Crnogorska zastava izložena je u Planinarko-lovačkom muzeju Vladimira Visockog u gradiću Tegenekli, u Kabardino balkariji.
“Ja žalim u životu ovom, što nemam korijena dva, što drugom domovinom mojom ne zovem Crnu Goru ja”.
I ti stihovi velikog ruskog pjesnika, kantautora, glumca i boema u knjigama su izloženim u muzeju, koji je krajem juna posjetilo dvadeset planinara nikšićkog “Javorka”, članova ekspedicije “Elbrus 2017”.
Muzej posvećen ruskom bardu, koji se proslavio svojim glasom i protestnim pjesmama smješten je na nadmorskoj visini od 1.850 metara.
U septembru 1997. godine otvorio ga je Husein Zalihanov, alpinista, lovac, profesor i instruktor planinarenja.
Dio muzeja posvećen je prvom osvajaču Elbrusa, a svoje mjesto u njemu našao je i Čoka Aslanovič Zalihanov, koji se 209 puta popeo na najviši vrh Evrope - Elbrus.
Posljednji put to je učinio 1968. godine na svoj 110. rođendan.
“Nije govorio da je pokorio planinu, jer se planina ne može pokoriti, ona samo može primiti k sebi onoga ko je nosi u svom srcu”, zapisano je u muzeju o Čoki Zalihanovom.
U muzeju je i oprema za penjanje iz prošlog vijeka, a dio izložbe posvećen je osnivaču muzeja Huseinu Zalihanovu, i flori i fauni Elbrusa.
Supruga osnivača muzeja, Šura Zalihanov, “Vijestima” je rekla da je sjećanja na planinare i poznate ličnosti, čijih fotografija u muzeju ima mnogo, Husein skupljao decenijama.
Ispričala je i kako je slučajno zapaljen dom na Elbrusu, ali i da je crnogorsku zastavu u taj muzej donio Crnogorac koji je ljubitelj stihova Visockog.
“Taj Crnogorac dolazio je ovdje, razgovarao sa mojim unukama. Zamolio nas je da zbog ljubavi Visockog prema Crnoj Gori istaknemo vašu zastavu ovdje, gdje je postavka posvećena našem pjesniku. Mi smo to i uradili. Visocki je pisao pjesme o Crnoj Gori”, kazala je ona.
Objašnjava i da muzej ne nosi slučajno ime Visockog, ali i zašto je glavni dio muzeja baš njemu posvećen.
Zalihanov je 1966. godine bio savjetnik za planinarenje ekipe koja je snimala film "Vertikalu".
U tom filmu, uz pjesmu koju pjeva Visocki prikazuju se regija Elbrusa.
U postavci posvećenoj Visockom su fotogarfije njegovih nastupa u teatru, knjige o pjesniku, njegove knjige, fotografije, rukopisi pjesama, pisma...
Dio izložbe posvećen je filmu "Vertikala" - tu su posteri, slike, autogram ruske glumice Larise Lužin i fotografija Visockog sa njom...
U zastakljenim policama su tekstovi njegovih pjesama, njegove ploče...
Dio izložbe posvećen je prijateljstvu Visockog i ruskog umjetnika Mihaila Šemjakina, njihova fotografija.
Intervjui Visockog objavljeni u raznim novinama nekadašnjeg Sovjetskog Saveza...
Visocki je rođen 25. januara 1938. godine u Moskvi. Volio je poeziju, gitaru, pozorište, pravdu, glumicu Marinu Vladi. Voljela je i ona njega.
Umro je - 25. jula 1980. godine u 42. godini, od burnog života, tuge, beznađa. Na njegovu sahranu su došli ljudi svih generacija - žene, muškarci, glumci, pisci, umjetnici, radnici i nezaposleni.
Na Volgi mu je podignut spomenik u obliku slomljene gitare i razbijenog zvona. Prvo, kao simbol njegovog stvaralaštva, a drugo njegove čistote i snage.
Za života, komunističke vlasti proglašavale su ga buntovnikom, ali je zbog stihova punih emocija i pjesama koje je izvodio uz gitaru, bio obožavan širom bivšeg Sovjetskog Saveza.
Dvadeset godina kasnije Visockom je dodijeljena visoka državna nagrada, njegovim imenom nazvana je jedna zvijezda, a nekoliko godina kasnije stihovi inkriminisani od sovjetskih vlasti, postali su dio školskog programa. Stihove posvećene Crnoj Gori pisao je inspirisan Crnogorcima koji su se sabljom borili za slobodu, Crnogorkama koje su hrabro podnosile smrt voljenih i “lile suze ćuteći” samo da krvnik ne čuje ništa...
Veliki pjesnik je 1974. i 1975. godine boravio u Crnoj Gori. Televizija Titograd snimila ga je 1974. godine kako recituje pjesmu “koju je napisao sinoć”.
Crnogorci su mu se 2004. godine odužili spomenikom. Kip Visockog sa gitarom podignut je u Podgorici, na obali Morače.
Crnogorci
Vodom napunjene šake žurili su da ustima prinesu Šteđeli su vodu Crnogorci, i od zalihe živjeli do tridesete. A umirati časno bješe, međ' mecima i tamnim sabljama I odnositi u grob sa sobom dva-tri neprijatelja. Sve dok se okidač na oružju ne izliže Gađali su s konja i s koljena, Zarobit se davali nijesu, U lancima Crnogorca nema. A živjet su željeli do stote, Taj žedni vijek pun jeze i strave, U kraju bogatom nebom i gorama I sa mora dosta - preko glave. Šesto hiljada jednakih porcija Vode žive u jednoj grsti, svete… Živovali tako crnogorci Svoj dug vijek - jedva do tridesete. Žene su im vodom nazdravljale Skrivajući đecu po gorama Do trenutka kad sama uzmognu Čvrsto držat pušku u rukama Crninu su ogrtale mirno I tiho su gasile ognjišta Lile suze ćuteći - u travu Samo krvnik da ne čuje ništa Crnjele su od jada i tuge, Ko od mraza plodorodne njive, Sa njima su crnjele i gore, I u gar se pretvarale žive Bila je to žalost pregolema I u srcu sagorijevanje, Protest gora i ljudskog otpora I u buntu samospaljivanje Pet vjekova kao božje kazne, Sin je glavom zamjenjivo oca, Plamtjele su gore od požara, I sa njima crnogorska srca. Prolazili cari i dvorjani, Smrt u boju vrhunac je časti, Bješe ono Crnogorac pravi Koji uspje do trideste pasti. Ja žalim u životu ovom, što nemam korijena dva, što drugom domovinom mojom ne zovem Crnu Goru ja.
Bonus video:
