nisu morali da budu zatvoreni u kuhinji.
Ciglu postave na jednu od četiri ringle šporeta, dok ostale tri pokriju velikim loncima i čajnikom. Kada se cigla dovoljno zagrije, pažljivo je odnesu u dnevnu sobu i postave na grijalicu iz sovjetskog doba koja više ne radi. Ševcova, njen suprug i dva sina, od kojih jedan ima tri godine, okupe se oko cigle da bi se zagrijali, a toplota traje oko pola sata.
”Koristimo ovaj metod za zagrijavanje prostorija. Prije toga smo se samo smrzavali”, kazala je Ševcova.
Asošiejtid pres i televizija PBS su iz različitih izvora dokumentovali više od 40 napada Rusije na ukrajinska postrojenja za električnu energiju, grijanje, vodu i telekomunikacije od februara.
Razmjere ruskog razaranja nisu ograničene na samo jednu oblast Ukrajine. Od istoka do zapada, Rusija izvodi udare dronovima i raketama sa ciljem da nanese maksimalnu štetu ukrajinskoj energetskoj infrastrukturi uz drastičan porast napada od septembra, prema AP-ovoj analizi podataka.
Primoravanje civila na patnju i smrt kao način da se njihova vlada prisili da popusti nije nova ratna strategija, ali je podložna neuspjehu. Porodice, komšije i čitave zajednice se udružuju, smišljaju nova rješenja i odolijevaju kao što su to radile i Sarajlije
Neprekidni napadi su navikli Ukrajince na svakodnevne nestanke struje kako bi spriječili preopterećenje sistema dok temperature nastavljaju da padaju.
”Trebalo bi da budemo jasni povodom onoga što Rusija radi”, rekao je predsjednik SAD Džo Bajden prošle nedelje u Bijeloj kući na konferenciji za novinare sa Zelenskim. “Ona namjerno napada ključnu infrastrukturu Ukrajine, uništavajući sisteme koji obezbjeđuju grijanje i svjetlo ukrajinskom narodu tokom najhladnijeg, najmračnijeg dijela godine.”
Rusija ne pokazuje namjeru da smanji napade na ukrajinsku energetsku mrežu. Ruski predsjednik Vladimir Putin je rekao da su talasi udara odgovor na bombaški napad kamionom 8. oktobra na mostu koji povezuje rusko kopno sa poluostrvom Krim, koji je Moskva pripojila još 2014. godine.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je procijenila da će dva do tri miliona Ukrajinaca ove zime napustiti domove u potrazi za toplotom i bezbjednošću.
”Ovdje se apsolutno radi o terorisanju civilnog stanovništva, da bi se slomio njihov moral, kako bi se naveli da traže od svojih vođa da se predaju, ovo nije oblik vojne potrebe”, rekla je Meri Elen O’Konel, profesorica prava i stručnjak za međunarodno pravo, sa Univerziteta Notr Dam.
”Čak i ako napadate vojni cilj, ako je namjera pri tome da se civili terorišu, onda ste počinili ratni zločin”.
Od početka ruske invazije u februaru, Moskva je izvela 168 raketnih napada na energetsku infrastrukturu Ukrajine, pri čemu se skoro 80 odsto napada dogodilo u oktobru, novembru i decembru, rekao je Kostin. Ukrajinska državna naftna i gasna kompanija Naftogas objavila je ranije ovog mjeseca da je oštećeno više od 350 njenih objekata i 450 kilometara gasovoda.
Ukrajinska električna mreža je primarna meta Rusije “jer je to najlakši način da se razori civilizacija i stvori humanitarna katastrofa”, kazao je za AP Volodimir Kudricki, izvršni direktor državnog operatora električne mreže NEC Ukrenergo. Bez struje, kazao je on, osnovne usluge i drugi sektori kritične infrastrukture, poput komunikacija i zdravstvene njege, onesposobljeni su.
”Nijedan operator prenosnog sistema u svijetu nikada se nije susreo sa ovako velikim razaranjima”, rekao je Kudricki.
Iz Ukrenerga su na društvenoj mreži Fejsbuk opisali kako stotine njihovih tehničara i specijalista rade kako bi, kada dođe do prekida, ponovo uspostavili snabdijevanje strujom “popravljajući ono što je moguće popraviti i mijenjajući ono što je moguće zamijeniti”. Međutim, to nekad može biti sizifovski posao. Rusko granatiranje početkom decembra prekinulo je snabdijevanje strujom u velikom dijelu oslobođenog ukrajinskog grada Herson samo nekoliko dana nakon što je obnovljeno.
”Ovdje se apsolutno radi o terorisanju civilnog stanovništva, da bi se slomio njihov moral, kako bi se naveli da traže od svojih vođa da se predaju, ovo nije oblik vojne potrebe
Sarajlije su doživjele isti pad u mrak i hladnoću sredinom 1990-ih kada su srpske snage opkolile bosansku prijestonicu tokom krvavog raspada Jugoslavije. Poput Ukrajine, i Bosna se suočila s egzistencijalnom prijetnjom od susjedne države koja je nastojala da kontroliše zemlju tako što će je prekrojiti.
Očigledna razlika između Sarajeva i Ukrajine je u reakciji zapadnog svijeta.
Skoro četiri godine, oko 350. 000 stanovnika Sarajeva bilo je u zamci i svakodnevno se suočavalo sa granatiranjem i snajperskim napadima. Bez redovnog pristupa struji, grijanju i vodi, oni su preživjeli od ograničene humanitarne pomoći od Ujedinjenih nacija, dok su vodu pili iz bunara, a hranu tražili u prirodi.
Strahujući od dodatnog krvoprolića i tražeći političko rješenje, Sjedinjene Države i Evropska zajednica, prethodnica Evropske unije, podržale su embargo UN na oružje za bivšu Jugoslaviju koji je onemogućio bosanskoj vladi da nabavi oružje kako bi se suprotstavila srpskim napadima.
U slučaju Ukrajine, novac i oružje pristižu. Sjedinjene Države su isporučile ili obećale milijarde dolara vojne pomoći, uključujući “patriot” raketni sistem zemlja-vazduh, najmoćnije oružje tog tipa koje je do sada obećano Ukrajini.
”Ukrajina ima oružje, a mi smo tada imali embargo na oružje”, kazao je Mirza Mutevelić, 38-godišnji sin Vildane Mutevelić. “To doživljavam kao još jednu nepravdu”.
Bez redovnog pristupa struji, grijanju i vodi, Sarajlije su preživjele od ograničene humanitarne pomoći od Ujedinjenih nacija, dok su vodu pili iz bunara, a hranu tražili u prirodi
Lamija Polić, penzionisana medicinska sestra u Sarajevu, izbjegavala je metke da bi došla do vode i koristila je metalnu kantu za smeće kao šporet. Drva za ogrev je bilo teško naći. Do ljeta 1993, većina stabala u Sarajevu je nestala, a ljudi su otkopavali panjeve.
”Palili smo sve što smo imali: papuče, obuću, staru odjeću, knjige… sve. Grijali smo najmanju prostoriju u stanu, kuhinju, i tu smo provodili sve vrijeme. Zapalite vatru, ali ona traje samo nekoliko minuta, a zatim čekate dok više ne možete podnijeti hladnoću da zapalite još jednu. Sjećam se da su nam ćebad i čaršavi bili toliko hladni da ste imali osjećaj da su mokri”, rekla je Polićeva.
Pojedini stanovnici Hersona, grada na Dnjepru u južnoj Ukrajini, suočeni su sa sličnim teškoćama. Taj grad je bio jedina regionalna prijestonica koju su ruske snage zauzele. Nakon što je grad pao u ruske ruke tokom prvih dana invazije, bio je okupiran skoro devet mjeseci.
Dok su se povlačile u novembru, ruske snage su srušile dalekovode i drugu ključnu infrastrukturu na jugu Ukrajine, ostavivši u mraku hiljade stanovnika Hersona.
Larisa, koja je nije željela da kaže prezime iz straha od odmazde protiv svoje porodice, kazala je krajem novembra za AP da je bilo trenutaka kada se osjećala kao da ima nervni slom.
Za razliku od velikog broja kuća koje su mogle da koriste gas, Larisina kuća se oslanjala isključivo na struju. Stoga, kada su ruski vojnici oštetili dalekovode, ona i njen suprug su ostali u mraku bez mogućnosti da kuvaju ili da se tuširaju toplom vodom. Tako su u mraku u svom ledenom stanu jeli skuše iz konzerve, paštete i kašu bez mesa.
Otprilike jednom nedjeljno, Larisa je odlazila kod prijatelja koji je imao gas kako bi oprala kosu toplom vodom i jela kuvanu hranu. Ona i njeg suprug su htjeli da kupe mobilni agregat, ali su cijene sa oko 190 dolara skočile na preko 1600, kazala je Larisa.
”Umorna sam od svega ovoga i želim da se vrati moj stari život”, kazala je Larisa.
U prijestonici Ukrajine, Kijevu, Marija Modzolevska se oslanjala na agregat i automobilski akumulator kako bi održala njen kafić “Blukač” tokom skoro svakodnevnih nestanaka struje.
Mušterije i dalje dolaze. Pune svoje mobilne i druge uređaje dok piju kafu u kafiću i jedu slatkiše. Modzolevska, koja ima 34 godine, pronašla je način da njen kafić ima struju. Aparat za kreditne kartice radi zahvaljujući starom akumulatoru. Dizel agregat, s druge strane, napaja espreso aparate.
”Zarađivali smo dok se nije dogodio prvi napad dronom i dok nije nestala struja, a onda je prihod pao za preko 30 odsto”, ispričala je. “Prihod se popravio otkako smo kafić opremili strujom i internetom. Ne znam koliko još dugo možemo raditi na ovaj način”, rekla je.
Stan Tetjane Bojčenko na uglu zgrade u Kijevu je okrenut prema sjeveru. Već u novembru, njena spavaća soba je bila hladna. Struje i grijanja u njenom naselju bilo je u zavisnosti od toga li su ruski projektili pogađali svoje mete.
Bojčenkova je za deset dolara kupila mali šator i stavila ga na krevet. Unutar šatora, na nekoliko ćebadi, temperatura je za tri do četiri stepena toplija od ostatka sobe. Kazala je da ne planira da skloni šator do proljeća.
”Spavaću u njemu jer je toplije”, kazala je.
Priredile: A. Šofranac, N. Bogetić
Bonus video:
