Na sigurnom, a bez mira

Moja porodica je pobjegla od razaranja Gaze. Tek smo u tišini izgnanstva shvatili koliko je teško ostati čitav

0 komentar(a)
Palestinska djeca na krovu škole uništene u ratu, u Kan Junisu, na jugu Gaze, Foto: Rojters
Palestinska djeca na krovu škole uništene u ratu, u Kan Junisu, na jugu Gaze, Foto: Rojters

Još mnogo prije nego što je oko ponoći počeo da pada snijeg, koji je pod uličnim svjetlima Patersona u Nju Džersiju poprimao blijedonarandžastu boju, moje tijelo je već odlučilo da san može da odlaže unedogled. Na radnom stolu su se nizali osušeni kružni tragovi šoljica kafe. Čekao sam poziv Mahmuda Vadija, poznanika koji je ponovo ostao bez interneta. Kada je njegov broj konačno zasvijetlio na ekranu telefona, Vadi je bio napolju i tražio drva za ogrjev - bilo šta što bi mogao da izvuče iz ruševina oko šatora svoje porodice, samo da se ugriju. U Gazi je bilo previše hladno da bi se spavalo poslije četiri ujutru, pa je potraga za ogrjevom postala dio njegovih jutara. Čuo sam kako teško diše, zato mu nijesam rekao da sam se krišom uputio u kuhinju po komad pite koju mi je komšija donio za Božić. Znao sam da je u djelovima Gaze u to vrijeme vladala teška glad i da su mnogi, među njima i mala djeca, umirali od izgladnjivanja. Jedini zvuk u mom stanu koji je podsjećao na drhtanje u Vadijevom glasu bio je šum grijalice.

Kad smo završili razgovor, bilo je oko šest ujutru, vrijeme da probudim sina Rafika za vrtić. Ušao sam u našu spavaću sobu. Ležao je raširenih ruku pored moje supruge. Njegov mlađi brat Zein je mirno spavao u krevecu, a grudi su mu se jedva primjetno podizale i spuštale.

Bio je decembar 2025. godine. Rafik je imao četiri godine. Rođen je u Gazi u novembru 2021, poslije dvonedjeljnog izraelskog bombardovanja, a ja, tada tek postao otac, nijesam slutio koliko će brzo te okolnosti oblikovati njegovo djetinjstvo. Imao je svoje male, razigrane rituale: ređao je autiće u nizove i obuvao patike na pogrešne noge. Prije dolaska u Paterson nikada nije išao u vrtić. Ubrzo nakon što smo ga upisali, supruga i ja smo počeli da uviđamo koliko mu je to iskustvo bilo strano. Onih dana kada je insistirao da ga oboje odvedemo, drugi roditelji bi nas pred vratima učionice uvukli u kratke razgovore o tome kada im djeca spavaju, dok je Rafik stajao priljubljen uz moje noge, prstima zakačenim za džep mog kaputa. Za ručkom, dok su druga djeca razmjenjivala užinu, on bi u potpunoj tišini otvarao svoju kutiju s hranom, ponekad sasvim zaboravljajući da jede. Kad god bi se vrata zalupila ili drvena kocka pala na pod, rukama bi čvrsto pokrio uši. Igralište je bilo jedno od rijetkih mjesta na kojima je djelovao opušteno. “Baš dobro trči”, rekla mi je jednom njegova vaspitačica, uz širok osmijeh, kao da je osjećala potrebu da nešto objasni.

Mohamed R. Mhaviš
Mohamed R. Mhavišfoto: Instagram

Prvog dana u vrtiću ta vaspitačica me je pozvala i zamolila da odmah dođem jer se dogodilo nešto hitno. Otišao sam tamo i, čim sam ušao u dvorište, ugledao Rafika kako u jednom uglu plače, crven u licu. Vaspitačica je stajala u blizini, vidno potresena, držeći Rafikovu potpuno novu, tamnoplavu vreću za spavanje. Bilo je vrijeme za dnevni odmor. Smještajući djecu na spavanje, raširila je vreću, pomogla Rafiku da uđe, zakopčala je do njegovih grudi i ugasila svjetlo. Nije mogla znati da je time za njega stvorila zamku. Otkako smo napustili Gazu, Rafik nije mogao da zaspi ako soba nije bila potpuno osvijetljena i ako neko od nas nije bio uz njega. Zamolio sam vaspitačicu da ga povedem kući, iako je do kraja boravka u vrtiću ostalo još samo dva sata. Na putu sam mu neprestano govorio da će sve biti u redu. “Možemo li danas da ostavimo upaljeno svjetlo, tata?”, pitao je.

Veći dio života, dok sam živio u Gazi pod blokadom, sanjao sam o sigurnijem životu. U mašti sam ga idealizovao: dane bez zujanja dronova nad glavom, bez opasnosti u vazduhu. U sedmicama poslije 7. oktobra 2023, dok je bombardovanje postajalo sve žešće, a opsada se stezala, svijet moje porodice dodatno se suzio, na mračne uglove naše kuće. Struje i čiste vode za piće imali smo samo nekoliko sati dnevno. Ako bismo požurili, stizali smo da pripremimo nekoliko obroka, pa čak i da sačuvamo malo vode za tuširanje. Rafikovo živahno dječje brbljanje postajalo je sve rjeđe, dok na kraju nije sasvim utihnulo. Zatim je i njegovo malo tijelo počelo da kopni. Ubrzo mu je dijagnostikovana akutna neuhranjenost, na korak od izgladnjivanja.

Jednog jutra tog decembra, u vazdušnom napadu plafon se obrušio na moju porodicu. Prvo je došla prašina: prekrila mi je jezik i prodrla u grlo. Prije nego što sam uopšte mogao da razaznam jesu li mi oči otvorene ili zatvorene, osjetio sam kako mi nešto pritiska grudi. Teret je najprije bio velik, a onda je postajao sve teži. Svaki put kada bih pokušao da udahnem, oštar bol mi je probadao rebra. Dugo sam zamišljao da smrt dolazi brzo i bez bola. U tome sam pogriješio. U mraku, dok sam i dalje udisao prašinu, smrt je bila spora i strpljiva. Izgubio sam svijest, a nekoliko sati kasnije izvukli su me spasioci. Ali osjećaj da smo zatrpani ostao je s mojom porodicom, naročito s Rafikom.

U Njujork smo stigli u proljeće 2025. Gazu smo napustili godinu ranije, a vrijeme između toga proveli smo u Egiptu, s mojim roditeljima i sestrom. Čim smo sletjeli u SAD, dočekali su me nasmijani prijatelji, grlili me i tješili: “Sad si ovdje!” ili “Konačno si na sigurnom!”

Gaza
foto: Reuters

S vremenom sam naučio da toplinu tih riječi prihvatam sa zahvalnošću. Ipak, što sam se više trudio da se prilagodim, to sam snažnije osjećao neobičan pritisak ispod grudne kosti. Nijesam umio da objasnim šta je to, ali Menhetn, ta užurbana metropola u novoj zemlji, bio je potpuni šok za moja čula. Bezbrižna, neprekidna žurba grada, kao da je svima sjutrašnji dan zagarantovan, bila je samo dio toga. U Gazi je zvuk sirene odozgo značio neposrednu opasnost po život. A ja sam, čak i na drugom kraju svijeta, dok sam kupovao kafu na Aper vest sajdu, i dalje pogledom pretraživao nebo, sada stisnuto u uske trake između zgrada. Sve mi je djelovalo grubo i teško: škripa vagona podzemne željeznice po metalnim šinama, miris izduvnih gasova i vrelog asfalta, ljudi koji žure pored mene pognutih glava, uronjeni u ritam svojih dana.

Zato sam mjesec dana kasnije preselio porodicu u Paterson, grad s duboko ukorijenjenom arapsko-američkom i palestinskom zajednicom. Nadao sam se da će nam prodavnice i lokali koji podsjećaju na one iz domovine, kao i poznata kultura i hrana koju smo ostavili za sobom, pružiti malo utjehe. Nedaleko od glavne gradske ulice iznajmili smo stan u prizemlju oronule kuće sa četiri domaćinstva, obložene sivim vinilnim pločama, s malim komadom zemlje obraslim korovom ispred ulaza. Kuća se nalazila u mreži pravilno raspoređenih ulica, tipičnoj za američka stambena naselja. Trebao nam je dom, ali djelovala je neobično lako građena i bez duše. Naša kuća u Gazi bila je podignuta četiri generacije prije mog rođenja, od debelih betonskih zidova koje je decenijama peklo sunce.

Paterson je 4. jula 2025. godine eksplodirao od slavlja. Vatromet pred našim prozorom parao je nebo, a iznad krova su odjekivali oštri, zaglušujući prasci. Rafik se od te praznične buke povukao na ivicu dušeka, drhteći cijelim tijelom. “Tata, moramo li sada da odemo?”, upitao je

Stan je imao samo jednu spavaću sobu, jer više od toga nijesmo mogli da priuštimo. Komšije su bile opsjednute održavanjem travnjaka i drugim svakodnevnim ritualima života u američkom predgrađu. Želio sam da upoznajem ljude, ali Paterson je mjesto u kojem stanovnici sjedaju u automobil i da bi kupili mlijeko u prodavnici udaljenoj svega dva bloka, prolazeći jedni pored drugih u zatvorenim vozilima. Nedostajalo mi je ono što sam ostavio za sobom – život koji se odvijao napolju, prelivao na balkone i u uske sokake – a ne ulica koja opusti čim padne mrak. Tišina je bila potpuna, ali nije donosila mir.

Viktor Frankl je 1946. godine objavio knjigu “Čovjekovo traganje za smislom”. Preživjevši koncentracione logore, primijetio je da on i njegovi sapatnici nakon oslobođenja nijesu osjećali ni radost ni olakšanje, već ono što je nazvao depersonalizacijom – osjećaj otuđenosti od samih sebe i još dublji osjećaj nestvarnosti svijeta oko njih.

“A sada se san ostvario”, napisao je Frankl. “Ali, jesmo li zaista mogli da povjerujemo u to?”

Taj osjećaj uporedio je sa stanjem ronioca koji strada od dekompresione bolesti, izazvane naglim padom pritiska.

Gaza
foto: Reuters

Od dana bombardovanja moja porodica je promijenila nekoliko privremenih skloništa, ali čak smo i u Patersonu, u svom stanu, živjeli kao u nekom polusnu, nesposobni da uvjerimo sopstvena tijela da je mir oko nas stvaran. Rafik je i dalje ćutao, a ja sam bio skrhan osjećajem bespomoćnosti jer nijesam znao kako da vratim ono što je mog sina navelo da se povuče u sebe i prestane da komunicira sa svijetom. Njegovoj beskrajnoj bujici pitanja došao je kraj.

Kada bi ožednio, uzeo bi praznu čašu, prislonio je uz moje koljeno i pustio da suze govore umjesto njega. Kada bi poželio zagrljaj, zakačio bi dva prsta za rub moje majice i nepomično stajao, gledajući me. Svojim ćutanjem određivao je ritam života u stanu. Ponekad bi šapnuo da je gladan, ali uglavnom je riječi zadržavao u sebi, sve dok panika ne bi probila njegovu odbranu i natjerala ga da ispusti glas.

Paterson je 4. jula 2025. godine eksplodirao od slavlja. Vatromet pred našim prozorom parao je nebo, a iznad krova su odjekivali oštri, zaglušujući prasci. Rafik se od te praznične buke povukao na ivicu dušeka, drhteći cijelim tijelom. “Tata, moramo li sada da odemo?”, upitao je.

Ljudi su se u oktobru pripremali za Noć vještica. Jednog jutra, dok sam vodio Rafika u vrtić, prošli smo pored kuće na čijoj je svjetiljci iznad verande visila plastična lobanja. Rafik se ukopao u mjestu. U njegovim očima vidio sam sjećanje na dan kada smo se evakuisali iz Gaze, prelazeći sa sjevera na krajnji jug enklave, pored pravih ljudskih lobanja i posmrtnih ostataka. “Idemo li tamo?”, upitao je, misleći na kuću. “Ne, habibi, idemo samo u vrtić”, rekao sam.

Frankl je kod onih koji su imali sreće da dočekaju slobodu zapazio i druge simptome: ogorčenost i postepeno razočaranje. Moja jutra u Patersonu obično su počinjala gotovo nehajnom svakodnevicom - odvođenjem djeteta u vrtić, previše kofeina, ulicama toliko tihim da mi se činilo da moji koraci odjekuju. Kad bih se vratio kući, sjeo bih za radni sto da pročitam vijesti, uglavnom iz grupnih razgovora i poruka koje sam razmjenjivao s porodicom i kolegama novinarima koji su još bili u Gazi. Onda bih počeo da radim. A moj posao je bio Gaza. Najstrašnije je bilo što je baš u tom času na hiljade ljudi patilo, a niko u mojoj ulici to nije znao. Ili jeste? Ponekad me užasavala i sopstvena udaljenost od mjesta koje sam napustio. Dok sam razgovarao s Vadijem, nijesam znao da će za manje od 48 sati poginuti u napadu izraelskog drona na Kan Junis. Bio je slobodni fotoreporter, imao je 34 godine.

Fudbal među ruševinama u gradu Gaza
Fudbal među ruševinama u gradu Gazafoto: Reuters

Kad god bih prešao rijeku i otišao u Njujork na sastanke ili neformalna druženja novinara poslije posla, razgovor bi neizbježno skrenuo na Gazu. Osjećao sam se rastrzano između dva života, ne znajući da li da govorim iz privremene sigurnosti koju sam ovdje pronašao ili iz svijeta neumoljivog razaranja koji sam ostavio za sobom. Dok sam se autobusom vraćao kroz predgrađa Nju Džersija, prislanjao bih čelo uz hladno, tamno staklo i ostajao nepomičan sve dok autobus ne bi stigao u moj kraj.

Poslije otprilike osam mjeseci u Patersonu, supruga i ja znali smo da moramo da odemo. Ranije ove godine pronašli smo stan u Kvinsu, pun svjetlosti i buke. Tu nije bilo ni hladne vrtoglavice Menhetna ni osjećaja tuđine koji nas je pratio u Nju Džersiju. U obližnjoj prodavnici preplitali su se jezici šest različitih doseljeničkih zajednica.

Odlazak je značio i da iza sebe ostavimo ljude koji nijesu imali ništa od toga. Zbog toga osjećam stid, ali i ono što je Edvard Said jednom opisao kao “nezacjeljiv jaz nametnut između čovjeka i njegovog zavičaja” - tugu koju nijedna nova zemlja ne može da ublaži

Otada živim s neobičnom protivrječnošću: i dalje želim da Rafik pamti Gazu kao svoj dom, a istovremeno ništa ne želim više nego da konačno dobije priliku da jednostavno bude dijete. Nedavno je napunio pet godina, a ove jeseni je krenuo u predškolski razred. Privikavanje na Kvins bilo mu je lakše kada je otkrio igralište udaljeno svega dva bloka i odličnu prodavnicu sladoleda niz ulicu. Te male, svakodnevne radosti bile su dovoljne da tu počne da se osjeća kao kod kuće.

Da smo ostali u Gazi, gledao bih kako mi dijete umire, pokušavajući da pronađem riječ kojom bi se to moglo nazvati izdržljivošću. Za odlazak je trebalo više novca nego što sam imao, kao i veze, pravi trenutak i niz slučajnih okolnosti koje su se nakratko poklopile i omogućile nam da odemo. Odlazak je značio i da iza sebe ostavimo ljude koji nijesu imali ništa od toga. Zbog toga osjećam stid, ali i ono što je Edvard Said jednom opisao kao “nezacjeljiv jaz nametnut između čovjeka i njegovog zavičaja” - tugu koju nijedna nova zemlja ne može da ublaži.

Razgovarao sam s Lamom Huri, psihoanalitičarkom iz Njujorka koja liječi Palestince izbjegle iz Gaze, kako bih bolje razumio ono što mi se dešavalo: nesanicu, gubitak apetita, iznenadne napade panike i osjećaj duboke unutrašnje nelagode. Rekla mi je da su ti simptomi česti među njenim pacijentima, kojima je teško da pomire mir grada u kojem sada žive s nemirom koji i dalje nose u sebi.

“To vas, na neki način, iznutra isprazni”, rekla je. “Gubite djelove sebe”.

Pacijentkinja na dijalizi u bolnici u centralnom dijelu Pojasa Gaze
Pacijentkinja na dijalizi u bolnici u centralnom dijelu Pojasa Gazefoto: Reuters

Mnogi palestinski stručnjaci za mentalno zdravlje smatraju da uobičajeni pristupi liječenju posttraumatskog stresnog poremećaja “nijesu odgovarajući” jer “kolektivnu, političku traumu tretiraju kao individualni poremećaj”.

Dok sam izvještavao usred tragedije, nijesam osjećao njene posljedice.

“Kad se stvari smire, tada vas sve sustigne”, rekla mi je Huri.

Moja majka, koja je u kasnim šezdesetim godinama, i dalje je u Egiptu, gdje prima hemoterapiju zbog raka dojke. Bez dokumenata i zdravstvenog osiguranja, svakog jutra se budi ne znajući treba li da nastavi da liječi tijelo koje zemlja u kojoj je našla utočište ne priznaje ili da se vrati u Gazu, gdje naše kuće više nema, a liječenje koje joj je potrebno uglavnom nije dostupno. Čak i kad život uporno traži novi početak, svijet mu, čini se, nerado pravi mjesta. Moj mlađi sin Zein, rođen u Kairu 2024. godine, nije mogao da dobije dokumenta koja bi potvrdila da li je palestinski ili egipatski državljanin. Dobili smo samo bolničku potvrdu da postoji, ali ne i da pripada bilo kojoj zemlji – kao ni stotine drugih beba koje su se u Egiptu rodile bez državljanstva, nakon što su njihovi roditelji pobjegli iz Gaze.

Jednog popodneva, u maloj prodavnici na uglu u Patersonu, čovjek koji je stajao u redu primijetio je da supruga i ja razgovaramo na arapskom. “Odakle ste?”, upitao je. Kada smo mu odgovorili, na licu mu se pojavio onaj dobro poznati izraz sažaljenja. “Vi ste tako izdržljivi”, rekao je, potapšavši me po ramenu. “Zaista. Neka Bog blagoslovi vašu snagu.” Na povocu je držao lijepog psa po imenu Lesli, kojeg nam je ponosno predstavio. Kada mu je Lesli njuškom dodirnuo šaku, tražeći da ga počeše, neznanac se nasmijao.

Bio je to divan smijeh. Baš mi se dopao. Ali stalno sam se vraćao riječima tog neznanca. Frankl je, na kraju svog razmišljanja o depersonalizaciji, napisao da osjećaj nestvarnosti s vremenom iščezava. Dođe dan kada čovjek koji je preživio konačno osjeti čvrsto tlo pod nogama, pogleda oko sebe, u svijet živih, i shvati da više nema čega da se plaši – “osim svog Boga”.

Gotovo dvije godine sam izvan Gaze, ali i dalje osjećam strah: zar je sve što je od mene ostalo ono što je taj ljubazni neznanac vidio? Simbol izdržljivosti, maskota snage?

Čeznem za luksuzom da smijem da budem ranjiv. Želim da sjedim na verandi i da mi bude dosadno, i da razlozi te dosade budu sasvim obični. Ako moje dijete zaplače, želio bih da to bude zato što mu je ispao sladoled iz korneta ili zato što ne želi da ide na spavanje, a ne zbog straha ili sjećanja. Rafikov govor sada napreduje, od jedne krhke rečenice do druge, iako je još daleko od toga da može slobodno da govori.

Autor je palestinski novinar i pisac. Za izvještavanje iz Gaze dobio je nagradu Izi (Izzy Award) 2025. godine.

Esej je objavljen u časopisu “Njujorker”

Priredila: A. Š.

Pogledajte još: