Bezimena tijela na balkanskoj ruti

Oni se smrzavaju do smrti u šumama i utapaju se u rijekama: Mnogi migranti koji umiru na Balkanskoj ruti nikada nisu identifikovani. Rodbina očajnički traži sigurnost - a neki čak moraju plaćati mito kako bi dobili pristup mrtvačnicama

13975 pregleda 5 komentar(a)
Privedeni migranti u improvizovanom kampu blizu Subotice, Foto: Rojters
Privedeni migranti u improvizovanom kampu blizu Subotice, Foto: Rojters

Husam Bibars je 24. septembra dobio vijest od koje se užasavao. Saznao je da je nestao njegov sin Majd. Takođe je saznao da su druge sirijske izbjeglice koje su putovale sa njim ostavile njegovog 27-godišnjeg sina. Samog u šumi. Negdje u Bugarskoj.

Bibars (53), odmjereni čovjek sijede kose o tom danu priča u oskudno namještenom stanu u centru Nakskova, malog grada na jugu Danske. Iznad njega na bijelom zidu okačena je Majdova fotografija. Na njoj se vidi mladi muškarac u košulji, uredno dotjerane brade sa očima koje podsjećaju na očeve.

Majdovo putovanje u Evropsku uniju počelo je na sjeveru Turske. Njegova kćerka Hana i trudna supruga Fatima ostale su u Istanbulu, kazao je Bibars, a Majd je planirao da ih kasnije dovede u Evropu. Kada su njegov otac i stariji brat 2015. godine stigli u Dansku iz Turske, Majd je tek postao punoljetan. Zbog statusa odrasle osobe on nije mogao da se prijavi za sjedinjavanje sa porodicom. Zbog toga se Majd odlučio da krene balkanskom rutom.

Uveče 24. septembra, prisjeća se Bibars, osjećao se kao da se svijet oko njega ruši. U roku od nekoliko sati pronašao je ime krijumčara kojem je Majd očigledno platio 7000 eura. Taj čovjek mu je rekao da ne brine, da je ostavio njegovog sina u šumi blizu jezera, da Majd nije više mogao da hoda zbog jakog bola u stomaku. Međutim, krijumčar je kazao da je to bilo svega jedan kilometar od glavnog puta.

Balkanska ruta sada liči na komplikovan sistem tajnih staza. Mnogi ljudi provode mjesece, pa čak i godine, pokušavajući da prođu

Bibars je objavio Majdovu sliku na Fejsbuku i u grupama na aplikaciji WhatsApp. Zatim je dao instrukcije advokatu da se raspita u turskim izbjegličkim kampovima i zatvorima. Možda su Majda vratili graničari? Takođe je poslao Majdovog bivšeg šefa u potragu za njim. Bibars kaže da tokom tih nedjelja skoro da nije spavao.

Dvadeset dva dana nakon poziva, Bibars je odlučio da sam pođe u Bugarsku, strahujući da više nikada neće vidjeti svog sina.

Privedeni migranti u improvizovanom kampu blizu Subotice
Privedeni migranti u improvizovanom kampu blizu Suboticefoto: Reuters

Balkanska ruta je dugačka hiljade kilometara. Na ljeto 2015. godine, kada su Njemci raširenih ruku dočekivali pridošlice, ruta koja prolazi krot jugoistočnu Evropu je bila uglavnom pravolinijska. Većina tražilaca azila je dolazila u Grčku i Srbiju preko Turske. Zatim bi išli u Budimpeštu odakle su vozom putovali za Minhen.

Međutim, u godinama koje su uslijedile, EU je postavila ograde i izgradila zidove. Kada graničari uhvate migrante, često ih guraju na drugu stranu granice. Zbog upotrebe sile i barijera, balkanska ruta je promijenjena. Sada liči na komplikovan sistem tajnih staza. Mnogi ljudi provode mjesece, pa čak i godine, pokušavajući da prođu.

Za mnoge, ruta sada počinje u Bugarskoj, budući da tražioci azila žele da izbjegnu grčke graničare poznate po okrutnosti. Odatle, ide preko Srbije ili Bosne i Hercegovine do Hrvatske. Skoro svakog mjeseca, neke staze su blokirane dok se druge otvaraju. Rute postaju sve duže i sve opasnije.

Nema dostupnih preciznih podataka o broju migranata koji stradaju na balkanskoj ruti. Međutim mnogo toga ukazuje da je ove godine izgubljeno više života nego ranijih godina. U šest mrtvačnica na ruti registrovana su 92 stradala migranta ove godine, što je značajno više nego prethodnih godina.

Izbjeglice umiru u zabačenim šumama, utapaju se u ćudljivim rijekama ili smrzavaju u sniježnim olujama. Međutim, ko vodi evidenciju o tome. I ko se brine da ljudi poput Husama Bibarsa imaju načina da pronađu svoje voljene i dostojanstveno ih sahrane.

Novinari “Špigla” proveli su mjesece na balkanskoj ruti razgovarajući sa rođacima, aktivistima i javnim tužiocima. Takođe su posjetili fornezičke eksperte i pretraživali groblja.

Istraživanje je pokazalo da se neprijateljstvo sa kojim se suočavaju tražioci azila na evropskim granicama nastavlja i nakon njihove smrti. Države poput Bugarske, Srbije ili Bosne i Hercegovine praktično se ne trude da identifikuju preminule. Ne postoje baze podataka kao ni centralni portal koje bi rođaci mogli da pretraže. Tijela mrtvih leže na poljima, pune mrtvačnice i sahranjuju se u anonimnim grobovima, ponekad u roku od nekoliko dana.

Očevi poput Husama Bibarsa, majke, braće i sestre često ne znaju u kojoj zemlji su njihovi rođaci stradali. Stotine porodica tragaju za svojim voljenim u čat grupama, nailazeći na zid birokratije, nezainteresovanosti i otvorenog rasizma. Međutim, postoje ljudi koji im pomažu iako ne moraju - i na taj način popune prazninu koju su ostavile evropske vlasti.

Potraga

Husam Bibars je iz Alepa u sjevernoj Siriji, nedaleko od turske granice. Do izbijanja građanskog rata 2011. godine, u neko drugo vrijeme, on je upravljao kompanijom za proizvodnju ćilima u predgrađu Alepa. Kaže da je imao četiri mašine i 20 zaposlenih. U Istanbulu, prvoj stanici njegovog bjekstva, morao je sam da tka ćilime. Sada, u danskom gradu Nakskovu, malom selu gdje se ne osjeća kao kod kuće jer gotovo da nikoga ne poznaje, Bibars dostavlja pice.

Srpski policajci pretresaju migranta blizu Horgoša
Srpski policajci pretresaju migranta blizu Horgošafoto: Reuters

Za put od Kopenhagena do Sofije platio je 700 eura, što je novac koji bi inače poslao svom stanodavcu. Čak i kad je Bibars stigao u Bugarsku, pritisak je bio veliki. Bilo je jasno da neće moći da ostane dugo.

Spoljašnja granica EU ide preko Strandža planina na obali Crnog mora. U šumovitim brdima, izbjeglice pokušavaju da stignu od turske do bugarske teritorije duž neobilježenih staza. Zatim nastavljaju ka zapadu preko Tračke nizije. Tu konstantno nalaze tijela. Ljudi iz NVO sektora to zovu “rutom smrti”.

Izbjeglice umiru u zabačenim šumama, utapaju se u ćudljivim rijekama ili smrzavaju u sniježnim olujama. Tijela se sahranjuju u anonimnim grobovima, ponekad u roku od nekoliko dana

Rano jednog popodneva, Bibars je stigao do Bumantsija, sela koje se nalazi blizu aerodroma u Sofiji. Udružio se sa još jednim Sirijcem koji je takođe tražio sina. Sa njima je bio i novinar koji je pratio njihovu priču. Bodljikava žica okružuje visoke zidove tamošnjeg kampa. Bibas je saznao da tamo nema nikoga ko je registrovan pod Majdovim imenom. Međutim pisanje arapskih imena može biti teško, kazali su mu. Jedno pogrešno slovo i kompjuter neće dati nikakav rezultat. Niko ovdje ne želi da vidi fotografiju svog sina.

U otvorenom izbjegličkom kampu u Sofiji, koji je Bibarsova sljedeća stanica, on ide od sprata do sprata, pretražujući zgradu. Niko od stanovnika ne zna Majda, niko ga nije vidio. Bibars saznaje da mora dati Majdov registracioni broj, potraga po imenu je nemoguća. Međutim, Bibars ne zna registracioni broj. “Pokušao sam da mu objasnim da ja samo želim da znam da li je moj sin živ ili mrtav”, kazao je on. Ali, uzalud.

Odavno se pročulo među porodicama izbjeglica da su bugarske vlasti od slabe pomoći. Jedna mrtvačnica u Burgasu je naročito ozloglašena. Četvoro izbjeglica kazalo je za “Špigl” da su morali da podmite zaposlene kako bi mogli pogledati tijela preminulih. Uprava mrtvačnice tvrdi da nijesu upoznati sa tom praksom, ali mnoge NVO u regionu su čule to isto.

“Stalno dobijamo takve izvještaje”, kazao je Georgi Vojnov iz bugarskog Helsinškog komiteta, organizacije za ljudska prava kojoj se mnoge izbjeglice obraćaju za pomoć. Porodice prijavljuju da ih iskorištavaju na svakom koraku njihove potrage za voljenima.

Te večeri, slomljeni Bibars je ležao u hotelskom krevetu. Kaže da bi veću pomoć dobio od vlasti u Alepu. Međutim on i dalje ne želi da vjeruje da je Majd možda mrtav.

Pomoć

Ne možete početi da tugujete dok ne znate da li je vaša voljena osoba živa ili ne. Tehnički, to se naziva “nejasni gubitak”. Neizvjesnost je duboko demorališuća, čini ljude bolesnima i može razdvojiti porodice. U Argentini, gde je hiljade ljudi tiho nestalo tokom diktature, to se uveliko smatra svojevrsnim mučenjem.

Duž mnogih suprotstavljenih ruta formirane su nezvanične mreže lokalaca i aktivista. Oni poznaju oblast, u kontaktu su sa vlastima i vode evidenciju o neidentifikovanim mrtvima. U Bugarskoj, za to je i dalje prerano. U Bosni i Hercegovini, tu je Vidak Simić.

Migranti na granici između Grčke i Turske u februaru 2020.
Migranti na granici između Grčke i Turske u februaru 2020.foto: Beta/AP

Simić, oniži čovjek blagog lica, hoda kroz grobove na gradskom groblju u Bijeljini, nekoliko kilometara od granice sa Srbijom. Stotine mermernih spomenika stoje u dugim redovima, jedan iza drugog. Imena preminulih i datumi njihovog rođenja i smrti uredno su ugravirani. Međutim u zadnjem uglu groblja, neko je zabio u zemlju 19 drvenih stubova. Za datum smrti, navedena je samo godina, i mnogi od njih imaju zapisano “2023”, zajedno sa skraćenicom “NN” ili “ime nepoznato”. Ovdje, ispod tek nabačenih humki zemlje, leže bezimena tijela preminulih.

Simić je istražio smrt svih njih. Kao forenzički patolog, on je odgovoran za dio u kojem Drina pravi granicu sa Srbijom. Rijeka je opasna, kaže Simić. Izgleda bezopasno ljeti, kao potok. Ali brzo postaje duboka, a snažna struja završava se vrtlogom. Svi migranti na groblju su se utopili, osim jednog, kazao je on. Simić je zapalio svijeće za svakoga od njih u crkvi. “Svi imaju porodice negdje koje brinu o njima”, kazao je. “Ljude koji ih traže”.

Simić procjenjuje da oko polovine tražilaca azila koji se utope u Drini nikada ne bude nađeno. Ostali završe na ovom stolu za autopsiju. Samo ove godine on je obavio obdukciju 28 izbjeglica, u poređenju sa svega pet 2022. i tri prethodne godine.

Simić uzima uzorak kosti od svakog tijela - on ne voli izraz leš - kako bi rođaci kasnije mogli da naprave DNK analizu. To je jedini način da ih zasigurno identifikuju.

Zajedno sa aktivistima, Simić je posljednja nada za rođake. On razgovara sa rođacima i zaposlenima u ambasadi, traži tetovaže ili ožiljke na tijelima preminulih i provjerava da li se datum njihovog nestanka poklapa sa dokumentima. Jednom, nakon uspješne identifikacije porodica mu je poslala fotografiju groba u Avganistanu u znak zahvalnosti. Naravno da je to tužno, kazao je Simić, ali je dodao da je bio zahvalan na toj fotografiji.

Simić kaže da osim njega, rijetki ulažu bilo kakve napore da pomognu porodicama onih koji su se utopili. Sistem traganja kojim upravlja Crveni krst, koji nema dovoljno ljudi, ne funkcioniše dobro. Međutim zapravo bi trebalo da je prilično jednostavno, kazao je on, dodajući da ima ludu ideju.

Oko polovine tražilaca azila koji se utope u Drini nikada ne bude nađeno

On je pohranio 40 kostiju u svoj zamrzivač. DNK test ovih dana košta svega 130 eura, kazao je. Kada bi neko analizirao sve ove uzorke i objavio rezultate, trošak ne bi bio veći od 5000 eura. Članovi porodice u Alžiru, Maroku ili Avganistanu mogli bi da urade test u svojoj zemlji, kazao je Simić. Ne bi im bila potrebna viza i ne bi provodili nedjelje tragajući.

“Pravo na istinu” takođe se odnosi na ljude koji ne dolaze iz Evrope, napisala je 2022. Dunja Mijatović, komesarka za ljudska prava Savjeta Evrope. Njen izvještaj je takođe bio apel za stvaranje sistema na evropskom nivou koji bi omogućio porodicama izbjeglica da traže svoje rođake.

Sličan sistem već postoji na Zapadnom Balkanu, gdje je DNK 40 000 žrtava balkanskih ratova pohranjeno u bazi podataka. Oko 70 odsto nestalih je identifikovano zahvaljujući tom sistemu. Međutim za osobe koje nestanu na evropskoj granici, gotovo da se niko ne osjeća odgovornim.

Izvjesnost

Potraga Husama Bibara završava u Elkovu, malom gradu sa svega 9000 stanovnika u Tračkoj niziji. To je lokacija koju je krijumčar poslao. U policijskoj stanici, jedan policajac pregleda fotografije u svom mobilnom telefonu. Nedavno je fotografisao tri tijela migranata. Kada se pojavila druga fotografija, Bibars se uhvatio za glavu. “To je moj sin”, uzviknuo je prije nego što je zaplakao.

Balkanska ruta je dugačka hiljade kilometara
Balkanska ruta je dugačka hiljade kilometarafoto: Reuters

Majda je našao jedan farmer u njegovom polju 25. septembra ujutru, saznao je Bibars. Na njegovom tijelu nije bilo znakova nasilja. Četiri dana kasnije, on je zvanično sahranjen bez prisustva porodice i prijatelja.

To je sada postalo uobičajeno u djelovima Bugarske. Teško je identifikovati nekoga ko dolazi iz drugog kraja svijeta, kazao je javni tužilac Milen Božidarov, a u mrtvačnicama ima ograničen broj mjesta. Zbog toga migrante sahranjuju što je prije moguće. U slučaju Majda, on tvrdi, brzo je bilo jasno da nije iz Bugarske.

Od tada, Majdova supruga je rodila sina u Turskoj koji je nazvan Husam, po djedu. Bibars kaže da još nije uspjela da ga registruje kod nadležnih službi. Da bi to učinila prvo joj je potrebna Majdova smrtovnica, koju još nije dobila. Rezultat DNK testa takođe još nije dostupan.

Bibars kaže da ne zna kako će se Fatima snaći sama u Turskoj. On povremeno šalje novac i volio bi da ih dovede u Evropu. Hana, njegova unuka, redovno mu šalje glasovne poruke. Kaže da se moli da se tata brzo vrati. Bibars plače dok sluša poruke.

Majdov grob se nalazi na hrišćanskom groblju u predgrađu Elkova i nema nadgrobni spomenik, ime, ni datum smrti. Neko je postavio vještačko cvijeće. Majda nijesu oprali prije sahrane, kao što je islamski običaj. Njegov grob nije okrenut ka Meki. “To mi slama srce”, kazao je Bibars. “Ne znam ni da li je to tamo zaista moj sin”.

Kada bi mogao Bibars bi vjerovatno sahranio Majda negdje drugo, u skladu sa islamskim običajima, vjerovatno u Turskoj sa njegovom porodicom. Međutim bugarske vlasti to neće dozvoliti - ekshumacija nije moguća iz zakonskih razloga, kažu oni. Dva dana nakon dolaska, Bibars odlazi iz Bugarske. Bez tijela svog sina.

Priredila: N. Bogetić

Bonus video: