Sa svojim umjetničkim kolektivom Centar za političku ljepotu postali ste poznati po tome što ste napravili repliku memorijala Holokausta na imanju pored kuće jednog političara AfD-a. Sada ste napisali istorijsku knjigu o usponu nacista na vlast. Zar već ne znamo sve što treba da znamo o izborima iz 1932, požaru u Rajhstagu i Zakonu o ovlašćenjima iz 1933?
Ruh: Prije otprilike tri godine zainteresovao sam se za to kako je Hitlerova Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija (NSDAP) postala značajna politička snaga dok je Njemačka još bila demokratija, jer sam se nadao da bi nam to moglo nešto reći o uspjehu desničarskih ekstremističkih pokreta danas. Kada sam počeo da proučavam istorijske izvore, shvatio sam da su izbori za Rajhstag 14. septembra 1930. na mnogo načina bili važniji od onoga što se dogodilo 1932. i 1933.
Očekivao sam da će sve biti prilično jasno. Ali što sam dublje ulazio u temu, sve sam više shvatao da većina teorija kojima objašnjavamo uspon nacista zapravo nema smisla - podaci pokazuju sasvim drugačiju, mnogo mračniju priču.
Zašto su izbori 1930. bili toliko važni?
Ruh: Brojke iza tog glasanja bile su zapanjujuće. Na izborima 1928. NSDAP je osvojio 800.000 glasova i 12 mjesta u Rajhstagu. Nekoliko nedjelja prije izbora 1930, Hitlerov šef propagande Jozef Gebels, veliki majstor pretjerivanja, i dalje je smatrao da bi u najboljem slučaju mogli da osvoje 50 do 60 mjesta.
Ipak, te večeri nacisti su osvojili 6,4 miliona glasova i 107 mjesta. To je devetostruko povećanje za samo dvije godine.
Za jednu noć, mala marginalna partija sa političkih rubova pretekla je tri etablirane stranke - Partiju centra, DVP i DNVP - i završila na drugom mjestu, iza socijaldemokrata.
Bio je to ogroman šok. To je bio trenutak kada je rasistička sekta galamdžija i batinaša, stranka krajnjih čudaka, stekla politički legitimitet.
NSDAP nazivate „strankom čudaka“. Zar Hitler nije imao određenu mračnu harizmu?
Ruh: Među njemačkim istoričarima dugo je preovladavala teorija da se uspjeh Nacističke partije može objasniti time što je Hitler imao neodoljivu ličnu harizmu kojom je osvajao mase. Postoji i druga, veoma slična teorija, ideja o kultu firera. Prema njoj, NSDAP je bio toliko privlačan zato što je imao vođu koji je odgovarao na čežnju Njemaca za autoritarizmom.
Problem je u tome što nijesam uspio da pronađem dokaze iz perioda prije izbora 1930. koji bi potkrijepili te teorije. Jer 1930. je svaka partija njegovala svojevrsni kult ličnosti oko političkog lidera, čak i socijaldemokrate. Nacistička partija u tom pogledu nije imala nikakvu posebnu prednost.
Štaviše, čini se da ni sami nacisti u toj fazi nijesu u potpunosti prihvatali princip firera. Nekoliko ljudi u partiji žalilo se na „vizantijski“ kult ličnosti oko Hitlera, zbog čega kampanja zapravo nije bila posebno skrojena oko njega kao ličnosti.
Treba imati na umu i da Hitler 1930. čak nije bio ni na glasačkom listiću, jer nije bio njemački državljanin. Bio je stranac sa krivičnim dosijeom zbog pokušaja državnog udara i prijetila mu je deportacija.
Odrastao sam gledajući na Hitlera kao na čudovište, ali ipak kao na nekoga sa izvjesnim političkim talentom. Poslije 1930. to i nije sasvim netačno. Ali kada se usredsredite na period od 1928. do 1930, čak i njegov biograf Ian Keršo zaključuje da je uspjeh NSDAP-a imao vrlo malo veze sa Hitlerom.
On je tada prolazio kroz ozbiljan pad forme. Tokom 1929. održao je svega 29 govora, upola manje nego što je bilo uobičajeno, a čak 21 od njih bio je u Bavarskoj. Gebels je 1930. pola godine prigovarao zbog Hitlerovog oklijevanja i neodlučnosti. Kada je otputovao u Minhen da pronađe vođu NSDAP-a, nije se čak ni trudio da ga traži u sjedištu partije.
„Vođstvo Rajha je u (Hitlerovoj omiljenoj kafani) Kafeu Hek ili u bioskopu“, sarkastično je zapisao Gebels.
Hitler 1930. nije bio politički genije. Bio je lijeni kriminalac koji je spavao do podne.
Ako ne Hitler, da li je onda šef propagande Gebels bio ključna figura u usponu nacista? Jedno od objašnjenja koje se danas ponovo razmatra jeste da političke krize često idu ruku pod ruku sa krizama medija: da su nacisti vješto iskoristili nove oblike medija poput ilustrovane štampe, radija i filma.
Kada govorimo o nacistima, svi u glavi imamo slike koje upućuju na uglađenu propagandnu mašineriju: miting u Nirnbergu, katedralu svjetlosti i sve te zadivljujuće spektakle. I tačno je da je Gebels prije 1930. ulagao mnogo truda u razvoj propagandnih novina po uzoru na američke formate.
Ali rana nacistička propaganda bila je neprijatno amaterska i gotovo smiješna. Pregledao sam svako izdanje Illustrierter Beobachtera, a fotografije koje su nudili čitaocima bile su za podsmijeh, poput pripadnika SA obučenih kao reklamni stubovi. Jednostavno, nije djelovalo profesionalno.
Tiraži su bili jadni: te novine gotovo niko nije čitao. Kada to uporedite sa sredstvima kojima su raspolagale druge partije - postavljale su neonske reklame na uglovima ulica i iznajmljivale avione za reklamiranje iz vazduha - postaje jasno da propaganda sama po sebi ne objašnjava uspjeh NSDAP-a.
Šta je sa ekonomijom? Berza na Volstritu doživjela je krah godinu ranije, njemački izvoz je opadao, a nezaposlenost rasla.
Ruh: Uvijek je primamljivo posegnuti za ekonomskim faktorima kada pokušavamo da objasnimo uspon fašističkih pokreta. To ponovo čujemo i danas u Njemačkoj: ekonomija propada, vozovi ne stižu na vrijeme, pa će ljudi ponovo nasjesti na fašiste. Ali kada pogledam istorijske izvore iz perioda pred izbore 1930, stičem utisak da birači nijesu bili toliko glupi.
Uzmimo nezaposlene. Tokom posljednjih 30 godina istoričari su prilično precizno utvrdili ko je glasao za NSDAP. I sa sigurnošću možemo reći da je Nacistička partija ostvarivala relativno loše rezultate u oblastima sa visokom nezaposlenošću. Ako išta, nezaposlenost je bila faktor koji je doprinosio otpornosti na fašizam.
Isto važi i za tvrdnju da su nacisti uspjeli da privuku mlade koji su prvi put izlazili na izbore: NSDAP je loše prolazio i u područjima sa velikim udjelom novih birača. I mladi su se klonili te partije.
Svjetska ekonomska kriza možda može da objasni zašto je NSDAP 1932. uspio da udvostruči podršku i osvoji 37,3 odsto glasova. Ali kao objašnjenje za devetostruki rast 1930. nije dovoljna.
Posljedice „crnog četvrtka“ na Volstritu u Njemačkoj su se u punoj mjeri osjetile tek u julu 1931, kada je propalo nekoliko velikih banaka - deset mjeseci nakon što su nacisti osvojili 107 mjesta u Rajhstagu.
BDP Vajmarske republike počeo je da strmoglavo pada tek tokom naredne dvije godine, ukupno 36,6 odsto. Do kraja 1930. smanjio se za svega 7,1 odsto, a pritom ne znamo koliki dio tog pada je možda bio posljedica samog izbornog rezultata.
Ovdje postoji opasnost da pobrkamo uzrok i posljedicu.
A šta ako umjesto toga pogledamo demokratske partije?
Ruh. Jedna od glavnih poruka kampanje Nacističke partije bila je navodna korumpiranost etabliranih stranaka, ali postoji vrlo malo dokaza da je to zaista bilo tako.
Najupadljivije - a ujedno i najzagonetnije - što sam saznao jeste da su sve tri velike desne partije Vajmarske republike između 1928. i 1929. na čelo postavile političke tvrdolinijaše.
Da su birači zaista očajnički željeli tvrđu desničarsku politiku, mogli su da glasaju za katoličku Partiju centra, nacionalno-liberalni DVP ili monarhistički DNVP – sve partije koje su bile u veoma dobroj poziciji da svoja obećanja sprovedu u djelo.
Zar nijesu jednostavno iskusili ono što danas otkrivaju mnoge konzervativne partije: kada preuzmu stavove krajnje desnice, birači obično radije biraju original?
Ruh: Mislim da je to fraza koja jednostavno nije tačna. Jer 1930. Hitler nije bio original, već blijeda kopija onoga što su nudili DVP ili DNVP. DNVP je vodio više antisemitsku kampanju od Hitlera, pa je ipak bio najveći gubitnik izbora, izgubivši 7,3 odsto glasova.
Meni se mnogo važnijim čini pitanje vjerodostojnosti. Godine 1930. nacionalno-liberalni DVP napadale su čak i njegove sopstvene partijske novine, optužujući ga da je izdao nasljeđe svog bivšeg lidera Gustava Štrezemana, koji je umro godinu ranije.
To nije mnogo drugačije od situacije koju danas imamo sa njemačkim demohrišćanima: partijom koja je pod Merkel bila izrazito centristička i uspijevala da zadrži lojalne birače, a onda je za novog lidera izabrala Fridriha Merca, političara iz svog desnog krila. I birači prilaze AfD-u.
Za mene je glavna pouka da konzervativne partije mogu da pobijede samo iz centra.
Kažete da je vjerodostojnost ključna. Zašto onda korupcionaški skandali gotovo da ne škode savremenim krajnje desnim partijama koje najglasnije udaraju na „sistem“?
Ruh:Tačno je da je NSDAP 1930. bio potpuno prožet skandalima: međusobnim podmetanjima, borbama za moć, korupcijom - čitavim spektrom. Mnogi njemački novinari tog vremena vjerovali su da ih od potpunog sloma dijeli još samo jedan skandal. Bilo je sjajnih i hrabrih novinara koji su vodili veoma dobre istrage. Ali nije djelovalo.
Kada danas pogledam krajnje desne partije širom Evrope, vidim istraživačke novinare koji razotkrivaju planove AfD-a o remigraciji, što je dovelo do najvećih protesta u poslijeratnoj istoriji Njemačke. Takve istrage su izuzetno važne.
Ali čini se da su fašističke ili krajnje desne ekstremističke partije gotovo imune na takve stvari. One su poput gromobrana: skandal je nalet energije koji samo prođe kroz njih, ode u zemlju i nestane.
Korupcionaški skandal može privremeno da naškodi nekoj partiji, kao što je „afera Ibica“ pogodila austrijsku Slobodarsku partiju, ali pet godina kasnije one se vrate sa dvostruko većom snagom.
Pa zašto su nacisti tako dobro prošli 1930. godine?
Ruh: Koliko god paradoksalno zvučalo, možda iz istog razloga zbog kojeg su se birači 1928. okrenuli od nacista: zbog njihove sklonosti nasilju. Otkako je Hitler bio u NSDAP-u, govorio je o jednoj stvari — pogubljenju svojih političkih protivnika. A Nacistička partija je u tome ostala potpuno dosljedna.
Uoči izbora 1930. nije govorila o socijalnoj politici, nije govorila o izgradnji autoputeva. Imala je samo planove za ubistva.
Kako nam to pomaže da razumijemo uspon fašističkih ili krajnje desnih ekstremističkih pokreta danas?
Teško je to priznati iz današnje perspektive, ali žudnja istorijskog fašizma za nasiljem mnogim njemačkim biračima nije bila odbojna, već izuzetno privlačna. Slične stvari danas vidimo i kod AfD-a, gdje se čini da su fantazije o nasilnoj odmazdi sastavni dio predizbornih skupova na gradskim trgovima.
Svjedočimo trovanju čitavog društva i, kao demokratija, trebalo bi da se zapitamo da li bi krivično pravo trebalo da se primjenjuje kada političke partije komuniciraju na takav način. Komunikacija je jedno, a politički planovi nešto drugo. NSDAP je imao i jedno i drugo.
Ali znamo da je AfD radikalna partija za koju se čini da želi etničko čišćenje Njemačke. Ako AfD dođe na vlast putem izbora, jedna od najrazvijenijih ekonomija na svijetu mogla bi da doživi nešto slično onome što se dogodilo u Bosni i Hercegovini.
Prevod: N.B.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
