Ideja o četvorodnevnoj radnoj nedjelji posljednjih godina sve više privlači pažnju širom svijeta. Njeni zagovornici tvrde da ona može ublažiti gotovo sve probleme savremenog života - od sagorijevanja na poslu, preko rodne nejednakosti i nezaposlenosti, pa do smanjenja emisije ugljen-dioksida. Protivnici, međutim, upozoravaju na smanjenje ekonomskog učinka, pad konkurentnosti, opterećenje javnih službi i slabljenje radne etike.
Umjesto da se raspravlja na nivou pretpostavki i pojedinačnih eksperimenata, “Fajnenšl tajms” ukazuje na primjer Holandije koja je, gotovo neprimjetno, već otišla daleko u tom pravcu. List navodi, pozivajući se na podatke Eurostata, da je prosječna radna nedjelja u Holandiji za osobe od 20 do 64 godine traje svega 32,1 sat, što je najkraće u cijeloj Evropskoj uniji. Osim toga, Holanđani sve češće svoje radno vrijeme rasporede na četiri, umjesto pet dana.
Holandski model potiče još iz osamdesetih godina, kada su žene počele masovnije da ulaze na tržište rada, najprije kroz skraćeno radno vrijeme. Time je oblikovan tzv. “model jednog i po hranitelja porodice”, gdje je muškarac radio puno radno vrijeme, a žena pola. Takvu praksu podsticali su i poreski i socijalni mehanizmi. S vremenom su i muškarci, naročito oni sa malom djecom, sve više počeli da rade skraćeno ili kompresovano, pa je radna nedjelja od četiri dana postala uobičajena.
Ono što iznenađuje skeptike jeste da kraće radno vrijeme nije umanjilo snagu privrede. Naprotiv, Holandija je među najbogatijim državama EU. Tajna, prema pisanju FT-a, leži u visokoj produktivnosti po radnom satu i u visokoj stopi zaposlenosti. Krajem 2024. posao je imalo 82 odsto radno sposobnog stanovništva, što je više nego u Britaniji, SAD ili Francuskoj. Posebno je značajno što žene u Holandiji rade i zarađuju više nego u zemljama sa dužom radnom nedjeljom, dok stanovništvo u prosjeku odlazi u penziju kasnije, pa se rad raspoređuje na duži životni vijek.
Ipak, ovo nije recept za savršenu jednakost. Žene i dalje češće rade skraćeno od muškaraca, a to se odražava na njihov profesionalni napredak. Samo 27 odsto menadžera u Holandiji su žene, što među najnižim u članicama Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj. Pored toga, ekonomija trpi od hroničnog nedostatka radne snage, naročito u prosvjeti, što otežava i organizaciju školskih obaveza i radno vrijeme roditelja.
Mada bi veća radna angažovanost mogla povećati BDP, postavlja se pitanje po koju cijenu. Holandski ekonomista Bert Kolijn upozorava da društvo ne bi trebalo da teži “distopijskom modelu” u kojem se radi više od “korejskih normi samo radi rasta statistike”.
Pouka iz Holandije je, prema pisanju FT-a, jasna: četvorodnevna radna nedjelja nije ni put u raj, ni put u ekonomsku katastrofu. Ona pokazuje da je moguće organizovati rad na različite načine, zavisno od vrijednosti i prioriteta koje društvo želi da postavi. A možda najjači argument u prilog ovakvog pristupa ne dolazi iz ekonomije, već iz života - djeca u Holandiji već godinama važe za najsrećniju u razvijenom svijetu.
Bonus video:
