Oko 14.30 popodne, 30. aprila 1945. godine, Adolf Hitler je sjedio na sofi u svom privatnom kabinetu u bunkeru ispod kancelarije Rajha u Berlinu, prislonio napunjen pištolj uz desnu sljepoočnicu i povukao obarač. Oko deset minuta kasnije, u sobu su ušli njegov lični sobar, Hajnc Linge, zajedno s privatnim sekretarom i šefom Partijske kancelarije, Martinom Bormanom, i zatekli Hitlera pognutog, s krvlju koja mu je kapala s lica na sofu i pod. Pored njega je ležalo beživotno tijelo njegove dugogodišnje saputnice, znatno mlađe Eve Braun, koje je ispuštalo snažan miris gorkog badema - siguran znak da je uzela smrtonosnu dozu cijanida.
Dan prije zajedničkog samoubistva, njih dvoje su se vjenčali u kratkoj građanskoj ceremoniji tokom koje su, u skladu s uredbom koju je sam Hitler ranije donio, morali formalno da izjave da su "arijevskog" porijekla. U skladu s diktatorovim uputstvima, Linge je tijela umotao u ćebad i, uz pomoć Hitlerovog ličnog ađutanta Ota Ginšea, šofera Eriha Kempkea i trojice esesovaca, iznio ih u vrt Rajh kancelarije, polio ih benzinom koji je bio posebno pripremljen za tu priliku i zapalio. Usred zaglušujuće buke neprekidnog i intenzivnog bombardovanja od strane artiljerije Crvene armije, tijela su potpuno izgorjela, i ostala je samo mala količina ugljenisanih ostataka.
Kada su sovjetske trupe stigle 2. maja, pronašle su dvije zubne proteze i jednu donju vilicu. Devet dana kasnije, one su pokazane Fricu Ehtmanu, zubnom tehničaru koji je radio za Hitlerovog zubara. Ehtman je pregledao svoje evidencije i utvrdio da su proteze pripadale Hitleru i njegovoj novoj supruzi, dok je potvrđeno da je vilica Hitlerova. Neposredno prije toga, 8. maja, preostali vojni lideri "Velikog njemačkog Rajha" potpisali su dokument kojim su bezuslovno kapitulirali pred saveznicima.
Hitler nikada nije ostavio sumnju u svoju namjeru da izvrši samoubistvo u slučaju poraza. Naime, razmišljao je o samoubistvu u najmanje još dvije ranije prilike, kada su se stvari ozbiljno zakomplikovale - nakon neuspjelog 'pivničkog puča' u novembru 1923. i poslije samoubistva njegove ljubavnice Geli Raubal, ćerke Hitlerove polusestre, u septembru 1931. Tvrdio je da je kockar koji uvijek ide do kraja: jedine alternative koje je uzimao u obzir bile su potpuna pobjeda ili potpuni poraz.
Još od neuspjeha svoje posljednje vojne ofanzive na zapadu, tokom Ardenske bitke početkom 1945. godine, Hitler je svojim najbližima davao do znanja da ne želi da preživi i suoči se s gnjevom svojih neprijatelja, između ostalog i zbog sudbine svog saveznika, fašističkog diktatora i nekadašnjeg uzora Benita Musolinija, kojeg su italijanski partizani ubili 28. aprila, zajedno s njegovom saputnicom Klarom Petači, a zatim njihova tijela objesili na konstrukciju benzinske pumpe na periferiji Milana, gdje ih je neprijateljski raspoložena masa šutirala, pljuvala i gađala otpacima. Hitler je odbacio sve pokušaje da ga ubijede da pobjegne: "Kapetan tone sa svojim brodom", rekao je.
Hitler je s pravom postao jedna od najomraženijih ličnosti moderne historije. Njegov primjer ostaje trajno upozorenje na opasnosti diktature, koje bi svi trebalo da shvate ozbiljno
Hitler je za sobom ostavio zemlju u ruševinama. Neposredno prije smrti, izdiktirao je svojoj sekretarici "politički testament" u kojem je još jednom iznio antisemitsku teoriju zavjere koja ga je opsjedala još od ulaska u politiku, poslije Prvog svjetskog rata. U paranoičnom, fantazmagoričnom svijetu njegovog uma, Jevreji su stajali iza svih njegovih neprijatelja, i iza međunarodnog kapitalizma i iza komunizma, kao i iza strateške kampanje bombardovanja koja je razorila njemačke gradove i sela i odnijela stotine hiljada života. Oni su, tvrdio je u testamentu, takođe morali da plate cijenu, "čak i na humaniji način", prikrivena aluzija na gasne komore Aušvica i drugih logora smrti, koja otkriva njegovu šokantnu ravnodušnost prema nečovječnosti samog genocida.
Hitlerova bijedna i sramna smrt razotkrila je suštinski samoporažavajući i poguban karakter diktature. Nacisti su 1932-33. postali najveća politička partija u Njemačkoj nudeći pojednostavljena rješenja za brojne probleme Vajmarske republike, od ekonomske krize do međunarodnog poniženja. U govoru za govorom, Hitler je obećavao da će okončati Depresiju i vratiti punu zaposlenost, da će revidirati Versajski ugovor iz 1919. koji je oduzeo teritoriju i resurse Njemačkoj, i da će ujediniti naciju poslije godina unutrašnjih sukoba i neodlučnosti. Samo vladavina jednog "vođe" mogla je, govorio je, ponovo učiniti Njemačku velikom.
Takva obećanja snažno su odjeknula kod konzervativnih političkih, administrativnih, poslovnih i vojnih elita koje su osjećale ogorčenje zbog pada kajzera i dolaska pune demokratije u Njemačku nakon poraza 1918. godine. Demokratska politička kultura imala je plitko korijenje, a volja većine stanovništva da brani Vajmarski ustav bila je slaba. Glavne konzervativne snage dovele su Hitlera na vlast 1933, pogrešno vjerujući da mogu da ga kontrolišu. Brzo su ih nadigrali nacisti, čime je nastala najradikalnija i najekstremnija diktatura modernog doba, s katastrofalnim posljedicama. "Lošim ljudima", kako je rekao Džon Stjuart Mil, engleski filozof iz 19. vijeka, "nije potrebno ništa više da ostvare svoje ciljeve, nego da dobri ljudi samo posmatraju i ne čine ništa".
Većina Njemaca je mnogo prije Hitlerovog samoubistva shvatila da diktatura nije donijela ništa osim smrti i razaranja. Poslije 1945. nikada nije došlo do oživljavanja nacizma. Hitler je s pravom postao jedna od najomraženijih ličnosti moderne historije. Njegov primjer ostaje trajno upozorenje na opasnosti diktature, koje bi svi trebalo da shvate ozbiljno.
Prevod: A. Š.
Bonus video:
