Na Sazanu, malom ostrvu uz obalu Albanije, pejzaž izgleda kao da je iz doba jure. Paprati, džinovske lavande, olovni cvijet (plumbago), ruzmarin, žuka i lovor rastu na planini u njegovom središtu. Pogled sa vrha, uz dramatične zalaske sunca, očaravajuće je lijep.
Albanci Sazan zovu Ishulli i Trumpëve - Trampovo ostrvo. Do sada, uglavnom netaknuto razvojem, ostrvo je na ivici da postane meka za ultraluksuzni turizam, još jedan dodatak portfoliju nekretnina Ivanke Tramp i Džareda Kušnera. Govoreći u julu 2024. u potkastu Leksa Fridmana, Ivanka je jedva skrivala uzbuđenje: “Radim sa mužem, imamo ovo ostrvo od 1.400 jutara u Sredozemlju i dovodimo najbolje arhitekte i najbolje brendove”, rekla je. “Biće to nešto izuzetno.”
Kada sam tog istog mjeseca telefonom kontaktirao Kušnera, osjetila se njegova oduševljenost Sazanom, koji je doživljavao kao svojevrsno blago. Rekao je da planira “da stvori idealno odmaralište na kojem bih želio da boravim sa porodicom i prijateljima”.
Prije nego što sam posjetio ostrvo, divio sam se pomisli da ću preći oko 40 milja staza, da ću se penjati po planinama prekrivenim prašumom i istraživati duboke morske prolaze sa imenima poput Rajski zaliv, Paklena klisura, Đavolji zaliv i Admiralska plaža. Želio sam da ga vidim prije nego što fraza “Idem na Sazan” postane privilegija bogatih.
Kada sam stigao tamo, jednog vedrog julskog dana 2024, shvatio sam da ostrvo nije pogodno za lutanje - prepuno je znakova sa lobanjom i ukrštenim kostima, koji upozoravaju na mine. Moj vodič, Arber Dželaj, poručnik albanske mornarice, spriječio me je da ne odem predaleko. Nije želio da ga nadređeni ukore.
Sazan se nalazi između Jadranskog i Jonskog mora, strateški pozicioniran na ulazu u zaliv Valone, u Otranskom moreuzu koji razdvaja Italiju od Albanije. Ali, kako je Dželaj objasnio: “Klima na Sazanu nije mediteranska, već suptropska. Možeš to vidjeti po vegetaciji. Biodiverzitet je nevjerovatan”. Zaista, rastinje je djelovalo kao da je izašlo iz Spilbergovog kompjutera, stvarajući džunglu od kolosalnih jasenova, graba, primorskih borova i crnike.
Pošto nisam mogao da skrenem sa utabanih staza, morao sam da se zadovoljim kratkim pogledima na ćilime od rijetkih paprati i doline visoke trave koje se spuštaju do tirkiznih voda. Bio je to osjećaj kao da stojim na pragu stvaranja svijeta, posmatrajući kako pejzaž nastaje. Kušner mi je rekao da je i on ostao bez riječi kada ga je prvi put vidio 2021. godine: “Bio sam zaista iznenađen što tako nešto postoji usred Mediterana i da još nije razvijeno”.
Preliminarno odobrenje albanske vlade za Kušnerov projekat stiglo je 30. decembra 2024. godine.
Posljednji put sam razgovarao sa Kušnerom i njegovim saradnikom Ašerom Abešerom, izvršnim direktorom i suosnivačem kompanije “Affinity Global Development”, u julu 2024. godine. Džonatan Gasthalter, portparol “Affinity Partnersa”, firme sa sjedištem u Majamiju koja je u Kušnerovom vlasništvu i upravlja imovinom od 4,6 milijardi dolara, nije odgovorio na više mejlova i poruka u kojima se tražio komentar od Kušnera ili Abešere u vezi sa napretkom ovog projekta.
Paradoksalno, Sazan svoje prirodno okruženje u velikoj mjeri duguje komunizmu. Tokom komunističke ere, od 1946. do 1991, Albanija je bila poznata kao “evropska Sjeverna Koreja”, a Sazan je postao simbol ekstremne izolacije: nedostupna vojna tvrđava koju je diktator Enver Hodža, u strahu da bi zemlja mogla postati plijen neke svjetske sile, zamišljao kao tačku odbrane u slučaju napada NATO-a ili članica Varšavskog pakta.
Decenijama su vojnici stacionirani na ostrvu iščekivali takav napad, osmatrajući horizont, osluškujući da li će iz dubina Jadrana izroniti neka podmornica. Na ostrvu je postojala vojna baza sa stambenim prostorima, pozorištem, školom i bolnicom. Do 1970-ih na Sazanu je živjelo oko 150 porodica vojnih lica bez ikakvog kontakta s kopnom. “Ali su bili privilegovani. Imali su hranu, odjeću, obrazovanje, kućne aparate”, rekao mi je Dželaj. Iščekivanje je prestalo tek kada je režim pao 1991. godine.
Šetajući jednom stazom sa vodičem, naišli smo na nekoliko bunkera i tunela koji su bili predviđeni za skladištenje zaliha i municije, ili kao skrovišta u slučaju gerilskog rata protiv imperijalističkih osvajača. Dželaj mi je rekao da na ostrvu postoji oko 10 milja tunela, koje sada uglavnom naseljavaju slijepi miševi, šarke i divlji zečevi. Na Sazanu ima oko 3.600 bunkera - betonskih oklopnih “pečurki” koje izranjaju iz vegetacije ili su smještene na vrhovima planina kao osmatračnice protiv imaginarnih američkih nosača aviona ili sovjetskih fregata. Neki od tih bunkera biće sačuvani i integrisani u novi projekat nekretnina, kazao je Kušner.
Pitao sam vodiča za znakove koji upozoravaju na mine. “Zapravo, to i nisu baš mine,” rekao je. “Ovo mjesto je puno neeksplodiranih ubojitih sredstava, još uvijek ima mnogo područja koja treba očistiti.” Pokazao je na klisuru na istočnoj obali, gdje “Affinity Partners” planira da razvije značajan dio projekta koji će obuhvatiti cijelu površinu ostrva. “To (neeksplodirana sredstva) su ostaci iz 1990-ih,” nastavio je Dželaj, “kada su kriminalci napali ostrvo vojsci pred nosom, opljačkavši skladišta oružja i municije.” Na kraju je neprijatelj, ipak, došao, ali u malim improvizovanim čamcima i govoreći istim jezikom kao i vojnici.
Danas ostrvom upravljaju Oružane snage Albanije. Patroliraju trojica mornara, koji hodaju između zarđalih i oronulih dokova u zalivu San Nikolo (luka u kojoj će “Affinity”, prema riječima Abešere, izgraditi glavnu marinu za jahte).
Albanija je posljednjih godina izbila na vrh najprestižnijih turističkih lista, u velikoj mjeri zahvaljujući premijeru Ediju Rami, koji je zemlju pretvorio u ekonomskog tigra Balkana.
Pitao sam Ramu da li ga brinu eventualne političke komplikacije u vezi s novim projektom nekretnina. Rekao mi je da njegova zemlja “ne može sebi da priušti da ne iskoristi dar poput Sazana”, dodajući: “Nama je luksuzni turizam potreban kao što je pustinji potrebna voda”. Nije ga strah ni kontroverzi, naročito “ako one pomažu da se privuče pažnja i investicije”.
Prema Kušneru, Rama je “sjajan partner” i veoma vizionarski nastrojen. “Vlada je očigledno uvidjela da ovo može da bude nešto veliko,” rekao mi je tokom našeg razgovora u julu 2024. godine. “Prave aerodrom upravo tu, u oblasti Valone.”
Albanija nije jedina Kušnerova meta: takođe je zainteresovan za Srbiju, gdje “Affinity Partners” planira da pretvori zgradu bivšeg Generalštaba u Beogradu u luksuzni hotel. Poslovni posrednik “Affinityja” u regionu je bivši američki ambasador Ričard Grenel, koji je bio Trampov specijalni izaslanik za pregovore o miru između Srbije i Kosova od 2019. do 2021. godine. Prema pisanju “Njujork tajmsa”, dok je bio specijalni izaslanik, Grenel je zagovarao sličan plan da Srbija i SAD zajednički obnove zgradu generalštaba. On se u međuvremenu udružio sa Kušnerom u novom investicionom projektu i sada je partner u kompaniji “Affinity”. (Kušner mi je rekao da mu je upravo Grenel prvi predložio da investira u Albaniju.)
Kada neko najavi neki razvojni projekat, svi se uplaše. Svi pretpostavljaju najgore. Ali kada vide planove koje imamo, način na koji dizajniramo projekat, način na koji ostajemo vjerni i pažljivi prema okruženju, mislim da će ljudi biti veoma, veoma zadovoljni. A opet, s razvojem nikad ne možete sve usrećiti, rekao je Kušner u julu 2024.
Predsjednik Srbije, oportunista Aleksandar Vučić, u Grenelu i Kušneru je, prema navodima “Fajnenšl tajmsa”, vidio priliku da se približi Trampu u slučaju njegove ponovne pobjede na izborima. Vučić, zapravo, igra opasnu igru: dok se dodvorava Trampovim saradnicima, odbio je da uvede sankcije Rusiji nakon njene invazije na Ukrajinu. U maju 2024. Vučić je razvio crveni tepih za kineskog lidera Si Đinpinga, čija je vlada, prema izvještaju Rojtersa, investirala u velike infrastrukturne projekte u Srbiji. Istovremeno, Vučić nastavlja da izražava želju za članstvom u EU, ali odbija da ispuni ključni zahtjev Brisela: priznanje granica i nezavisnosti Kosova.
Kada sam razgovarao sa Ramom, albanskim premijerom, pitao sam ga kakvu ulogu američke investicije igraju u geopolitici. Odgovorio je da je to samo biznis, ali nije negirao da one mogu poslužiti širim političkim ciljevima. “Moramo zadržati Srbiju u zapadnoj sferi i izvući je ispod uticaja Moskve”, rekao je. U intervjuu za “Fajnenšl tajms” iz jula 2024, i Grenel je izjavio da su investicije poput preuzimanja bivše generalštaba dio nastojanja da se Srbija približi Sjedinjenim Državama.
Kušner, koji je bio viši savjetnik Donalda Trampa od 2017. do 2021. godine, u razgovoru u julu 2024. negirao je da je koristio svoju poziciju za unapređenje bilo kakvih planova vezanih za razvoj Sazana. “Nikada nisam sreo premijera Ramu dok sam bio u vladi”, rekao mi je Kušner. “Ali čak i da jesam, to ne bi bio sukob interesa. Ljudi koji služe u vladi grade različite odnose”. Tvrdio je da interesovanje za Srbiju i Albaniju “nevjerovatno raste” kao rezultat poslova njegove kompanije s nekretninama.
Pregovori sa kompanijom “Affinity” o prodaji Sazana vođeni su u tajnosti. Građani i poslanici nijesu znali za ugovor vrijedan 1,4 milijarde dolara dok nije objavljen u medijima.
Mirela Kumbaro, ministarka turizma i životne sredine Albanije, branila je Raminu odluku da sklopi dogovor sa Kušnerovom kompanijom, iako je taj potez naišao na oštre kritike opozicije. “Ne možemo da se takmičimo sa Italijom, Hrvatskom i Grčkom u masovnom turizmu. Nemamo dovoljno infrastrukture ni iskustva”, rekla mi je. “Moramo da se fokusiramo na kvalitet. Na vrijednost umjesto količine. Više profita, manje problema”.
Albaniju je 2024. posjetilo skoro 12 miliona stranaca, što je 15% više u odnosu na prethodnu godinu, prema lokalnim medijima. To je “previše za nas, i previše zagađenja”, rekla je Kumbaro. “Sazan je pravi put. Idealna formula: priroda i luksuzni turizam.” Bila je oduševljena projektom, objašnjavajući da “Affinity” usko sarađuje sa državnom agencijom zaduženom za strateške investicije - one koje prelaze 15 miliona eura.
Ulog je značajan: nulte stope poreza tokom faze izgradnje, a država preuzima sve troškove infrastrukture, uključujući vodu, struju i kanalizaciju, navela je Kumbaro. Sve ostalo, sunce, more, sredozemne foke i suptropska džungla, već je tu.
Upravo to brine ekološke aktiviste poput Olsija Nike, morskog biologa i direktora NVO EcoAlbania. “Ovo područje se nalazi u okviru Pomorskog nacionalnog parka Karaburun-Sazan. To znači da su plaže i vode u pojasu od 2 km od obale zaštićene. Šta će se desiti sa tim prostorom kada dođu veliki građevinski radovi, izgradnja dokova, promet jahti i otpadne vode?”
Abešera iz Affinityja rekao mi je da je kompanija angažovala globalnu firmu za održivi razvoj Arup kao konsultanta na projektu. “Njihova praksa se prvenstveno zasniva na naglašavanju i poštovanju lokalne ekologije i životne sredine”, rekao je.
Kušner je takođe imao spreman odgovor. “Kada neko najavi neki razvojni projekat, svi se uplaše”, rekao je u julu 2024. “Svi pretpostavljaju najgore. Ali kada vide planove koje imamo, način na koji dizajniramo projekat, način na koji ostajemo vjerni i pažljivi prema okruženju, mislim da će ljudi biti veoma, veoma zadovoljni. A opet, s razvojem nikad ne možete sve usrećiti”.
Kada sam se u avgustu 2024. sreo sa Abešerom na ručku u Valoni, pokazao mi je nacrte planiranog razvoja ostrva. Hotel, kako je rekao, biće “dragulj na Sredozemlju”, odgovor za one koji se pitaju: “Šta to još nisam vidio?” Dizajn hotela neće se “nametati” prirodi; objekti će biti “isklesani ili čak izmodelovani od same prirode”. Biće to iskustvo koje će, po njegovim riječima, “više podsjećati na to da ste ušuškani u prelijepom drvetu”.
Nisam najbolje razumio šta to tačno znači, pa sam ga upitao da li će ostrvo ostati dostupno običnim ljudima, lokalnom stanovništvu koje želi da koristi plaže. “Mislim da svako treba da ima priliku da posjeti ostrvo”, rekao mi je.
Kušner je bio skeptičniji. “Mi stvaramo proizvod vrhunskog luksuza”, rekao mi je. “Jedna od najprivlačnijih osobina ostrva je upravo mogućnost da imate privatnost… Ali, takođe, mislim da postoje određeni dijelovi ostrva koje možemo razviti tako da ljudima omogućimo da dođu, posjete ga i uživaju u hrani i stazama.”
Prisjetio sam se svog popodneva sa Dželajem. Rekao mi je da su do prije nekoliko godina vojnici u patroli ponekad prijavljivali da su vidjeli malog sivog magarca među divljim smokvama, na čistini ili u Paklenoj klisuri. A onda bi samo nestao. Pitao sam se da li je to samo legenda, ili je sivi magarac umro zajedno sa misterijom ostrva, posljednjim bastionom divljine na Mediteranu, koje je, na kraju, osvajano bez ispaljenog metka. Sve što je bilo potrebno jeste da Ivanka Tramp i Džared Kušner izađu iz helikoptera i kažu: “Vau!”
Tekst je preuzet iz “Gardijana”
Prevod: N.B.
Bonus video:
