Natalija Arno se smjestila u hotelsku sobu kada je osjetila miris. Odvratno sladunjav, poput jeftinog parfema u apoteci, samo još mučniji.
Bio je 2. maj 2023. godine, a Arno je noć ranije stigla u Prag u okviru evropske turneje. Ruska aktivistkinja i direktorica neprofitne organizacije sastajala se sa donatorima i organizatorima tražeći načine za jačanje demokratije u Rusiji.
Na početku turneje, Arno se osjećala umorno kao da će da se razboli. Međutim sada, nakon sastanaka i poslovne večere, ponovo je bila u punoj snazi. Vraćala se u sobu kako bi se presvukla u farmerke, prije nego što ode na piće sa kolegama.
Arno, sitna žena toplog pogleda sa punim licem uokvirenim tamnom ravnom kosom, boravila je u hotelu Garden Court. Dok je išla hotelskim hodnikom ka sobi, primijetila je da su vrata otvorena. Bila je napeta. Polako je otvorila vrata, pripremajući se za mogućeg provalnika, ali u sobi nije bilo nikoga.
Počela je da traži uređaje za prisluškivanje - ispod stola, pored kreveta, u koferu, unutar odjeće - ali nije pronašla ništa.
Miris je bio intenzivan, naročito pored kreveta. Pomislila je da je to neki grozni cvijetni parfem koji koristi sobarica. Međutim, djelovalo je da sobarica uopšte nije ulazila. Korpa za otpatke je bila ispražnjena, ali krevet nije bio zategnut. Ostavila je te misli po strani i otišla da se osvježi prije izlaska.
Dok je izlazila, zaustavila se na recepciji i ispričala mladiću koji tamo radi šta se dogodilo. Djelovao je uznemireno, obećavajući da će hotel kazniti odgovornu sobaricu. “Šta je uzeto iz sobe”, upitao je.
“Ne brine me pljačka”, kazala je obično smirena Arno. “Zabrinuta sam zbog bezbjednosti”.
Obećao je da će istražiti i Arno je otišla da se vidi sa kolegama, Gregom i Aleksandrom. Kasnije se vratila u sobu, odgovorila na par mejlova, pozvala supruga u Vašingtonu i gledala snimke na Jutjubu prije nego što je ugasila svjetlo.
Tri sata kasnije, Arno se probudila sa užasnim bolom u ustima, skoro neizdrživim.
Shvatila je da više neće moći da prisustvuje sastancima. Rezervisala je sljedeći let za Vašington i spakovala kofer. Do trenutka kada je morala da se čekira na aerodromu, više nije mogla da stoji uspravno. Vid joj je postao zamućen, klecala je. U ustima je osjećala ukus kamena.
U avionu je počela da halucinira. Sljedećih devet i po sati, svakog minuta javljala se nova vrsta bola. Osjećala je da joj ruke trnu, a zatim noge. U jednom trenutku, počela je polako gubiti osjećaj od vrata sve do kičme. Bol je prolazio kroz njeno tijelo. Njene uši, grudi, oči, stomak. Ipak, strašan bol u ustima gotovo je nestao.
Slala je poruke Gregu i još jednom kolegi o svom stanju. Kolega u Tbilisiju bio je uznemiren, ističući da su se nedavno dva ruska opoziciona novinara ozbiljno razboljela i da su neki vjerovali da su žrtve trovanja. Pitali su se, da li bi Arno mogla biti nova meta?
Ima mnogo načina da onesposobite neprijatelja. Međutim, istorijski gledano rijetko koji je toliko privlačan sovjetskim i ruskim bezbjednosnim službama kao trovanje. Još otkad je Vladimir Lenjin osnovao fabriku otrova, poznatu kao “Specijalna soba”, prije više od jednog vijeka, trovanje je jedan od omiljenih načina Kremlja da eliminiše, onesposobi ili teroriše neprijatelje i kritičare. Tokom decenija postali su najveći stručnjaci u toj oblasti.
Tokom sovjetskog perioda, Kremlj je imao jedan od najvećih programa biološkog i hemijskog naoružanja na svijetu na kojem je bilo angažovano od 25 do 32 hiljade ljudi i preko 20 vojnih i civilnih laboratorija pored 10 hiljada zaposlenih u laboratorijama za biološko oružje kojima je upravljalo ministarstvo odbrane, kazao je Boris Volodarski, bivši ruski obavještajac i autor knjige o fabrici otrova KGB-a.
Užasni detalji ruskih napada otrovom nagomilali su se tokom decenija: ricin na vrhu kišobrana kojim je navodno u nogu uboden bugarski disidentski pisac Georgi Markov, koji je umro nakon nedjelju dana. Postavljanje radioaktivnog izotopa polonijuma 210 u zeleni čaj koji je 2006. popio bivši agent tajne ruske službe i Putinov kritičar Aleksandar Litvinjenko.
Nanošenje jednog od varijanti novičoka, smrtonosnog nervnog agensa, na vrata britanskog dvostrukog agenta Sergeja Skripalja 2018. i drugog na donji veš ruskog opozicionog lidera Alekseja Navaljnog u hotelskoj sobi u Sibiru 2020. Prošle nedjelje, tri i po godine nakon što je bio izložen sumnjivom napadu trovanja, Navaljni je naglo preminuo u zatvorskoj koloniji na Arktiku, mada je nekoliko dana prije toga izgledao zdravo i stabilno.
Smrti Navaljnog, Litvinjenka i Markova bacaju sjenku na slučajeve manjeg profila, ponekad poznate kao “blaga trovanja”. Dan nakon smrti Litvinjenka, Jegor Gajdar, bivši ruski premijer koji je postao lider liberalne opozicije odjednom se razbolio i sumnjalo se na trovanje. Pojedini su spekulisali da je cilj bio skretanje pažnje sa slučaja Litvinjenka.
U posljednjim mjesecima, analitičari smatraju da je sve autoritarnija atmosfera unutar Rusije spustila kriterijume po kojima neko može biti označen kao meta.
Slučaj Arnoove u Pragu dogodio se dok se pričalo o nizu drugih mogućih trovanja. U oktobru 2022. Elena Kostjučenko, ruska novinarka koja je radila za nezavisni medij odjednom se razboljela dok se vraćala u Berlin iz Minhena. Istog tog mjeseca, Irina Bablojan, novinarka u nezavisnoj radio-stanici razboljela se na putu iz Tbilisija u Berlin preko Jermenije. Obje su imale slične simptome, oštar bol u gornjem dijelu stomaka, otečeni i bolni dlanovi, ozbiljna vrtoglavica i iscrpljenost.
Nijedna od njih nije posumnjala na trovanje i nijesu tražile medicinsku pomoć. Ipak, Kostjučenkova je dala uzorak krvi na testiranje i utvrđeno je da su joj povećani enzimi jetre, prenijeli su istraživački portali Belingket i Insajder.
Nefatalni napad može poslužiti kao upozorenje meti i krugu ljudi oko nje. Neobično je to što je trovanje teže dokazati ako meta preživi, kazao je Kristofer Holsteg, toksikolog sa Medicinskog fakulteta na Univerzitetu u Virdžiniji koji je pomogao da se dijagnostifikuje trovanje dioksinom ukrajinskog predsjedničkog kandidata Viktora Juščenka. “Jedno je kada ste u prilici da uradite autopsiju velikog dijela tkiva. Možete postaviti dosta dijagnoza”, kazao je Holsteg. Međutim, meta koja preživi možda neće brzo potražiti kliničko testiranje.
Tokom proteklih nekoliko godina, ruska invazija na Ukrajinu i prekid odnosa sa SAD izazvali su nove bojazni. Zapadne vlade imaju problema u suzbijanju bezbjednosne prijetnje. Univerzum potencijalno toksičnih hemikalija je neograničen - a zahvaljujući napretku tehnologije povećan je i broj načina na koji neprijatelj može da ih koristi. “Postoje agensi koji su nam potpuno nepoznati... zbog toga je veoma teško uraditi analizu”, kazao je Holsteg.
Analitičari smatraju da je u posljednje vrijeme sve autoritarnija atmosfera unutar Rusije spustila kriterijume po kojima neko može biti označen kao meta
Većina toksikoloških laboratorija nema iskustva u istraživanju trovanja po nalogu države upotrebom neobičnih toksičnih agensa, kazao je Mark Mišel Blum, ekspert za hemijsko oružje u Njemačkoj koji je bio na čelu laboratorije Organizacije za zabranu hemijskog oružja tokom istrage o trovanju Skripalja 2018. “Problem je u tome što je toksikologija prilično rijetka specijalizacija. Ukoliko radite na odjeljenju za toksikologiju ovdje u Berlinu, sa čim se obično srijećete? Sa ljudima koji pojedu pogrešnu pečurku? Djetetom koje popije hemikaliju za održavanje domaćinstva?... Čak iako ste veoma dobar laborant, može vam promaći ako ne gledate u dobrom pravcu”.
U oktobru prošle godine sastala sam se sa Arno u Berlinu. Učestvovala je na forumu Boris Njemcov, a prije sastanka suprug me je u polušali upozorio da ništa ne jedem i ne pijem. I drugi su se osjećali isto. Arno je rekla da joj u šali govore: “Smijem li da te zagrlim? Jesi li toksična? Otrovna?
Ona je zahvaljujući njenom radu uspjela da prevaziđe paranoju. To ju je podsjetilo na period od prije više od deset godina, kada je prvi put shvatila da je pod nadzorom agenata ruske bezbjesnosne službe FSB. U početku joj je bilo teško da spava zbog uznemirenosti, a na kraju je prosto naučila da živi sa tim. “Ljudi se na sve naviknu”, kazala je. “To je loše, ali je postalo normalno”.
Rođena u Burjatiji na istočnoj obali Bajkalskog jezera, blizu Mongolije. Njena majka je bila ugledna akademkinja koja je proučava rijetke dijalekte. Arno je krenula istim putem i preselila se u Moskvu kako bi doktorirala lingvistiku. Dok je studirala radila je za američki Međunarodni republikanski institut. Vremenom je odustala od doktorskih studija i radila puno radno vrijeme. Brzo je napredovala i od pomoćnice koja je naručivala toalet papir postala direktorka za Rusiju.
Ona je 2008. primijetila da je pod nadzorom. Agenti FSB-a su joj prvo prišli i pokušali da je regrutuju, da bi kasnije postali agresivniji. U decembru 2012. dvojica muškaraca napala su je u njenom stanu gušili je i prijetili, držeći u nju uperen pištolj. Rekli su joj da će je optužiti za državnu izdaju ako ne bude sarađivala sa bezbjednosnim službama. Strahujući za svoj i život svog sina u roku od 48 sati napustila je Rusiju i prvo otišla u Litvaniju, a zatim u Poljsku. Ipak agenti su bili svuda i bilo ih je lako primijetiti.
U proljeće 2022, nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, evropske vlade su počele obračun sa osumnjičenim ruskim špijunima, izbacujući desetine diplomata zbog “učešća u aktivnostima koje su u suprotnosti sa njihovim diplomatskim statusom”. Izbačeno je preko 400 ruskih špijuna,međutim to je samo otežalo kontraobavještajne napore. “Prije je bilo mnogo lakše”, kazao je jedan evropski obavještajni zvaničnik. “Znali smo koje diplomate su agenti, i mogli smo ih pratiti da saznamo sa kim se sastaju, sa kim razgovaraju preko telefona. Sada je teže”.
Krajem prošle godine, pitala sam Roderiha Kajvetera, člana njemačkog parlamentarnog odbora za spoljne poslove i bivšeg pukovnika o prijetnji koju predstavljaju ruski agenti. “Moramo biti veoma pažljivi”, upozorio je. “Oni su među nama”.
Kada se Arno vratila u SAD iz Praga, prvo što joj je palo na pamet je slučaj njenog prijatelja Vladimira Kara Murze. Ovom ruskom opozicionom lideru je 2015. kada je imao 33 godine iznenada pozlilo nakon čega je pao u komu. Dvije godine kasnije, ista stvar mu se ponovo desila, a ljekari su ga uveli u vještačku komu. Tada je njegova porodica odlučila da pošalje uzorke krvi, kose i tkiva u FBI.
Kao i u drugim poznatim slučajevima trovanja rezultati su bili zbunjujući. Kajl Parker, američki kongresmen koji učestvovao u naporima da se postavi dijagnoza kazao je da je to “bila slika koja nije izgledala normalno”. Kao da su korištene dvije toksične supstance, jedna koja uništava tijelo i druga koja ju prikriva.
Holsteg, toksikolog sa Univerziteta u Virdžiniji, opisao je poznate napade otrovom u kojima je upotrijebljeno više toksičnih agensa. Jedan koji služi da skrene pažnju ljekarima i postavi ih na pogrešan put i drugi koji izaziva štetu. To je bio slučaj sa Litvinjenokm, gdje su ljekari u početku vjerovali da je bivši špijun napadnut talijumom a ne polonijumom. Zapravo je talijum bio u sistemu Litvinjenka, ali nije on izazivao rapidno pogoršanje.
FBI je uzeo uzorke Kara Murze ali u početku nije želio da mu preda rezultate. Tek pošto je on 2019. zahtijevao dokumenta pozivajući se na Član o slobodi informacija i tužio američko ministarstvo pravde naredne godine objavljena su redigovana dokumenta.
U tim dokumentima, FBI je saopštio da istragom nijesu uspjeli da utvrde tačan uzrok Kara Murzinog oboljenja, ali da “tim ljekara koji su liječili Kara Murzu u SAD nedvosmisleno smatra da je bio žrtva trovanja, bilo slučajnog ili kriminalnog”.
Kremlj je, sa druge strane, zdravstvene probleme Kara Murze pripisao alkoholu.
Arno se takođe obratila FBI-u, a nakon što su isključeni svi prirodni uzroci njenog stanja posjetili su je agenti FBI kako bi izvršili pretres zbog hemijskog i biološkog oružja.
Novičok je isključen. Jedan neurolog je dijagnostifikovao da Arno ima polineuropatiju, isto stanje koje ima i Kara Murza nakon navodnih napada. Međutim, to nije odgovor, ističe Holsteg. “Ima mnogo toksina koji mogu izazvati periferne neuropatije. Ima dosta medicinskih stanja koja mogu izazvati periferne neuropatije”.
Bilo je i drugih neodgovorenih pitanja. Pet dana nakon što se Arno vratila iz Praga, njen suprug je počeo da doživljava neke od istih nervnih problema koje je Arno pretrpjela. Što se tiče njenih simptoma, neki su se poboljšavali, dok su drugi postajali gori. Mada su analgetici koje su joj propisani ublažili glavobolju, zamućen vid i neke druge simptome, uskoro je počela da doživljava utrnulost u licu. Tokom jedne posjete njenom domu, istražitelji su rekli Arno da su skoro završili svoj posao i da će se uskoro ponovo javiti. Nikada nije dobila rezultate.
Prošle jeseni sastala sam se sa Irinom Bablojan u jednom restoranu u Berlinu. Ova 37-godišnjakinja mi je pokazala osip na zglobovima koji traje godinu dana. Međutim, rekla je da nema dokaza ili načina da sa sigurnošću sazna da li je bila otrovana.
U decembru 2022, dva mjeseca nakon navodnog trovanja, Elena Kostjučenko je podnijela krivičnu prijavu policiji u Berlinu što je bio preduslov za testiranje u bolnici u kojoj je nekada liječen Navaljni. Do maja 2023. iz njemačkog tužilaštva je obaviještena da zatvaraju slučaj.
Bablojan je takođe testirana u istoj bolnici nekoliko mjeseci nakon prvih simptoma. Klinika je navodno izgubila njene testove. Predala je uzorke za nove, ali nikada nije dobila odgovor.
Kristo Grozev, bugarski istraživački novinar koji radi za Belingket, kazao je da je nemoguće doći do “čvrstih dokaza” u slučajevima Kostjučenko i Bablojan. Međutim, kazao je da u oba slučaja ima dosta posrednih dokaza koji ukazuju da su obje bile žrtve “ciljanog trovanja”.
Međutim što ako su posredni dokazi samo to - ukoliko trovanja uopšte nije bilo? “Nema smisla”, kazao je Volodarski, bivši ruski obavještajac. On ističe da su operacije trovanja “veoma komplikovane i da se pripremaju mjesecima” i organizuju protiv konkretnih osoba.
“Novičok nije nešto što tek tako uzmete sa police”, kazao je on. “One nijesu vrijedne tako skupe i složene operacije... Arno, ona je niko. Zašto bi se neko zamarao njenim trovanjem?”.
Međutim, u telefonskom razgovoru Grozev nije bio uvjeren u argumente da to nijesu žrtve visokog profila. “Razgovarajući sa ljudima iz službi bezbjednosti, jasno je da se pojam ‘izdajnika’ danas mnogo lakše dodeljuje nego prije”, rekao je. “Svaki Rus koji se protivi ratu ili kritikuje Putina sada je potencijalna žrtva”.
Andrej Soldatov, ekspert za ruske bezbjednosne službe, kazao je da je od ova tri incidenta najjasniji slučaj Arno i dodao da uvijek ima nejasnih slučajeva. “Mislim da ruske bezbjednosne službe upravo zbog toga koriste otrov, jer uvijek mogu kompromitovati žrtvu. Uvijek se mogu pretvarati da je to osoba željna pažnje ili mentalno nestabilna.
FBI je odbio da komentariše slučaj Arno, ali Peter Strzok bivši kontraobavještajni agent FBI, koji je otpušten nakon što su objavljene njegove zapaljive poruke o Donaldu Trampu, kazao je da ima nekoliko razloga zašto FBI ne želi da objavi rezultate.
Hipotetički, ukoliko je FBI nije pronašao nešto u krvi Arno to bi moglo dati potvrdu Rusiji da američka tehnologija ne može da detektuje taj otrov. Ima i drugih mogućnosti. “Ako želite da objavite da ruska vlada targetira američke državljane ili građane sa stalnom boravišnom dozvolom, kako bi ih ubila, to je veoma ozbiljna optužba”, kazao je. “Onda morate imati veoma, veoma čvrste dokaze”.
Mislim da ruske bezbjednosne službe koriste otrov jer uvijek mogu kompromitovati žrtvu. Uvijek se mogu pretvarati da je to osoba željna pažnje ili mentalno nestabilna, rekao je Andrej Soldatov, ekspert za ruske bezbjednosne službe
Kada smo jesenas razgovarale, Arno je kazala da je nervira to što Putinovi kritičari kod kuće ne dobijaju pažnju zapada kakvu su nekada imali. “Mi smo prve žrtve Putinovog režima. Prvi smo upozorili na opasnosti, na to kako ruska propaganda ne prestaje na granicama Rusije, kako agresija ne prestaje na granicama Rusije”, kazala je ona. “Zaista je frustrirajuće to što o nama ne sude na osnovu naših vrijednosti, već na osnovu državljanstva i etničke pripadnosti”.
Sada je brine to što su zapadne vlade počele da na rusku opoziciju gledaju kao na još jedan nerješiv problem u nemogućem odnosu. “Pokušavamo da kažemo Evropi, nijesmo mi vaša glavobolja... mi smo vaša prednost”.
Kada smo razgovarale preko telefona nakon smrti Navaljnog, Arno je kazala da je iznenađuje njena nevjerica - bez obzira na to što su ona i mnogi drugi predviđali da će se to desiti. “I dalje djeluje nerealno”, kazala je ona. “Brutalnost i sve ostalo. Nikada se ne možete navići na to. Svaki put vas šokira njihva hladnokrvnost i smjelost”.
Arno je kazala da u početku nije željela da javno objavi svoj slučaj trovanja, ali da se kasnije predomislila. Ta epizoda je važna za rusku disidentsku zajednicu u inostranstvu. Naučila ih je da kao zajednica treba da budu disciplinovaniji, ne samo u vezi digitalne bezbjednosti, već i fizičke.
“Oni koji su u SAD i Evropi mislili su da su potpuno bezbjedni - nalazimo se u demokratskim zemljama i sve je u redu. Ali nije, pipci stižu svuda”.
Istovremeno ovi događaji pokazuju i nešto drugo: ukoliko su ove tri žene zaista bile mete ruske države, možda je to znak da je u vremenu kada nema mnogo nade za njihov pokret i njegove lidere, njihov rad dovoljno značajan da isprovocira reakciju Moskve.
To je možda važnije od preciznog odgovora na svaki od ovih slučajeva trovanja.
Tekst je preuzet iz “Fajnenšl tajmsa”
Priredila: N.Bogetić
Bonus video:
