Kako jedan stari sporazum ograničava NATO u Crnom moru

Sada, više od četiri godine nakon ruske invazije na Ukrajinu, Crno more postalo je jedna od ključnih bezbjednosnih granica Evrope. Ipak, ono je trenutno „prilično prazno kada je riječ o ratnim brodovima“, izjavio je za DW Tomas de Val, viši naučni saradnik Karnegi Evropa. To je, kako kaže, „malo paradoksalno“. Da bismo razumjeli taj paradoks, moramo najprije pažljivije da pogledamo mapu.

Crno more okružuje šest zemalja: Turska, Bugarska, Rumunija, Gruzija, Ukrajina i Rusija. Prve tri države članice su NATO-a, a preostale tri nijesu. Da stvar bude komplikovanija, dvije od ove posljednje tri zemlje međusobno ratuju.

Usko grlo za manevrisanje

Pristup Crnom moru vodi kroz jedno jedino, usko grlo. Da bi tamo stigao, brod koji dolazi iz Sredozemnog mora mora da prođe kroz moreuze Dardanele i Bosfor, koji se nalazi u samom srcu najveće turske metropole – Istanbula. Na svom najužem dijelu Bosfor je širok svega 700 metara. Poređenja radi, Ormuski moreuz na svom najužem dijelu širok je oko 33 kilometra.

Upravo ovo geografsko usko grlo čini Crno more „tačkom ekonomskog gušenja“, kaže De Val. „Onaj ko kontroliše turske moreuze, u određenoj mjeri kontroliše i trgovinu kroz Crno more, a ima i ogromnu vojnu prednost.“

Rusija takođe ima poseban interes u Crnom moru, tvrdi Darija Isačenko, gostujuća saradnica u Njemačkom institutu za međunarodne i bezbjednosne poslove. „Snažna vojna pozicija u Crnom moru za Rusiju nije cilj sam po sebi, već sredstvo za ostvarivanje njenih geopolitičkih ambicija izvan tog regiona, kao i za jačanje njenog statusa velike sile.“

Drugi dio ove jednačine vraća nas na sporazum potpisan prije tačno 90 godina.

Sporazum koji je od Turske napravio čuvara kapije

Predstavnici desetak zemalja okupili su se 20. jula 1936. u švajcarskom gradu Montreu kako bi riješili dugogodišnju dilemu: kako – i ko – treba da upravlja ovim vitalnim vodenim putevima?

Oni su usvojili Konvenciju iz Montrea, sporazum koji je suštinski vratio suverenitet Turske nad Dardanelima i Bosforom. To je uslijedilo nakon godina međunarodnog nadzora, koji je uspostavljen poslije poraza Osmanskog carstva u Prvom svjetskom ratu.

Pregovori su rezultirali dokumentom od skoro 30 stranica, koji je postavio pravni okvir koji turskim moreuzima upravlja i danas. Sporazum drži moreuze otvorenim za putnički i komercijalni saobraćaj tokom mirnodopskog perioda, što je od ključnog značaja za ovu važnu trgovinsku rutu.

Kada je riječ o vojnim brodovima, crnomorskim državama dozvoljeno je da relativno slobodno pomjeraju svoje ratne brodove kroz moreuze. Svaka mornarica izvan ovog regiona suočava se s ograničenjima u pogledu veličine svoje flote, tonaže i dužine boravka u tom moru, koji tokom mirnodopskog perioda ne može biti duži od 21 dana.

Posebna pravila za ratno stanje

Tokom rata ova pravila postaju još stroža. Kada Turska nije strana u sukobu, ratnim brodovima bilo koje države koja učestvuje u borbama nije dozvoljen prolaz kroz moreuze, što je klauzula koja ima dalekosežne posljedice po region od februara 2022. godine.

Ovaj specifičan sistem prava pristupa zadržava tursku vladu na veoma moćnoj poziciji. „Najprivilegovanija crnomorska država je sama Turska“, rekla je Isačenko.

To takođe pomaže da se objasni zašto NATO ne održava stalno prisustvo u Crnom moru, za razliku od drugih voda, kao što su Sredozemno ili Sjeverno more. „Za NATO, Montre je ograničenje“, istakla je Isačenko. „Za Tursku, to je instrument za održavanje ravnoteže u Crnom moru.“

Rat u Ukrajini – test Konvencije iz Montreala

Kada je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu krajem februara 2022. godine, Konvencija iz Montrea nesumnjivo se suočila sa svojim najvećim testom u posljednjih nekoliko decenija. Nekoliko dana nakon početka vojne operacije, Turska se pozvala na član 19 ovog sporazuma, koji se primjenjuje u ratno vrijeme i ograničava prolaz kroz moreuze vojnim brodovima zemalja uključenih u sukob.

Suštinski, od tog trenutka ni Rusija ni Ukrajina nijesu mogle slobodno da pojačaju svoje pomorske snage u Crnom moru, uz jedan izuzetak: ratni brodovi čija je matična luka registrovana u Crnom moru mogli su da se vrate u svoju bazu.

„Mislim da su Konvencija iz Montrea i politika Turske na početku rata bile apsolutno ključne za opstanak Ukrajine“, izjavio je Tomas de Val za DW.

On tvrdi da je to spriječilo Rusiju da doda još plovila svojoj Crnomorskoj floti, navodeći da je „do 30 ruskih brodova ostalo napolju“. To je, kako je dodao, doprinijelo tome da Ukrajina zadrži „prednost u Crnom moru“.

Ta ograničenja takođe su mogla da pokažu koliko se ratovanje promijenilo, s obzirom na to da se Ukrajina okrenula dronovima i drugoj modernoj tehnologiji koja nije obuhvaćena dokumentom iz 1936. godine. „Ukrajina nije gradila vojne brodove“, kaže Julijan Kifu, rumunski analitičar spoljne politike. „Ona je prosto prešla na novu generaciju napada“, dodao je.

Ovaj pomorski sporazum takođe je ograničio opcije koje su na raspolaganju zapadnim saveznicima Ukrajine. Ujedinjeno Kraljevstvo je 2024. godine doniralo Ukrajini dva lovca mina, koji nijesu mogli da uđu u Crno more, saopštilo je britansko Ministarstvo odbrane. Brodovi su ostali usidreni u Portsmutu, na jugu Engleske. To je bilo zato što ih Turska smatra „ratnim brodovima“, objašnjava De Val.

Za De Vala to ilustruje širi pristup Turske: „To je veoma pažljivo osmišljena strategija“, rekao je, „u kojoj Turska u osnovi poručuje drugim članicama NATO-a: 'Ostavite nas na miru u Crnom moru, mi ćemo se pobrinuti za to.'“

Ključ trajne važnosti ove konvencije mogao bi biti u tome što je države već dugo priznaju. „Turska je osmislila aranžman, režim kojim Rusija nije naročito zadovoljna, ali ga prihvata, a to je veoma važno“, primijetio je.

U vrijeme kada je međunarodni poredak zasnovan na pravilima pod sve većim pritiskom, Konvencija iz Montrea izdvaja se kao rijedak primjer multilateralnog diplomatskog mehanizma koji se i dalje poštuje i primjenjuje 90 godina nakon što je potpisan.

Kako se NATO prilagođava?

Geografija turskih moreuza, uz njihovu složenu upravnu strukturu, navela je NATO da preispita način na koji može da djeluje u ovom regionu. Ovo pitanje povremeno stvara i izvjesne tenzije među članicama Alijanse. „U Crnom moru“, objašnjava De Val, „Turska se u velikoj mjeri vodi principom: prvo Turska, pa tek onda NATO.“

Ova bezbjednosna logika je, prema njegovim riječima, oblikovala i tursku poruku zapadnim saveznicima: „Ne želimo vaše stalno prisustvo u Crnom moru, ali Rumunija i Bugarska dijele to crnomorsko vlasništvo, pa možete njih da podržite.“

Kao rezultat toga, veći fokus stavljen je na ove dvije države, članice NATO-a od 2004. godine. Međutim, pojedini stručnjaci ostaju sumnjičavi. „Vojne sposobnosti Bugarske i Rumunije“, kaže Kifu, „jedva da prevazilaze njihove kapacitete za odbranu sopstvenih teritorija.“

Uprkos tome, on tvrdi da Rumunija „pokušava da unaprijedi svoje sposobnosti izgradnjom brodova“, kao i kupovinom vojne opreme, s ciljem da „učvrsti svoje prisustvo u Crnom moru“.

Jedan od primjera je planirano proširenje vazduhoplovne baze „Mihail Kogalničanu“ u blizini rumunske luke Konstanca. Očekuje se da će vlada Rumunije potrošiti 2,5 milijardi eura kako bi je transformisala u najveću vojnu bazu NATO-a u Evropi – veću i od Ramštajna, najveće američke vojne baze u Njemačkoj i Evropi.

Početkom jula region se ponovo našao u centru pažnje kada su se lideri država članica NATO-a sastali u Ankari na svom godišnjem samitu. Tom prilikom Turska, Rumunija i Bugarska najavile su formiranje trilateralne operativne grupe za čišćenje mina, s ciljem zaštite podvodne infrastrukture.

Šta čeka ovaj 90 godina star sporazum?

Konvencija iz Montrea je „prilično arhaičan dokument“, izjavio je De Val za DW, ukazujući na činjenicu da se u njemu i dalje pominje Društvo naroda, prethodnica Ujedinjenih nacija koja je prestala da postoji prije 80 godina. „Ali mislim da niko ne želi da ga dira“, dodao je, izražavajući bojazan da bi to „otvorilo svojevrsnu Pandorinu kutiju u trenutku kada bi o svim pitanjima moralo ponovo da se pregovara s Rusijom“.

„Za Tursku“, kaže Isačenko, Montre „takođe spada u red osnivačkih ugovora Republike Turske“. Pored svoje uloge sporazuma o pomorskom pristupu, on odražava ključne interese Turske: „suverenitet, bezbjednost i status“, dodala je. Stoga, dovesti Montre u pitanje znači preispitivati, mijenjati i ugrožavati te ključne interese.

Bezbjednosni analitičar Kifu naglasio je da „nije revizionista“ i da vjeruje da konvencija treba da ostane na snazi dok traje rat u Ukrajini. „Ali nakon rata“, rekao je, „trebalo bi veoma jasno da preispitamo kako se sporazum primjenjuje na naše saveznike u NATO-u.“

Pitanje kako tačno Turska tumači i primjenjuje klauzule ovog sporazuma za njega ostaje bolna tačka.

„Nemate drugog izbora osim da sarađujete s Turskom“, ključna je poruka koju je De Val ponio sa nedavnog samita NATO-a u Ankari. „Ne možete da radite bez nje“, rekao je, nazivajući je najjačom silom u Crnom moru.

Tokom proteklih devet decenija Konvencija iz Montrea nadživjela je ratove, lidere i čitave generacije. I sve dok ona traje, Turska ima glavnu riječ na crnomorskoj kapiji.