Od hapšenja glavnog političkog protivnika predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana, gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoglua, ranije ovog mjeseca, pod očigledno montiranim optužbama za korupciju i terorizam, Trg Taksim - najpoznatije turističko mjesto u gradu i centralna tačka političkih protesta - zjapi prazan, pod policijskom opsadom. Tokom svojih 50 godina života u Istanbulu, nikada nisam vidio ovoliko takozvanih bezbjednosnih mjera na ulicama kao proteklih dana.
Metro stanica Taksim, kao i mnoge druge prometne stanice, zatvorene su. Regionalne vlasti su ograničile pristup automobilima i međugradskim autobusima. Policija zaustavlja i pretražuje vozila, a svako ko se sumnjiči da dolazi u grad radi protesta, biva vraćen. Televizori su širom zemlje stalno uključeni, kako bi građani mogli da prate najnovija, uznemirujuća politička dešavanja. Kancelarija guvernera Istanbula već nedjelju dana zabranjuje javne proteste i političke skupove - prava zagarantovana ustavom. Ipak, spontani, neodobreni protesti i sukobi s policijom ne prestaju, uprkos ograničenju pristupa internetu koje je uvedeno kako bi se spriječila okupljanja. Policija nemilosrdno koristi suzavac i hapsi ljude u velikom broju.
Postavlja se pitanje kako je moguće da se ovako skandalozne stvari dešavaju u zemlji koja je članica NATO-a i koja teži članstvu u EU. Dok je pažnja svijeta usmjerena na Donalda Trampa, ratove između Palestine i Izraela, Ukrajine i Rusije - ono što je ostalo od turske demokratije vodi bitku za sopstveni opstanak.
Zatvaranje glavnog predsjednikovog rivala - političara sposobnog da okupi masovnu podršku - podiže Erdoganovu autokratsku vladavinu čvrste ruke na nivo kakav dosad nismo vidjeli. Hapšenje Imamoglua uslijedilo je svega nekoliko dana prije nego što je glavna opoziciona partija trebalo da ga i zvanično nominuje za predsjedničkog kandidata. Sada se i pristalice i protivnici vlasti uglavnom slažu u jednom: Erdogan vidi Imamoglua kao političku prijetnju koju želi da eliminiše.
Postavlja se pitanje kako je moguće da se ovako skandalozne stvari dešavaju u zemlji koja je članica NATO-a i koja teži članstvu u EU. Dok je pažnja svijeta usmjerena na Donalda Trampa, ratove između Palestine i Izraela, Ukrajine i Rusije - ono što je ostalo od turske demokratije vodi bitku za sopstveni opstanak
Imamoglu je na posljednja tri izborna ciklusa u Istanbulu osvojio više glasova od Erdoganove Partije pravde i razvoja. Kada je Imamoglu u aprilu 2019. pobijedio njihovog kandidata, Erdogan je poništio rezultate, pozivajući se na tehničke nepravilnosti. Izbori su ponovljeni dva mjeseca kasnije - Imamoglu je ponovo pobijedio, sa još većom razlikom. Na lokalnim izborima 2024, nakon pet godina na funkciji, ponovo je pobijedio kandidata Erdoganove partije i treći put postao gradonačelnik Istanbula. Imamogluova dosadašnja izborna dostignuća i rastuća popularnost učinili su ga ključnim opozicionim kandidatom koji može ozbiljno da ugrozi Erdogana na narednim predsjedničkim izborima.
S druge strane, čini se da Erdogan sada koristi isti model protiv svog protivnika koji je prije 27 godina upotrijebljen protiv njega. On je 1998. bio izabrani gradonačelnik Istanbula i popularna politička figura. Sekularna i vojna elita smatrala je njegov politički islam opasnim. Zatvoren je i optužen - u njegovom slučaju zbog podsticanja vjerske mržnje nakon recitovanja političke pjesme na jednom mitingu. Erdogan je smijenjen s funkcije geradonačelnika i proveo je četiri mjeseca u zatvoru.
Međutim, njegovo zatvaranje, kao i prkosno odbijanje da sarađuje s establišmentom i povinuje se represivnim zahtjevima vojske, dodatno su ojačali njegov politički profil. Kako su neki komentatori primijetili, zatvaranje Imamoglua - koji negira optužbe i takođe obećava da se “neće povinovati” - moglo bi da ima isti neželjeni efekat i gradonačelnik bi mogao postati još popularniji.
Ipak, situacija nije potpuno ista. Imamoglu je suočen s promišljenim i organizovanim pokušajem da se eliminiše iz izborne trke. Dan prije nego što je policija stigla na njegovu adresu, provladini mediji i rektor Univerziteta u Istanbulu - koga je imenovao Erdogan - proglasili su njegovu diplomu nevažećom, pozivajući se na navodne nepravilnosti u njegovom prelasku s privatnog univerziteta. Pošto samo osobe sa završenim fakultetom imaju pravo da se kandiduju za predsjednika, ova odluka bi diskvalifikovala Imamoglua, koji je najavio da će je osporiti. Uslijedile su optužbe za korupciju i terorizam.
Etiketiranje političkih protivnika kao “terorista” je praksa koju je Erdoganova vlast usvojila nakon neuspjelog vojnog puča 2016. godine, kada je dio oružanih snaga pokušao da preuzme vlast. Kada je 2019. godine austrijski pisac Peter Handke, koji je bio kritikovan zbog podrške pokojnom srpskom lideru Slobodanu Miloševiću, dobio Nobelovu nagradu za književnost, Erdogan je oštro osudio odluku. Nepripremljen i bez telepromptera, izjavio je da su dodijelili istu nagradu “teroristi iz Turske!”, očigledno aludirajući na mene i moju nagradu iz 2006. Tog dana je trebalo da se vratim iz Njujorka u Istanbul i već sam bio na ivici da otkažem let kada je predsjednikov portparol objasnio da se izjava nije odnosila na mene.
Sud pod Erdoganovom kontrolom sada je poslao Imamoglua u zatvor zbog navodne korupcije, ali nije podignuta optužnica za terorizam. Takva optužba bi omogućila Erdoganu da postavi svog kandidata na mjesto gradonačelnika Istanbula - poziciju koju njegova partija nije osvojila već tri uzastopna izborna ciklusa - i time, kako neki strahuju, preusmjeri dio nepresušnog toka gradskih poreskih prihoda u aktivnosti promocije i propagande u korist sopstvene partije.
Zatvaranjem Imamoglua, Erdogan ne uklanja samo popularnijeg političkog rivala - on ujedno pokušava da ponovo stekne kontrolu nad ogromnim resursima do kojih nije mogao da dođe posljednjih sedam godina. Ako uspije, na narednim predsjedničkim izborima grad će biti preplavljen samo Erdoganovim likom i licima njegovih kandidata.
Ovo nije iznenađenje za one koji prate tursku politiku. Već čitavu deceniju, Turska nije prava demokratija - već samo izborna demokratija, u kojoj se može glasati za omiljenog kandidata, ali nema slobode govora ni mišljenja. Turska država godinama pokušava da svoje građane prisili na uniformnost. Niko više ni ne spominje mnoge novinare i državne službenike koji su posljednjih dana proizvoljno uhapšeni - ili kako bi se stvorio privid ozbiljnosti optužbi protiv Imamoglua, ili u nadi da to niko neće ni primijetiti, dok se sve drugo dešava.
Sada, nakon hapšenja najpopularnijeg političara u zemlji - kandidata koji bi osvojio većinu glasova na narednim nacionalnim izborima - čak se i ovaj ograničeni oblik demokratije bliži kraju. To je neprihvatljivo i uznemirujuće, i upravo zato se sve veći broj ljudi pridružuje najnovijim protestima. Za sada, niko ne može da predvidi šta će se dalje dešavati.
Autor je pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2006. godine
Kolumna je objavljena u “Gardijanu”
Prevod: A.Š.
Bonus video:
