Istorija ponovo dijeli Poljsku i Ukrajinu

Nakon ruskog napada na Ukrajinu u februaru 2022. godine, poljsko-ukrajinska solidarnost postala je jedna od najupečatljivijih priča u sjenci brutalnog rata koji je pokrenuo Kremlj.

Milioni Poljaka, imajući u vidu sopstveno tragično istorijsko iskustvo s Rusijom, organizovali su se kako bi ukrajinskim izbjeglicama pružili hranu, smještaj i podršku dok su u ogromnom broju prelazile granicu bježeći od rata.

Četiri godine kasnije, taj talas velikodušnosti i solidarnosti djeluje kao daleka uspomena. Dvije države danas su uvučene u gorki istorijski spor koji je doveo do oštre retorike, međusobnih optužbi i prijetnji Poljske da će blokirati pristupanje Ukrajine Evropskoj uniji (EU) dok ne razriješi pitanja iz svoje povijesti.

Spor se odnosi na Ukrajinsku ustaničku armiju (UPA), čiji je jedan ogranak 1943. godine odgovoran za masakr oko 100.000 Poljaka u Volinju, na zapadu današnje Ukrajine, koji je tada bio dio Poljske i nosio naziv Volinija. Ovaj događaj već dugo predstavlja kamen spoticanja u odnosima Varšave i Kijeva, ali je najnoviju krizu izazvala odluka ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog da jednu vojnu jedinicu nazove po “herojima UPA”, uprkos protestima Poljske.

U Ukrajini se UPA prije svega pamti po borbi protiv sovjetske vlasti, dok se njena uloga u masakrima nad Poljacima, kao i u ubistvima Jevreja, umanjuje ili prikazuje kao samo jedna od epizoda u nizu zločina koje su različite strane počinile tokom krvavog haosa Drugog svjetskog rata. Neki Ukrajinci ukazuju i na istorijski kontekst diskriminatorne politike koju su poljske vlasti sprovodile prema njihovim precima.

Ipak, gotovo da nema sumnje da su se ubistva dogodila, a u Poljskoj se ona smatraju genocidom.

“Veličanje genocida ili zatvaranje očiju pred njim predstavlja poziv na novi genocid”, izjavio je poljski nacionalistički predsjednik Karol Navrocki u govoru kojim je, prošle subote, nedaleko od granice s Ukrajinom, obilježena godišnjica masakra.

U junu je Navrocki oduzeo Zelenskom poljsko državno odlikovanje upravo zbog ovog spora. To je izazvalo talas vraćanja poljskih odlikovanja od strane ukrajinskih zvaničnika, kao i burne reakcije ukrajinskog političkog vrha.

“Niko više nikada neće određivati Ukrajincima koje će heroje poštovati, koje praznike slaviti ili koju istoriju proučavati”, napisao je na platformi Iks Kirilo Budanov, šef kabineta Volodimira Zelenskog, nakon što je vlada saopštila da nastavlja izgradnju “panteona” ukrajinskih nacionalnih heroja, među kojima će se, po svemu sudeći, naći i pripadnici UPA.

Zelenski nije doživljavan kao predvodnik nacionalističkog pokreta. Na izborima 2019. godine pobijedio je kao inkluzivna politička figura koja može ujediniti Ukrajince. Odrastao je u jevrejskoj porodici u kojoj se govorio ruski jezik, na jugoistoku zemlje, daleko od nacionalističke tradicije zapadne Ukrajine.

“Odjednom je čovjek koji veoma dobro zna koliko je odavanje počasti UPA štetno počeo da koketira s nacionalizmom”, rekao je Bartoš Cihocki, ambasador Poljske u Ukrajini od 2019. do 2023. godine.

Neki smatraju da je Zelenski procijenio kako će mu ovaj potez donijeti jasnu unutrašnjopolitičku korist, u trenutku kada je ukrajinsko društvo ujedinjeno u borbi protiv Rusije i željno nacionalnih heroja.

“Time stiče unutrašnji politički legitimitet, ali gubi nešto mnogo veće... Mislim da su u Kijevu bili iznenađeni koliko je snažna bila naša reakcija”, dodao je Cihocki.

U Poljskoj je Navrocki spremno iskoristio ovaj skandal. Kao istoričar, tokom ranijih funkcija bio je usredsrijeđen na poljsko stradanje i heroizam, a prošle godine pobijedio je liberalnog protivkandidata na predsjedničkim izborima, pri čemu je dio njegove kampanje bio zasnovan i na antiukrajinskom raspoloženju. Oduzimanje najvišeg civilnog odlikovanja koje dodjeljuje poljska država Zelenskom predstavlja iznenađujući potez, naročito ako se ima u vidu da isto priznanje nikada nije oduzeto italijanskom diktatoru Benitu Musoliniju, niti otvoreno proruskom bivšem njemačkom kancelaru Gerhardu Šrederu.

Ipak, jasno je da zauzimanje oštrog stava prema Ukrajini donosi političke poene. Prema nedavnom istraživanju javnog mnjenja koje je naručio poljski portal Onet, ovaj skandal dodatno je povećao popularnost Navrockog. Povjerenje građana u njega dostiglo je rekordnih 55 odsto, što je rast od više od osam procenata u odnosu na mjesec ranije.

“Poljska danas ima predsjednika koji vodi rat sjećanjima i koristi istoriju kao instrument za unutrašnje političke obračune”, kazao je ukrajinski istoričar Jaroslav Hricak.

Potpuno suprotno Navrockom politički stoji poljska koaliciona vlada na čelu s Donaldom Tuskom. Neki njeni članovi pokušavali su da prema Ukrajini zauzmu pomirljiviji ton, ali ih je odluka o UPA takođe razbjesnila. Budući da se naredne godine održavaju parlamentarni izbori, veoma su svjesni političkih posljedica koje bi moglo imati ostavljanje utiska da su previše blagi prema Ukrajini.

Prošlog vikenda Tusk je najavio podizanje “zida sjećanja”, na kojem će biti uklesana imena svih poznatih žrtava masakra, te poručio da Ukrajini nije mjesto u Evropskoj uniji dok se ne suoči sa sopstvenom prošlošću.

“Pomirenje u Evropi poslije Drugog svjetskog rata bilo je moguće zahvaljujući istini i spremnosti da se o prošlosti govori otvoreno. Oni koji žele da postanu dio ove zajednice moraju biti spremni da prihvate tu istinu”, poručio je Tusk.

Ovako otvoreno pogoršanje poljsko-ukrajinskih odnosa jeste novo, ali nezadovoljstvo je već neko vrijeme tinjalo na obje strane. Jedinstvo je opstajalo zato što Ukrajina nije mogla sebi da priušti da otuđi jednog od svojih najvažnijih saveznika, dok je Poljska bila svjesna da upravo ukrajinska vojska predstavlja prepreku između nje i ekspanzionističke Rusije.

Međutim, događaji poput blokade ukrajinskih kamiona, koju su krajem 2023. organizovali poljski vozači teretnih vozila, nagovijestili su da se ispod površine krije mnogo složeniji odnos.

Za mnoge Poljake izvor nezadovoljstva predstavlja više od milion Ukrajinaca koji danas žive u Poljskoj. Nacionalistički političari podstiču takvo raspoloženje, zanemarujući činjenicu da Ukrajinci u cjelini više doprinose poljskoj ekonomiji nego što je opterećuju.

Kod Ukrajinaca, s druge strane, postoji osjećaj da ih Poljaci gledaju s visine i da ne cijene žrtvu koju podnose štiteći ostatak Evrope od Rusije. Mnogi su ogorčeni zbog ponižavajućeg tretmana na poljskim graničnim prelazima, koji su, zbog obustave letova ka Ukrajini od 2022. godine, jedni od rijetkih načina da napuste zemlju.

Šire posmatrano, jevrejske organizacije godinama izražavaju zabrinutost zbog toga što Ukrajina odaje počast pojedinim pripadnicima UPA, čiji su sljedbenici bili saučesnici u Holokaustu. Američki istoričar Timoti Snajder još je 2010. godine kritikovao tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Viktora Juščenka zbog odlikovanja Stepana Bandere, vođe jednog krila UPA.

Snajder je Banderin politički cilj opisao kao “jednopartijsku fašističku diktaturu bez nacionalnih manjina”, ali su u brojnim ukrajinskim gradovima ulice i danas nazvane po Banderi, dok se njegovi citati mogu vidjeti na zidovima modernih kafića u Kijevu.

To, međutim, nije dokaz, kako to već godinama tvrdi propaganda Kremlja, da je ukrajinsko društvo prožeto fašizmom. Široko prihvatanje UPA dio je mnogo šireg procesa oblikovanja ukrajinskog nacionalnog identiteta, u kojem su mnogi građani prihvatili različite istorijske ličnosti kao simbole zajedništva u borbi protiv ruske prijetnje.

“Ranije je Ukrajina bila duboko podijeljena kada je riječ o UPA i otprilike polovina građana smatrala ih je banditima ili saradnicima okupatora. Od početka rata gotovo trenutno je uspostavljen konsenzus da su oni borci za slobodu”, kazao je Hricak.

Ističući da u Ukrajini postoji “neznanje i nedostatak osjećaja” kada je riječ o kontroverznijim aspektima nasljeđa UPA, Hricak je dodao da mnogi Ukrajinci danas nacionalistički pokret posmatraju isključivo kroz prizmu njegove borbe protiv sovjetske vlasti, zbog čega su bili iskreno iznenađeni i uvrijeđeni snažnom reakcijom Poljske.

Napori da istoričari iz dvije zemlje zajednički dođu do usaglašenog tumačenja prošlosti sada djeluju osuđeni na neuspjeh. Političari su preuzeli glavnu riječ, dok se glasovi koji pozivaju na pomirenje sve manje čuju.

S obzirom na to da Poljsku naredne godine očekuju izbori, a da bi i Ukrajina mogla da ih održi čim to dozvoli vojna situacija, mnogi smatraju da je malo izgleda za smirivanje tenzija.

Ovako otvoreno pogoršanje poljsko-ukrajinskih odnosa jeste novo, ali nezadovoljstvo je već neko vrijeme tinjalo na obje strane

Zelenski i Navrocki razgovarali su prošle sedmice gotovo sat vremena na marginama samita NATO-a u Turskoj, pokušavajući da ublaže krizu, ali nisu postigli nikakav dogovor.

Cihocki smatra da će se odnosi dvije zemlje vjerovatno donekle oporaviti, budući da većina Poljaka razumije kako Varšava i Kijev imaju zajedničkog neprijatelja u Rusiji. Ipak, uvjeren je da će ubuduće taj odnos biti lišen nekadašnje bliskosti i iskrene posvećenosti.

Hricak smatra da će za istinsko suočavanje s prošlošću biti potrebno vrijeme i upozorava da bi blokiranje evropskog puta Ukrajine bilo kontraproduktivno.

“Sva nacionalna pomirenja u Evropi dogodila su se nakon ratova, a ne tokom njih. Ukrajina prvo mora da pobijedi u ratu ili makar da opstane, pa tek onda možemo početi da rješavamo ova složena pitanja”, kazao je on.

Dodao je da je, imajući u vidu dugu i komplikovanu istoriju odnosa dvije zemlje, gotovo pravo čudo što su Poljska i Ukrajina toliko dugo uspijevale da održavaju dobre odnose nakon pada komunizma.

“Čudo je razbijeno. A ono što slijedi moglo bi biti veoma opasno”, zaključio je.

Preveo: S. STRUGAR