U intervjuu za Foks njuz 2018. godine, uoči svoje prve državne posjete Sjedinjenim Državama, tada svježe izabrani predsjednik Emanuel Makron je upitan da li bi mogao da odustane od reformi usred snažnog otpora kod kuće.
“Nema. Šanse”, odgovorio je Makron, razdvajajući svaku riječ radi naglaska.
Sedam godina kasnije, Makron je politički satjeran u ćošak, pod opsadom ojačale parlamentarne opozicije, bio je primoran da odloži jedinu veliku ekonomsku reformu svog drugog mandata - simboličku reformu penzionog sistema, koju je progurao uz ogromnu političku cijenu, piše agencija Rojters.
Mjesecima, dok se Francuska suočavala sa najtežom političkom krizom u posljednjih nekoliko decenija, Makron je odbijao zahtjeve ljevice da odustane od reforme.
Njegov bolan ustupak, odlaganje reforme do poslije predsjedničkih izbora 2027. godine, napravljen je kao posljednji pokušaj da se spriječi kolaps slabe manjinske vlade premijera Sebastijena Lekornija. Rojters ističe da taj potez pokazuje dubinu problema sa kojima se suočava izrazito nepopularni predsjednik, čiji rejting iznosi svega 14 odsto.
On ujedno označava i slom Makronovog reformskog zamaha da modernizuje Francusku - a možda čak i kraj samog makronizma, gotovo dvije godine prije nego što bi trebalo da napusti dužnost, navodi se u analizi.
“Povlačenje u vezi sa jedinom velikom društvenom reformom otkako je ponovo izabran - ako to nije konačni udarac, onda je makar jasan znak da je predsjednik prestao da ostavlja trag”, kaže analitičar Stjuart Šo iz istraživačke agencije Verijan.
Sumorno raspoloženje u Makronovom taboru
Makronove pristalice tvrde da je obustava reforme, kojom se zadržava djelimično povećanje minimalne starosne granice za penzionisanje za devet mjeseci, koje je stupilo na snagu 1. oktobra, bila neophodan kompromis da bi se nakon mjeseci političkih previranja povratila stabilnost.
Kratkoročno gledano, Makronov ustupak mu je kupio vrijeme. Lekorni je juče preživio dva glasanja o nepovjerenju, a mogućnost prijevremenih izbora sada djeluje daleko manje vjerovatno.
Međutim, po ocjeni Rojtersa, dugoročna šteta je očigledna. Državni revizori navode da će zamrzavanje reforme, ako ne bude poništeno nakon 2027, stvoriti rupu u javnim finansijama od 13 milijardi eura godišnje do 2035. godine.
S obzirom na široko rasprostranjeno nezadovoljstvo reformom, neizvjesno je da li će ijedan mogući Makronov nasljednik uopšte željeti da se u kampanji založi za njeno ponovno usvajanje, što njenu dugoročnu sudbinu ostavlja pod znakom pitanja, ističe se u analizi britanske agencije.
Raspoloženje među Makronovim saveznicima bilo je sumorno nakon povlačenja.
“Gorka pilula, ali morali smo je progutati”, rekao je Pjer-Aleksandr Anglad, poslanik iz Makronove stranke.
Neki makronisti kažu da će glasati protiv obustave - iako znaju da će ona biti usvojena - kako ne bi izgledalo da su izdali svoje principe.
“Duboko sam zabrinuta što, u našoj žurbi da izađemo iz krize, žrtvujemo jedinu strukturnu reformu koja zaista ima značaja za budućnost”, izjavila je za Rojters poslanica Olivija Greguar, bivša Makronova ministarka.
Rojters piše da je Makron izgradio politički imidž na ulozi smjelog reformatora kakvog je Francuska dugo čekala - lidera koji se ne boji da se suprotstavi uličnim protestima i interesnim grupama kako bi modernizovao tromu ekonomiju.
Predstavljao se kao predsjednik koji će učiniti ono što drugi nijesu htjeli - sprovesti bolne, ali neophodne promjene koje su prethodne vlade izbjegavale, rugajući se bivšim predsjednicima kao “neradnicima” u govoru iz 2017. godine.
Tokom prvog mandata, ispunio je to obećanje nizom reformi: ukidanjem poreza na bogatstvo, ublažavanjem rigidnih zakona o radu i smanjenjem subvencija za stanovanje. Makron je grubo probijao put naprijed, ignorišući masovne proteste i ostavljajući rasparčanu opoziciju da se snalazi kako zna, oslanjajući se na snažnu većinu u parlamentu.
Dugotrajno urušavanje
Stvari su počele da se komplikuju kada je izgubio većinu nakon reizbora 2022. godine.
Penziona reforma na kojoj je temeljio kampanju, kojom je minimalna starosna granica za odlazak u penziju povećana sa 62 na 64 godine, morala je biti progurana kroz parlament bez glasanja, što je izazvalo nasilne proteste.
Njegov neuspjeli kockarski potez da prošle godine raspiše prijevremene izbore zapečatio je sudbinu njegove domaće agende i postavio scenu za sadašnji debakl.
Sada, sa parlamentom u kojem su tri ideološki suprotstavljena bloka, Makron je postao zavisan od podrške ili krajnje desnice ili ljevice kako bi mogao da vlada.
Na pitanje šta će ostati od Makronovog nasljeđa, njegovi saradnici sada ukazuju isključivo na njegov međunarodni uticaj
Socijalisti, koji su stekli uticaj nakon što je krajnja desnica poručila da će glasati protiv vlade bez obzira na sve, zatražili su značajan ustupak kako bi povratili lidersku poziciju na ljevici od radikalnijeg pokreta Nepokorena Francuska - i dobili su ga.
Ipak, povlačenje penzione reforme vjerovatno ih neće zadovoljiti zadugo.
Prema pisanju Rojtersa, obustava ne garantuje podršku ostatku Lekornijevog nacrta budžeta - naročito kada je riječ o mjerama štednje koje imaju za cilj da francuski budžetski deficit svedu ispod pet odsto.
“Nismo dali nikakve obaveze u vezi sa budžetom”, rekao je u srijedu lider Socijalista Boris Valo.
To znači da bi se i drugi stubovi Makronovog političkog nasljeđa mogli naći pod pritiskom, naročito njegovo smanjenje poreza za bogate, navodi se u analizi.
Na pitanje šta će ostati od Makronovog nasljeđa, njegovi saradnici sada ukazuju isključivo na njegov međunarodni uticaj.
“Reforme penzionog sistema nikada se ne upisuju predsjedniku u zasluge. Predsjednike pamtimo po tome kako su se nosili s krizama”, rekao je jedan Makronov bliski saradnik. “Ponovno naoružavanje Evrope, priznanje Palestine, možda će sjutra doći i neki novi podvizi”.
Bonus video:
