Potopljena municija u morima – tempirana bomba

Ispod morske površine, uz sjevernu obalu Njemačke, polako rđaju hiljade bombi i drugog oružja. To je dio od procijenjenih 1,6 miliona tona konvencionalne municije u Sjevernom i Baltičkom moru, što je nasleđe dva svjetska rata i masovnog odlaganja oružja nakon 1945. godine.

Nova prijetnja od starog oružja

Decenijama se taj materijal uglavnom ostavljao na miru, osim ako nije postojala opasnost od eksplozije. Međutim, kako metalni omotači korodiraju, javlja se jedan drugi problem.

Dio oružja su ostaci iz borbi: mine, neeksplodirane bombe i municija izgubljena na moru. Ipak, ogromne količine su namjerno potopljene nakon kapitulacije nacističke Njemačke 1945. godine, kada su saveznici u more odlagali ogroman njemački arsenal.

Ono što se nekada smatralo opasnošću od eksplozije, danas je postalo ekološka opasnost. "Jasno je da zbog korozije tih predmeta jedinjenja ulaze u morski ekosistem i u morski svijet", rekao je za DW toksikolog Univerziteta u Kilu Edmund Mazer. "Pokazalo se da su ta jedinjenja otrovna i kancerogena, kako za ljudski, tako i za morski svijet", kaže on.

Među najotrovnijim jedinjenjima u starom oružju jeste TNT. Jern Šarsak iz njemačkog Instituta "Tinen" tragao je za dokazima o njegovom prisustvu u ribi limandi, jednoj vrsti iverka. "Nalazimo TNT u ribama, ili recimo, metabolizovane produkte razgradnje TNT-a", rekao je on za DW.

Količine su minijaturne, mjere se u nanogramima, i ne sadrži svaka riba mjerljive nivoe. Međutim, istraživači ova jedinjenja uvijek iznova nalaze oko mjesta na kojima je odloženo mnogo municije. "Nivo je nizak. Ali je prisutan."

Znaci rastuće opasnosti

Za sada se ne čini da zbog zagađenja ribe postaju akutno bolesne. "Ribe izgledaju zdravo kada ih izvadimo. Nemaju više bolesti u smislu virusnih, bakterijskih ili parazitskih oboljenja", kaže Šarsak. Postoji, međutim, jedan nalaz koji se ponavlja.

"Ono što vidimo jesu tumori, i to tumori na jetri. To isplivava iznova i iznova." Mazerova grupa je jedinjenja iz municije pronašla i u ribama, kao i u školjkama. Istraživanje njegovog tima utvrdilo je abnormalnosti jetre kod više od 50 odsto riba koje žive oko nekih odlagališta municije i olupina, u poređenju sa samo jedan do dva odsto kod riba na drugim mjestima.

Školjke su, sa druge strane, pokazivale biohemijske znake oksidativnog stresa. Kako se TNT metabolizuje, veoma reaktivni oblici kiseonika mogu oštetiti bjelančevine, lipide, pa čak i DNK. „To može biti korak ka raku", rekao je Mazer. A zagađenje se ne zaustavlja na ribama i školjkama.

Mazerov tim je jedinjenja povezana sa TNT-om otkrio i u uzorcima tkiva dva nasukana kita, što pokazuje da hemikalije dopiru do životinja na vrhu morskog lanca ishrane. „To znači da su ova jedinjenja stigla do predatora", rekao je on.

Rizik i za ljude?

To otvara očigledno pitanje: ako jedinjenja povezana sa TNT-om dopiru do vrhunskih predatora, jesu li ugroženi ljudi koji jedu morske plodove? Za sada oba naučnika kažu da nisu.

Ljudi su znatno manje izloženi preko životne sredine i ishrane, a nivoi su niži u ribljim fileima koje ljudi obično jedu. „Trebalo bi pojesti mnogo ribe da bi se zaista dostigao nivo na kome to postaje opasno", rekao je on. „Ja i dalje idem na plivanje. I dalje jedem ribu", rekao je Šarsak. Zabrinjava ono što će se dogoditi kada municija nastavi da se raspada.

„Rekao bih da će se situacija vjerovatno pogoršati ako pogledamo kako napreduje korozija municije", rekao je Šarsak.

„Omotači korodiraju. Sve više otrovnih tvari leži otvoreno, izloženo vodi."

Problem izgleda teži u Baltičkom nego u Sjevernom moru, jer slabije struje i slabija razmjena vode omogućavaju da se iscurili zagađivači zadržavaju umjesto da se raspršuju.

Školjke pokazuju da zagađenje TNT-om raste

Mazerovo istraživanje ukazuje na to da se to možda već dešava. Njegov tim je pregledao arhivirane školjke koje datiraju još od 1985. godine i utvrdio da zagađenje povezano sa TNT-om postojano raste od otprilike 2000. do 2022. godine.

„Nisko je, ali raste", rekao je on. „I očekujemo da ćemo tokom narednih decenija, možda dve, tri ili četiri, imati koncentracije koje bi možda mogle da naškode ljudima kao konzumentima morskih plodova."

Za naučnike ovo uklanjanje municije pretvara u trku sa vremenom.

Morski svijet je već pod pritiskom onoga što je opisao kao „čitav koktel" zagađivača ljudske proizvodnje, uključujući mikroplastiku, pesticide i farmaceutska jedinjenja. Municija toj mešavini dodaje još jedan izvor zagađenja.

Međutim, za razliku od mnogih zagađivača, koji su već raspršeni po okeanima, bombe i mine su još uvijek prepoznatljivi predmeti koji se mogu izvaditi i zbrinuti. Ali to vreme neće biti vječno na raspolaganju.

Prekasno za delovanje?

Njemačka već dugo uklanja municiju koja predstavlja neposrednu opasnost, ali je tek nedavno pokrenula prve projekte sistematskog čišćenja radi sprečavanja štete po životnu sredinu.

„Tema se decenijama ignorisala. Niko o njoj nije htio da govori", rekao je Šarsak.

Plan uključuje plutajuće platforme za obradu – pontone – na kojima se izvađena municija može bezbjedno uništiti na moru, umjesto da se prevozi na kopno.

Mazer procjenjuje da bi jedno postrojenje moglo da obradi tek oko 700 do 1000 tona godišnje. Uz otprilike 1,6 miliona tona konvencionalne municije u nemačkim vodama, uklanjanje će potrajati decenijama.

„Potrebno je više takvih pontona", rekao je on. „Moramo početi što je prije moguće."

Čak i nakon čišćenja, ostaće sitni komadići eksploziva, neki ne veći od „kocke šećera". Mazer istražuje da li bi morske bakterije i gljive te ostatke naposletku mogle da razgrade na ugljen-dioksid i vodu.

Taj rad je još uvijek u laboratorijskoj fazi i, kako naglašava, ne može da zamijeni fizičko uklanjanje.

„Ako sačekamo možda 40 godina, onda će vjerovatno svi ti metalni omotači korodirati i tada nećemo imati priliku da ta jedinjenja iz municije izvadimo iz vode", rekao je Mazer. „Zato bi trebalo da djelujemo sada."