Od obećanja stabilnosti do borbe za opstanak

Kir Starmer je svojevremeno slavljen kao lider koji će Britaniji, nakon godina političkog haosa, donijeti pragmatizam i stabilnost. Međutim, upravo ga je odsustvo ideologije koje ga je dovelo na vlast ostavilo da se, poslije manje od dvije godine na položaju premijera, bori za politički opstanak, piše Rojters.

Nakon što je Laburističku partiju 2024. doveo na vlast s jednom od najvećih parlamentarnih većina u modernoj britanskoj istoriji, Starmer je prednost dao politici mogućeg, umjesto da jasno izloži viziju buduće Britanije.

To je, prema riječima više od 20 partijskih insajdera, dovelo do toga da se bivši advokat za ljudska prava našao na udaru suprotstavljenih frakcija unutar Laburističke partije i da su ga kolebljivi birači pogrešno razumjeli, pri čemu su mnogi stekli utisak da je neodlučan i da mu nedostaje harizma.

Sada, duboko nepopularan među biračima zbog, kako smatraju, iznevjerenih obećanja i zaokreta u politici, Starmer se suočava s najtežom krizom svog mandata, koju je izazvalo potpuno odbacivanje Laburističke partije na prošlonedjeljnim izborima za lokalna vijeća u Engleskoj i za parlamente u Škotskoj i Velsu.

On je na jučerašnjoj sjednici kabineta poručio da će nastaviti borbu, ali ga sve veći broj laburističkih poslanika poziva da utvrdi rok za odlazak, navodeći da ne mogu s njim na čelu ući u nacionalne izbore, koji bi trebalo da budu održani 2029.

Starmerova vlada je u julu 2024. naslijedila teško stanje - visoko zaduživanje i slab ekonomski rast, urušene javne službe i predizborno obećanje da neće povećavati porez na dohodak ni PDV, što joj je ostavilo malo fiskalnog prostora za manevar.

Međutim, kako piše Rojters, njegove politike su se gotovo od samog početka prečesto raspadale, uslijedile su ostavke i smjene u njegovom timu, pa su preostali saradnici od povjerenja oko njega teško uspijevali da mu pomognu da zemlji ponudi jasnu priču o tome šta njegova vlada želi da uradi kako bi "promijenila Britaniju".

Ketrin Vest, poslanica koja je tokom vikenda javno istupila nastojeći da ohrabri druge da se suprotstave Starmeru, rekla je da je njen glavni motiv strah da bi laburisti, ukoliko ih Starmer bude predvodio na narednim nacionalnim izborima, mogli otvoriti put pobjedi populističke stranke Reform UK Najdžela Faraža, jednog od glavnih zagovornika breksita.

"Učinila bih sve da zaustavim Faraža", rekla je za Rojters.

Nakon što je 2015, u 52. godini, postao laburistički poslanik, Starmer je samo pet godina kasnije izabran za lidera stranke, preuzevši je nakon najlošijeg izbornog rezultata od 1935. godine pod vođstvom veterana ljevice Džeremija Korbina.

On je iskustvo stečeno na čelu Kraljevske tužilačke službe, javne agencije koja savjetuje policiju i vodi krivične postupke, iskoristio da pokuša da modernizuje Laburističku stanku učini je prihvatljivijom za birače.

"Sve što ponudimo biće zasnovano na čvrstim temeljima ekonomske stabilnosti i planu rasta", rekao je tada njegov portparol.

Rojters navodi da je to u početku funkcionisalo. Laburisti, koje je Starmer preuredio, osvojili su ubjedljivu većinu u britanskom parlamentu sa 650 mjesta, ali analitičari su brzo ukazali da je pobjeda stranke bila široka, ali plitka, te da su laburisti zapravo osvojili jedan od najnižih udjela glasova u svojoj istoriji, a trijumf je u velikoj mjeri zavisio od taktičkog glasanja.

Ketrin Vest kaže da je njen glavni motiv strah da bi laburisti, ukoliko ih Starmer bude predvodio na narednim nacionalnim izborima, mogli otvoriti put pobjedi stranke Najdžela Faraža

Nakon godina unutrašnjih sukoba, borbi oko breksita i pet premijera za osam godina, konzervativci su se gotovo sami urušili.

"Sve u svemu, ovo više izgleda kao izbori koje su konzervativci izgubili nego kao izbori koje su laburisti dobili", rekao je Džon Kertis, najpoznatiji britanski istraživač javnog mnjenja.

Polazeći od krhke osnove, Starmeru nije pomogao ni oprezan pristup njegove vlade politici, kao ni narativ da će za rješavanje brojnih britanskih problema - od manjka stambenog prostora do anemičnog rasta - biti potrebno vrijeme.

Na vlasti, Starmerova vlada najprije je imala problema da definiše svoj politički program, a potom i da ga sprovede: rast je nastavio da posustaje, ilegalni migranti i dalje pristižu, a škripavi zdravstveni sistem donosi nove izazove.

Daren Džons, glavni sekretar za finansije u Starmerovoj vladi, u decembru je pred parlamentarnim odborom praktično priznao da laburisti nijesu bili dovoljno spremni da preuzmu vlast, objašnjavajući da su u opoziciji ograničene resurse preusmjerili na izbornu kampanju.

A nekoliko ministara je reklo da je situaciju pogoršalo to što su prethodne konzervativne vlade ostavile rupu u javnim finansijama zbog velikog zaduživanja kako bi se ublažile posljedice pandemije kovida i rata u Ukrajini.

Starmer je pokušao da istakne uspjehe svoje vlade - poboljšanje uslova rada, skraćivanje lista čekanja u zdravstvenom sistemu i ekonomsko okruženje koje je omogućilo smanjenje kamatnih stopa.

Međutim, uprkos nekoliko pokušaja novog početka, jedan bivši saradnik rekao je da Starmerov pristup i dalje nije ponudio "odredište" na osnovu kojeg bi birači mogli da razumiju njegove odluke ili da u njima vide smisao.

Umjesto toga, mnogi birači ne vide dalje od gafova u vezi s donacijama, zaokreta u politici i imenovanja laburističkog veterana Pitera Mandelsona za ambasadora u Vašingtonu, uprkos njegovim poznatim vezama s pokojnim Džefrijem Epstinom, osuđenim američkim seksualnim prestupnikom.

Rojters piše da je frustracija u njegovom kabinetu u Dauning stritu postala sve opipljivija, iako neki saradnici za to krive, kako kažu, neprijateljski nastrojene desničarske medije.

On je zbog skandala s Mandelsonom izgubio neke od najbližih savjetnika, uključujući bivšeg šefa kabineta Morgana Meksvinija, a nakon što je smijenio najvišeg zvaničnika u ministarstvu spoljnih poslova, pogoršali su se i njegovi odnosi s britanskom državnom službom, navodi se u analizi.

Starmer je bolje rezultate ostvario na međunarodnoj sceni.

Kada je riječ o ruskom ratu protiv Ukrajine, neki evropski lideri su ga pohvalili zbog toga što je pomogao da se predvodi "koalicija voljnih" - grupa zemalja spremnih da pomognu u slučaju mirovnog sporazuma. Zajedno s francuskim predsjednikom Emanuelom Makronom, pokušao je i da predvodi razgovore o ponovnom otvaranju Hormuškog moreuza usred sukoba s Iranom.

U početku je imao izvjesnog uspjeha i u pridobijanju američkog predsjednika Donalda Trampa, kojem je ponudio drugu državnu posjetu Britaniji i hvalio njegove napore da donese mir u Ukrajini i okonča druge sukobe.

Međutim, to je ubrzo zamijenila bujica poruga američkog lidera, koji je za njega rekao da "nije nikakav Vinston Čerčil", nakon što je Starmer odbio da uvuče Britaniju u rat protiv Irana.

Na domaćem planu, njegov mandat je obilježilo raslojavanje tradicionalnog britanskog dvopartijskog sistema. Populistički izazivači iz Reform UK stekli su snažno uporište širom zemlje, dok su na ljevici napredovali i Zeleni.

Dok je broj članova Laburističke stranke naglo opao, članstvo Reform UK je poraslo, sa više od 270.000 upisanih članova. Rojters ističe da se Starmer nadao da će mu upravo ta prijetnja obezbijediti podršku, poručivši laburistima u februaru da je borba protiv Reform UK "borba naših života".

Tri mjeseca kasnije, suočava se s borbom da u toj borbi uopšte ostane.