Naredbe i izjave novog predsjednika SAD sada nas zasipaju svakodnevno, neumoljivom brzinom, a međunarodna politika svedena je na beskrajni niz opravdanja i poricanja neosnovanih optužbi.
Teško je povjerovati, ali ukrajinski aktivisti morali su da pišu objašnjenja za globalnu publiku, podsjećajući ih ko je pravi diktator, da Ukrajina nije ta koja je započela rat s Rusijom i da mi, zapravo, samo pokušavamo da odbranimo ono što je naše. I, znate, da preživimo makar malo.
Ove posljednje tri godine naših života nazivali su raznim imenima: Putinov rat, rusko-ukrajinski rat, opšta invazija, konflikt. Sada neki mediji počinju da ga nazivaju jednostavno ukrajinskim ratom ili ukrajinskom krizom. Američki izaslanici počeli su da se protive upotrebi izraza “ruska agresija” u komunikaciji G7. I sada nas uvlače u paradigmu u kojoj će se uskoro ruski ratni zločini nazivati “tim događajima” ili “ovom situacijom”.
Svijet pokušava da razumije kako se Ukrajinci osjećaju povodom svega ovoga, a ja sam razgovarao sam sa stranim novinarima. Gotovo svi pitaju da li je moguće navići se na život u ratu. Sudeći po njihovim pitanjima, čini se kao da se svijet odavno navikao na ideju da u Ukrajini traje rat i da je to jednostavno sada tako. Još jedno granatiranje. Tamo je prosto tako.
Kažem im da ne znam kako se čovjek može navići na stvarnost rata. Svake noći Rusi lansiraju desetine smrtonosnih dronova Šahed, ciljajući energetsku i civilnu infrastrukturu. Upravo sada, kada je napolju -10 stepeni. Napad ovog mjeseca na termoelektranu u Mikolajevu, na jugu zemlje, ostavio je 100.000 Ukrajinaca bez grijanja. A nakon posljednjeg napada na Odesu, Rusi su ostavili 14 škola, 13 vrtića, dječju bolnicu i 250.000 stanovnika bez struje i grijanja. Svake noći Kijev potresaju eksplozije. Svakog dana Rusi zauzimaju nova naselja. Ove sedmice Bilohorivka u Luganskoj oblasti postala je mračna zona.
Ukrajinski vojnici i vojnikinje brane granice naše zemlje neprekidno, danju i noću. Godine tuge bez mogućnosti da tugujemo, tragedija iz koje ne izlazite, već se samo nadovezuje sljedeći vazdušni napad.
Jedan strani novinar me je pitao da li sam ikada osjećao pravu mržnju prema Rusima i sanjao o tome da ih ubijam jednog po jednog. Rekao sam da je to neprimjereno pitanje. Razumijem da radite svoj posao, ali molim vas, nemojte iz nas izvlačiti emocije samo da biste sebi obezbijedili naslov za članak. Novinar je rekao da je samo želio da razumije, jer kada neprijatelj učini ovo vašem narodu… Rekao sam mu: molim vas, mržnja je destruktivna. Bijes je konstruktivniji osjećaj, on vam daje snagu i priliku da bar na neki način djelujete.
Jedan veliki međunarodni medij me je nedavno pozvao da se pridružim njihovoj edukativnoj platformi. Trebalo je da snimim video-poruku na engleskom i govorim o svom iskustvu služenja u Oružanim snagama Ukrajine, kako bi djeca širom svijeta učila engleski kroz te video-snimke i prateće materijale. Snimio sam ga i uradio sve po njihovim uputstvima.
Prije neki dan dobio sam veselu poruku iz redakcije: “Krenuli smo!” Otvorio sam prezentaciju i doživio napad panike.
Lekcija je bila strukturisana oko osam govornika, od kojih je svaki pričao o svom ratnom iskustvu: četvoro Ukrajinaca (uključujući mene) i četvoro Rusa. Ruski novinar i “dezerter iz oružanih snaga”. Ruski učitelj. Ruski medicinski direktor. Još jedan ruski novinar.
Lekcija se završavala slajdom. Na vrhu je bila ruska zastava. Na dnu ukrajinska zastava. Predloženo pitanje za diskusiju: “Koje sličnosti i razlike ste primijetili dok ste slušali iskustva ljudi iz Rusije i Ukrajine?”
Zbog ovakvog emocionalnog nemara dođe mi da vrištim. Tokom godina, pretvoreni smo u istraživački materijal. Gadim se načina na koji je moja priča postala ideološki alat za izjednačavanje iskustva branioca i napadača. Gubim svoju subjektivnost. Ipak, moram da spakujem svoje vriske, mučninu i očaj u diplomatske fraze i molbe upućene međunarodnom mediju, podsjećajući ih da iskustva Ukrajinaca i Rusa u ovom genocidu nijesu nešto što se može porediti.
Živim s akutnim osjećajem da je svijet umoran od sputavanja svoje neugasive ljubavi prema Rusiji. Zapad želi da vjeruje u bajku o Pepeljugi, da će jednog dana diktatura pasti i da će iz nje izroniti divan demokratski svijet.
Umjesto da uvodi dodatne sankcije i ograničenja Rusiji, Zapad je spreman da film Anora ovjenča svim nagradama, uprkos činjenici da ruski glumac Jura Borisov, koji se pojavljuje u filmu, takođe igra glavnu ulogu u biografskom filmu o Mihailu Kalašnjikovu, izumitelju AK-47, koji je djelimično sniman na Krimu nakon njegove aneksije.
Svijet je ponovo spreman da sluša Rusiju: britanski televizijski kanal prošle godine je objavio film Šona Langana “Ukrajinski rat: Druga strana”. Taj film ne samo da daje drugoj strani glas, već i daje ljudsku dimenziju pričama okupatora i ponavlja narative ruske propagande. Ovo je jednako u skladu sa novinarskim standardima kao i kada biste pitali dželata: Kako se osjećate dok to radite? Da li vam nedostaje porodica koja vas čeka kod kuće?
Odavno sam prihvatio da ne treba da očekujem pravdu ni za sebe ni za svoju porodicu. Naš dom uništen je ruskom granatom u prvoj nedjelji invazije. Moji roditelji su proveli skoro tri nedjelje pod okupacijom u Buči. Naše traume su naša lična stvar.
Ali sve ove godine živim s dubokim osjećajem potrebe za pravdom za druge. Jesam li naivan što se svakog dana pitam zašto ruski zločini ostaju nekažnjeni? Ili je svijetu jednostavnije da sve ovo zaboravi i pretvara se da se nijedan od sljedećih događaja nije desio?
Masakr u Buči. Opsada Marijupolja i smrtonosno bombardovanje lokalnog pozorišta. Raketni napad na željezničku stanicu u Kramatorsku. Masovne grobnice u Izjumu. Mučionice u Hersonu. Raketni napad na dječju bolnicu u Kijevu. Uništenje brane Kahovka. Gotovo četvrtina zemlje pod okupacijom. Krim. Djelovi Donjecka i Luganska. Stotine uništenih gradova: Vugledar, Bahmut, Avdijevka. Sada Pokrovsk. Kostjantinivka je sljedeća.
Hiljade ukrajinske djece oteli su Rusi. Hiljade ukrajinskih vojnika nestalo je bez traga. Desetine hiljada Ukrajinaca su ubijene. Hiljade su u ruskom zarobljeništvu. Desetine egzekucija zabilježenih kamerom, kada su Rusi ubijali one koji su se predali.
Svaki ruski ratni zločin ima svog izvršioca. Nekoga ko je povukao obarač, nekoga ko je ispalio raketu. Nekoga ko je isporučio djelove za njihovo oružje. Nekoga ko je otimao djecu. Nekoga ko se naselio u okupirane ukrajinske gradove. A sada, pored ruskih i iranskih granata (i podrške iz oko 20 zemalja širom svijeta), napadaju nas i vojnici iz Sjeverne Koreje.
Sada je pravda pod prijetnjom. Pred našim očima oblikuje se svjetski poredak u kojem istina kao kategorija ne postoji. Donald Tramp kaže: “Pogledajte, ovo je moja istina. Ovo je vaša istina. Ali moja istina je iznad svih.”
To na inauguraciji nije bio nacistički pozdrav. Tribunali su nemogući. Vladavina prava je nebitna.
Ako smo tokom prvog Trampovog mandata govorili o eri post-istine, sada se nalazimo u svijetu u kojem je istina zarobljena, mučena i streljana. To znači da pravde neće biti. To znači da je sve dozvoljeno.
Rusija ovako živi vjekovima. Ali sada dvojica mačo predsjednika, obojica u svojim sedamdesetim, jedan sa nalogom za hapšenje od strane Međunarodnog krivičnog suda, a drugi kao prvi američki predsjednik koji ima policijsku fotografiju nakon podizanja krivične optužnice, izgleda da se odlično slažu.
Svijet gleda tijelo istine koje umire i krvari pred našim očima. Molim vas, ako ne možete zaustaviti krvarenje, barem ne okrećite pogled od krvi.
Ja sam Ukrajinac i plašim se. Ali među Ukrajincima postoji jedinstvo kakvo dugo nijesam vidio. Preživjećemo. Zajedno. Jer istina postoji. I znamo da se za nju vrijedi boriti.
Tekst je preuzet iz "Gardijana"
Autor je napisao knjigu Jezik rata i član je PEN Ukrajina.
Prevod: N.B.
Bonus video:
