Kako poraziti Vladimira Putina?

Nijedan diktator ne traje zauvijek. Jednog dana Vladimir Putin će otići. Nedavni izvještaji ukazuju na sve veće slabosti ruske ekonomije, nezadovoljstvo u društvu i slabljenje povjerenja unutar njegovog režima - ali bilo bi neozbiljno zaključiti da je kraj blizu. Samo smrt ili Rusija mogu svrgnuti Putina, a niko ne zna kada će se ni kako to dogoditi. Ono što demokratije u Evropi i šire mogu da urade jeste da izoštre strategiju za poraz njegovih spoljnih ambicija. Ovo je okvirna lista osam elemenata takve strategije.

Imati jasan cilj. Putin nastoji da potčini Ukrajinu, obnovi što je moguće veći dio Ruskog carstva, uništi kredibilitet NATO-a, potkopa Evropsku uniju i ponovo uspostavi rusku sferu uticaja nad istočnom Evropom. Spriječiti ga da ostvari te ciljeve znači poraziti ga.

Istrajati uz Ukrajinu. Jedanaestog juna ruski rat protiv Ukrajine trajaće duže od Prvog svjetskog rata. Ukrajinsko dostignuće u odolijevanju mnogo većem protivniku je zapanjujuće. Pošto su dronovi liniju fronta pretvorili u smrtonosnu zonu, malo je vjerovatno da će ovaj rat biti odlučen direktno na bojištu, ali obje strane udaraju po pozadini protivnika, gađajući energetsku infrastrukturu, ekonomiju i moral. Povlačenje američke podrške pod predsjednikom Donaldom Trampom otežalo je odbranu Ukrajine, ali je nije osakatilo. Pad Viktora Orbana u Mađarskoj odblokirao je 90 milijardi eura evropske ekonomske podrške, što bi trebalo da obezbijedi ukrajinski budžet do kraja 2027. Mogući su različiti ishodi, ali je najvjerovatnije da će se ovaj rat nastaviti još neko vrijeme.

Ipak, neće biti gotovo ni kada se završi. Za razliku od Dana pobjede u Evropi 1945, nećemo znati ko je pobijedio u trenutku kada pucnjava prestane. Dolazak “mira”, najvjerovatnije u obliku primirja koje će prerasti u dugotrajnije zamrzavanje neprijateljstava duž sadašnje linije fronta, biće još jedan opasan trenutak za Ukrajinu.

Iznutra, sve društvene podjele i traume nagomilane tokom godina rata mogle bi eksplodirati u ogorčenoj predsjedničkoj kampanji i vrlo podijeljenoj politici koja bi uslijedila. Spolja, pažnja Evrope mogla bi se brzo okrenuti negdje drugdje, kao što se okrenula od Bosne i Hercegovine poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine. Nažalost, sasvim je moguća budućnost u kojoj četiri petine Ukrajine koje Rusija ne okupira postaju depopulisana, iznutra sukobljena i nefunkcionalna država. To bi bila pobjeda Putinovog plana B: da uništi Ukrajinu ako ne može da je kontroliše. Tek kada Ukrajina bude relativno prosperitetna, bezbjedna, stabilna i demokratska članica EU, moći ćemo da kažemo da je Putin tamo poražen.

Povećati ekonomski pritisak na Rusiju. Perverzni efekat Trampovog rata po izboru protiv Irana jeste rast ruskih prihoda od nafte i gasa, kao i djelimično ukidanje sankcija na njih. Da bi Putin bio poražen, mora se dogoditi suprotno. Osim pooštravanja sankcija i podrške ukrajinskim udarima dalekog dometa na rusku energetsku infrastrukturu, Evropa bi trebalo oštrije da se obračuna s ruskom flotom iz sjenke. Gotovo polovina ruskog izvoza nafte prolazi kroz Baltičko more, često tankerima koji su već pod sankcijama.

Odvratiti novi ruski napad. Mnogo pažnje s pravom se posvećuje organizovanju tranzicije od pet do deset godina - od današnje evropske bezbjednosti zavisne od SAD ka poziciji u kojoj Evropa može sama da se brani. Ali najveći rizik od ruskog napada na teritoriju NATO-a i EU vjerovatno dolazi u prvim godinama te tranzicije, naročito 2027–2028.

Putin je star čovjek u žurbi, opsjednut obnovom ruske veličine i, kao što to obično biva sa dugogodišnjim diktatorima, sve je udaljeniji od stvarnosti. Ima veliku vojsku prekaljenu u borbi i ratnu ekonomiju. Nasuprot njemu je Evropa koja tek počinje da se ponovo naoružava i američki predsjednik za koga je malo vjerovatno da bi poštovao obavezu iz člana 5 NATO-a da brani istočnoevropsku članicu pod napadom. Međutim, Putin može da računa na to da će Tramp biti u Bijeloj kući samo do 20. januara 2029. Zato je ovo njegova najbolja, a možda i posljednja prilika da pokaže da je NATO tigar od papira. Za to ne bi bio potreban veliki frontalni napad, već samo zauzimanje nekoliko kvadratnih kilometara u Estoniji, Litvaniji, na nekom baltičkom ostrvu ili negdje drugdje na istočnom krilu.

Čak i ako je vjerovatnoća takvog napada mala, rizik koji bi ga pratio toliko je veliki da je pojačano odvraćanje od ključnog značaja. Kada bismo mogli da se oslonimo na predsjednika SAD, sadašnji raspored snaga NATO-a pod američkim vođstvom bio bi dovoljan za tu svrhu. Pošto ne možemo, potrebno je brzo razviti alternativnu strategiju, u kojoj bi evropske snage - naročito njemačke - koje trenutno služe u komandama NATO-a, zajedno sa snagama u regionalnim formatima kao što su britansko-nordijsko-baltičko-holandske zajedničke ekspedicione snage, mogle same vjerodostojno da odvrate takav napad. To je veoma teško - a sada od suštinskog značaja.

Ne igrati odbranu samo na hibridnom frontu. U odličnom nedavnom dokumentu Evropskog savjeta za spoljne odnose tvrdi se da, imajući u vidu ogroman obim ruske hibridne kampanje protiv Evrope, ne smijemo samo da se branimo, već i da ometamo i, na pažljivo ograničene načine, pređemo u ofanzivu. Za više detalja, treba ga pročitati.

Obraćati se svim Rusijama. Bilo je rasprava o tome da se visoki evropski predstavnik ovlasti da razgovara sa Putinom. Ali šta bi mu rekao, čak i kada bi ga on slušao? Da, vrijedi držati otvorene kanale komunikacije sa Kremljom, uključujući i zakulisne kanale. Ali jedini jezik koji Putin zaista razumije jeste vojna i ekonomska sila primijenjena uz političku volju.

Važnije je obraćati se trima drugim ruskim grupama: poslovnim, profesionalnim, pa čak i birokratskim elitama koje su i dalje u zemlji; širem ruskom društvu; i “drugoj Rusiji”, koja sada uglavnom živi van Rusije i želi Putinov poraz više nego iko drugi. Iako bi konkretne poruke bile različite, zajednička tema bila bi: “Drugačiji odnos sa Rusijom je moguć, ako...” To na kratke staze ne znači mnogo, ali može donijeti plodove kada dođe trenutak promjene.

Obračunati se s našim nacionalistima. Putin za sada nema neposrednu zamjenu za mađarskog Orbana kao ruskog igrača s pravom veta za stolom na kojem se donose odluke u Briselu. Slovački Robert Fico ne može se s njim porediti. Međutim, antiliberalne, populističke i nacionalističke partije i dalje dobijaju zamah drugdje u Evropi. Francuski predsjednik Žordan Bardela 2027, a tek Alternativa za Njemačku (AfD) kao najveća stranka u Bundestagu 2029, pružili bi Putinu nove prilike da podijeli Evropu iznutra.

Ne činite samo nešto - stojte tamo. Proveo sam više godina života nego što želim da se sjećam proučavajući zapadne politike prema Sovjetskom Savezu. Jedan zaključak bio je jasan: najvažnije što smo uradili da dobijemo Hladni rat nije bilo ništa u našoj spoljnoj politici, već naprosto to što smo sopstvena društva učinili bezbjednim, snažnim, prosperitetnim i privlačnim - i zatim “stajali tamo”. Tako je i sada. Značajna politička promjena u Rusiji mogla bi doći sjutra, ili tek za 10 godina. Najteži izazov za raznoliku grupu liberalnih demokratija ujedno je i najvažniji: strateško strpljenje. Ako u tome uspijemo, vrijeme će biti na našoj strani.

Tekst je preuzet iz “Gardijana”

Prevod: N. B.