Prema ruskom sujeverju, čovjek koji izađe iz zatvora mora da spali stvari koje je tamo koristio, inače će se vratiti iza rešetaka. Zato je američki novinar Evan Gerškovič, u sjevernom dijelu savezne države Njujork, spalio stare farmerke, iznošeni duks i gomilu promotivnih stvari sa natpisom “Free Evan” koje su njegovi prijatelji i kolege iz “Vol strit žurnala” pravili kako bi njegovo ime ostalo prisutno u javnosti dok je bio zatvoren u ćeliji veličine oko 3,6 sa 2,4 metra.
Prošle su dvije godine od razmjene zatvorenika kojom je Gerškovič (34) oslobođen iz Lefortova, zloglasnog zatvora Federalne službe bezbjednosti (FSB) u Moskvi. Za to vrijeme prošao je kroz tri različite vrste terapije - četiri, ako se računa i pisanje knjige, proces koji poredi sa stavljanjem usijanog gvožđa na ranu kako bi je zatvorio.
Vedri mladi čovjek kojeg srijećem u Berlinu umoran je od toga da bude poznat prvenstveno kao bivši zatvorenik. “Ja sam osoba koja voli da sjedi u toj stolici”, kaže, pokazujući na stolicu namijenjenu novinaru. “Ali za ljude koji mi priđu na ulici, ja sam i dalje onaj tip iz staklenog kaveza.” Misli na neprobojnu optuženičku kabinu, poznatu kao “akvarijum”, u kojoj je, obrijane glave, prikazivan na ruskoj televiziji prije suđenja za špijunažu.
Gerškovič je želio da njegova knjiga This Cursed Beautiful Land (“Ova prokleta lijepa zemlja”) bude više od zatvorskog dnevnika. To je i priča o Putinovom putu ka totalitarizmu, ali i nostalgična oda Rusiji - domovini njegovih roditelja i zemlji koju je zavolio. Svojih 16 mjeseci u zatvoru doživljavao je kao neku vrstu dubokog uranjanja u rusku kulturu, nastavljajući dugu tradiciju ruskih disidenata od Solženjicina do Navaljnog. Navodi i rusku izreku: “Nijesi Rus ako nijesi robijao.”
Kažem mu da je možda najimpresivnije to koliko se dobro držao. Cimeri, pa čak i istražitelj FSB-a, hvalili su njegovu izdržljivost - “za jednog stranca”. On se nasmije.
“To je vjerovatno moja ruska strana”, kaže. “Odrastaš uz dvoje roditelja koji su pomalo stoični, pomalo zajedljivi u humoru, pomalo cinični. Mi sve okrenemo na šalu i potisnemo emocije.”
Sin ruskih emigranata
Gerškovičevi roditelji su emigrirali u Ameriku tokom velikog talasa odlaska sovjetskih Jevreja sedamdesetih godina. Njegova majka je napustila Lenjingrad sa svojom majkom, dok je otac sa roditeljima stigao iz Odese i nastanio se u Bruklinu. Njihov sin, rođen dva mjeseca prije raspada Sovjetskog Saveza, odrastao je sa dvostrukim identitetom: kao Evan, tipični američki dječak, i kao Ivan, odnosno Vanja, kod kuće, gdje je majka insistirala da on i sestra uvijek govore ruski.
Ali tinejdžer Evan je želio da bude Amerikanac kao i njegovi vršnjaci. Tako je Vanja dugo ostao u drugom planu, sve dok mu, kao mladom novinaru koji je pokušavao da napreduje u “Njujork tajmsu”, kolege nijesu predložile da iskoristi znanje ruskog.
“Moskou tajms”, medij na engleskom jeziku koji u Rusiji postoji još od raspada SSSR-a, tražio je reportera, pa sam se prijavio. “Tamo se ta druga strana mene ponovo probudila. Odjednom je bilo zabavno imati taj dvostruki identitet - biti Amerikanac, a istovremeno zadržati i tu rusku stranu.”
U Moskvi se brzo snašao, iako mu je grad istovremeno djelovao i strano i neobično poznato. Priča o ljetima provedenim na dačama sa novim ruskim prijateljima i o tome kako je sve bolje upoznavao uzbudljivu, ali sve opasniju novinarsku scenu. Uprkos tome, dugo se osjećao bezbjedno: dok su bezbjednosne službe redovno maltretirale ili privodile ruske kolege, Gerškoviču je često bilo dovoljno da pokaže američki pasoš kako bi bio pušten. Ali ruske vlasti su postepeno prestale da stranim novinarima pružaju neku vrstu neformalne diplomatske zaštite; Putin je omogućio da budu označeni kao “strani agenti”, a nadzor je pojačan.
Do 2022, kada je Gerškovič preko agencije AFP iz “Moskou tajmsa” prešao u “Vol strit žurnal”, Putinov režim je već zatvarao strance na montiranim optužbama: bivši američki marinac Pol Vilan osuđen je za špijunažu i poslat u kaznenu koloniju, dok je američka košarkašica Britni Grajner uhapšena na moskovskom aerodromu zbog posjedovanja marihuane.
Mnogi ruski novinari već su bili pobjegli iz zemlje, a počela su da se zatvaraju i dopisništva stranih medija. Gerškovič je tada spakovao stvari, preselio se u London i u Rusiju dolazio samo na kraće novinarske zadatke.
Rizičan posao
“To je kao kada se žaba polako kuva”, kaže. “Rizici stalno rastu, ti ih procjenjuješ i pokušavaš da im se prilagodiš, a u jednom trenutku postane teško da sagledaš koliko je situacija zapravo opasna.” Poslije invazije na Ukrajinu izvještavao je iz Pskova, gdje je bila stacionirana 76. divizija, optužena za ratne zločine u okupiranoj Buči. “I onda pomisliš: ‘Dobro, očigledno im ne smeta što smo ovdje. Da im smeta, ukinuli bi mi vizu.’ Rusija 40 godina nije uhapsila stranog novinara.”
Potom mu je kolega iz “Vol strit žurnala”, koji je radio iz inostranstva, prepustio priču koju je istraživao, o tome da li je zbog rata povećana proizvodnja tenkova na Uralu. Gerškovič se najprije sastao sa svojim kontaktom, sindikalnim aktivistom Pavelom, koji mu je ponudio informacije koje je opisao kao “državne tajne”. Gerškovič se trgao na tu formulaciju, imao loš predosjećaj i zamolio kolegu da presluša snimak razgovora. Kolega nije imao vremena, ali mu je jedan ruski vojni stručnjak rekao da je u redu da pita o tenkovima, “ali ništa više od toga. Rakete su bile osjetljiva tema, jer ih ispaljuju u ogromnim količinama. Tenkovi... nije baš presudno ako proizvedu još 20.”
Tako je Gerškovič, mlad i željan velike priče, otputovao na Ural da se sastane sa Pavelom u jednom restoranu. U trenutku kada mu je Pavel predao dokument od osam stranica, grupa krupnih muškaraca nasrnula je na njega, navukla mu vreću preko glave i odvukla ga. Bila je to namještaljka: Pavel je bio provokator FSB-a.
“Naravno, iz ove perspektive, nije bilo baš najpametnije da radim tu priču u tom trenutku”, kaže Gerškovič, “ali namamili su me u zamku da bi me uhapsili. Onda su sve predstavili kao da su me uhvatili na djelu”. Kasnije je saznao da je FSB imao i druge planove kako da ga uhvati da nije nasjeo na Pavelov mamac.
Prvo hapšenje je bilo zastrašujuće. “Navuku ti kapuljaču preko glave i obore te na pod - njima je to vjerovatno nježno, ali mene je ipak boljelo. Tuku te, odvedu te na mjesto gdje ćeš progovoriti. U tom trenutku sam pomislio: ‘Ovi ljudi bi mogli da me vežu za stolicu i muče.’ Ali nijesu. Samo su mi mirno saopštili optužbe: ‘Sudiće vam se za špijunažu.’”
Gerškovič je odmah shvatio šta im je plan. “Aha, ovo nije pravi slučaj. Ovo je slučaj za razmjenu. Sudiće ti kao špijunu, a time postaješ njihov najvredniji adut za trgovinu.”
Iako su mu stavili do znanja da ga neće mučiti, Gerškovič je znao da bi u Lefortovu mogao da provede mjesece, možda i godine, čekajući da se dogovori razmjena. Prvih nekoliko sedmica bio je sam 23 sata dnevno, a zatim je dobio cimera kojeg naziva “Serjoga” - zapravo spoj nekoliko njegovih cimera, kako bi zaštitio njihov identitet.
Već pri ulasku u novu ćeliju Gerškovič je prekršio ozbiljna zatvorska pravila: nije prvo obrisao noge o krpu kraj vrata, a pružio je ruku prije nego što je rekao za koje je krivično djelo optužen, pa je Serjoga mogao, a da to i ne zna, da se rukuje sa silovateljem ili pedofilom.
Pogled iznutra
Zatečen, zbunjen i bespomoćan, Gerškovič je ubrzo shvatio da će najlakše izdržati ako na zatvor bude gledao kao na novinarski zadatak.
“Ranije sam pisao zatvorenicima i slušao njihove priče o tom zamršenom sistemu, ali sasvim je druga stvar kada se i sam nađeš u njemu. Prilično je monotono, ali zanimljivo na dva načina: prvo zbog onoga što vidiš iznutra, a onda i zato što posmatraš sebe kako radiš stvari za koje nijesi mislio da si sposoban.”
Opisuje skučen, strogo uređen svijet koji je dijelio sa Serjogom. Svakog dana su se smjenjivali u temeljnom čišćenju ćelije, koristeći različite krpe za zidove, sto i toalet. Prije obavljanja velike nužde pojačavali bi radio i puštali vodu da priguše zvuk, otvarali prozor i razvlačili čaršav radi privatnosti. Poslije bi zapalili komadić limunove kore da prikriju miris. Masturbacija je bila dozvoljena samo kada bi neko ostao sam. Tokom nedjeljnog tuširanja morali su da budu okrenuti prema zidu kako, kako je Serjoga govorio, “ne bismo od sebe pravili pedere”.
Iz ćelije su izlazili samo jednom dnevno, na sat vremena vježbe na krovu, dok je Gerškovič svakodnevno trenirao i u ćeliji, pa je postao mršav i žilav. Imali su televizor, radio, frižider i kuvalo, a lošu zatvorsku hranu dopunjavali su povrćem i kesicama gulaša iz zatvorske prodavnice. Male stvari su im pomagale da ostanu pri sebi: potapanje stopala u vrelu vodu, subotnja fudbalska utakmica na televiziji i hranjenje ptica na prozorskoj dasci.
Gerškovič je otkrio da Lefortovo ima bogatu biblioteku sa oko 9.000 knjiga, od kojih su mnoge ostavili zatvoreni intelektualci. Gutao je djela disidenata i ruske klasike, a kasnije je molio prijatelje da mu šalju i druge knjige. “Sve knjige su prolazile cenzuru i dobijale pečat”, kaže. “Tražio sam, recimo, ‘Dan opričnika’ Vladimira Sorokina, u kojem on zamišlja savremeni FSB kako se, poslije dana ispunjenog silovanjima, pljačkom, krađama i hapšenjima, postrojava da napravi ‘ljudsku stonogu’. Prilično je vulgarno.” Pred kraj njegovog boravka u zatvoru, međutim, pravila su se promijenila i zatvor je počeo da uklanja subverzivne knjige.
Kaže da je oko trećine zatvorenika bilo poput njega - “aktivni tipovi koji iz zatvora izađu nevjerovatno nabildovani ili tako što pročitaju cijelu istoriju Egipta”, dok se ostale dvije trećine uglavnom opuste i ubijaju vrijeme. Svoje stanje opisuje kao “nešto nalik monaškom”.
Iako mu je često bilo dosadno, nije se plašio, svjestan svoje političke vrijednosti. Jednom mu je tokom svakodnevne šetnje upao pijesak u oko i nastala je prava uzbuna. “Odjurili su sa mnom kod medicinske sestre, a neko je vikao da zovu hitnu pomoć.”
Kada je upravnik došao da provjeri kako je, Gerškovič se našalio: “Dobro sam. Znam da paket mora da bude isporučen neoštećen.” Čovjek se osvrnuo oko sebe i rekao: “Nijesam ti ovo rekao, ali da.”
Ipak, uznemirilo ga je kada mu je jedan istražitelj FSB-a rekao da očigledno imaju dovoljno dokaza da je špijun, “inače bismo te jednostavno otrovali”.
Preplavljen podrškom
Od samog početka Gerškoviča su zatrpavala pisma prijatelja, kolega i potpunih stranaca. U početku mu je to djelovalo “kao ogroman zagrljaj. Sjediš u zatvoru, ali nijesi sam.” Vremenom, međutim, više nije mogao da sluša o događajima kampanje “Free Evan”, jer su ga podsjećali na spoljašnji svijet kojem nije mogao da pripada. “Bolje da se usredsredim na ono što je ovdje. Možda je to ta moja ruska strana - kao: ‘Ne treba mi zagrljaj.’”
Tokom pojavljivanja pred sudom nastojao je da ostane miran i pribran, kako se njegova porodica ne bi brinula. “Ne dozvoliš sebi da plačeš ili da budeš tužan.” Na prvom ročištu roditelji su razgovarali s njim kroz rešetke, plašeći se da ga dodirnu kako ih stražari ne bi odvukli. Otac mu je rekao: “Došli smo ovdje s poštovanjem prema tebi.” Gerškovič, koji se plašio da će ga roditelji kriviti zbog nepromišljenosti koja je dovela do hapšenja, bio je duboko dirnut. “Bilo je kao: ‘U redu, stvarno mogu da stojim ovdje uzdignute glave.’”
Dok se držao gotovo asketske rutine i pisao dnevnik, njegovi roditelji, kolege i rukovodioci medija, zajedno sa svjetskim liderima, pokušavali su da ubrzaju dogovor o razmjeni. Ubrzo je postalo jasno da je uhapšen kao moneta za potkusurivanje kako bi se obezbijedilo oslobađanje Vadima Krasikova, plaćenog ubice FSB-a koji je u berlinskom parku ubio jednog Čečena i za kojeg se govorilo da pripada Putinovom najužem bezbjednosnom krugu.
Od majke, koja je kao djevojčica željela da bude novinarka, a sada se pokazala vještom u prikupljanju informacija, Gerškovič je saznavao za političke kalkulacije na najvišem nivou. Da bi njemački kancelar Olaf Šolc pristao da oslobodi hladnokrvnog ubicu, razmjena nije smjela da obuhvati samo Amerikance poput Gerškoviča i Vilana, već i ruskog opozicionog lidera Alekseja Navaljnog, koji se tada nalazio u arktičkoj kaznenoj koloniji i uživao veliku popularnost u Njemačkoj.
To se ispoljavalo tako što bih se odjednom slomio i zaplakao, imao napade panike i veoma kratak fitilj - jer sam sve vrijeme držao bijes pod kontrolom - a uz to me je potpuno iscrpljivao nagli povratak među ljude
Do februara 2024, jedanaest mjeseci nakon hapšenja, Gerškovič je uključio televizor u ćeliji i ugledao Putina kako o njegovom slučaju razgovara sa američkim voditeljem Takerom Karlsonom.
“Baš bizarno! Od majke sam već čuo da je razmjena moguća i osluškivao sam hoće li se pojaviti neki novi signal.” Putin je tada rekao da su pregovori u toku i da bi “dogovor mogao biti postignut”.
Međutim, samo nedjelju kasnije Navaljni je bio mrtav. Za Gerškoviča je to bio najteži trenutak: nije mogao da vidi kako bi Njemačka pristala na bilo kakvu razmjenu bez tako važne figure.
“Poslije toga se gotovo ničega ne sjećam”, kaže. “Sve je bilo nekako sivo i mutno. I dalje sam čistio i vježbao, ali sam manje čitao i gotovo prestao da pravim bilješke. Uglavnom sam ležao i gledao lošu televiziju. Kao poslije raskida, samo još depresivnije, jer poslije raskida pomisliš: ‘Dobro, opet ću nekoga upoznati.’ A ovdje...”
Kroz knjigu se, međutim, provlači i tiha ljubavna priča. Gerškovič je mladu rusku novinarku Mašu Borzunovu upoznao na novogodišnjoj zabavi. Dugo su flertovali, ali su stalno bili u različitim zemljama. Već na početku njegovog zatočeništva Maša je “preuzela neku vrstu uloge supruge” - nabavljala mu je ljekove, odjeću i hranu. “Bila je to bizarna situacija, ali je naš odnos tokom mog boravka u zatvoru prešao na sasvim novi nivo.”
Oslobađanje, ljubav i terapija
Dok su pregovori o razmjeni bili u zastoju, Gerškovič je iz Moskve dva dana vozom prebacivan u još sumorniji pritvorski centar na Uralu, gdje je trebalo da mu počne suđenje. Iza kulisa se, međutim, pripremala nova, složena razmjena zatvorenika. (Prema jednoj teoriji, Putin je Navaljnog održavao u životu samo dok Njemci nijesu načelno pristali na dogovor, računajući da će se pronaći drugi ljudi koji bi mogli da ga zamijene u razmjeni.)
Suđenje Gerškoviču sada je moralo da bude ubrzano kako bi mogao da bude razmijenjen kao osuđeni špijun. Na sudu mu je predočeno sve što je tužilaštvo imalo protiv njega. “CIA koristi američke medije za prikupljanje obavještajnih podataka”, čitao je u nevjerici. “CIA koristi Vol strit žurnal, dakle Evan Gerškovič pripada aparatu CIA.”
Proglašen je krivim - kao 98 odsto optuženih u Rusiji - i osuđen na 16 godina zatvora.
Konačno, u avgustu 2024, 16 mjeseci nakon hapšenja, Gerškovič je autobusom, zajedno sa ruskim političkim zatvorenicima i Amerikancima među kojima je bio i Pol Vilan, odvezen na moskovski aerodrom. Razmjena, koja je obuhvatila 24 osobe iz sedam zemalja, bila je najveća razmjena između Istoka i Zapada još od Hladnog rata. Putinov ubica Krasikov bio je slobodan.
Kada je sletio u SAD, dočekali su ga predsjednik Džo Bajden i potpredsjednica Kamala Haris, koji su ga zagrlili kao starog prijatelja. Zatim je zagrlio roditelje i sestru. “Ne sjećam se ničega što sam im rekao”, piše, “samo nepogrešivog osjećaja čiste sreće.”
Narednih nekoliko dana prošlo mu je kao u magli, ali su ubrzo provalile emocije koje je toliko dugo potiskivao.
“To se ispoljavalo tako što bih se odjednom slomio i zaplakao, imao napade panike i veoma kratak fitilj - jer sam sve vrijeme držao bijes pod kontrolom - a uz to me je potpuno iscrpljivao nagli povratak među ljude. Cijeli dan sam provodio sa jednom osobom. Odjednom svi žele da me vide, pa kafe, večere, i potpuno se iscrpiš. Navikneš se na taj asketski način života, a onda odjednom svuda prizori, zvuci, haos i odluke koje moraš da donosiš.” Naviknut na strogu rutinu, uznemirio bi se čak i ako ručak ne bi bio poslužen na vrijeme.
On i Maša su odmah znali da će živjeti zajedno. Danas žive u Berlinu. “Bili smo veoma uzbuđeni jer smo toliko dugo bili razdvojeni i nijesmo ni imali priliku da zapravo započnemo vezu. Ne znam da li bih baš preporučio ovakav prvi sastanak, ali izgleda da je uspjelo”, kazao je. “Mislim da nam ide dobro. I dalje smo srećni, što je nevjerovatno.”
“Mogu da izdržim skoro sve”
Ponovni ulazak u svijet toliko ga je preplavio utiscima da nije mogao da spava. Ležeći pored Maše, znao je da je pita da li je stvarna. Kada su prijatelji navaljivali da ga vide, ona je insistirala da ostavi vremena i za sebe. “Maša mi je bila veoma važan oslonac, ali, naravno, nije mogla da mi bude terapeut.”
U početku je razgovarao sa stručnjakom za posttraumatski stresni poremećaj koji je radio sa vojnicima, zatim sa narativnim terapeutom, a na kraju i sa terapeutom iz Gruzije kako bi o svemu mogao da govori na ruskom, jer se, kako kaže, to iskustvo više dogodilo Vanji nego Evanu.
“Pisanje knjige mi je mnogo pomoglo”, kaže, “i u zatvoru, gdje mi je davalo svrhu i strukturu, i poslije zatvora, jer mi je pomoglo da obradim sve što se dogodilo. Sad se osjećam dobro. Treba mi mala pauza od analiziranja. Vrijeme je da se malo opustim.”
Jedina pozitivna posljedica svega toga, kaže, jeste to što se zbližio s roditeljima. Danas govori ruski bez primjetnog akcenta, a s roditeljima dijeli interesovanje za istu muziku, popularnu kulturu i hranu. Poslije oslobađanja znao je da koristi ruski zatvorski sleng, “a moj otac bi potpuno problijedio. Zato te riječi više nikad ne koristim pred njim. Ali ponekad pred Mašom ubacim neku poput petuh, što označava osobu na samom dnu zatvorske hijerarhije, čisto da je nasmijem.”
Na kraju mu postavljam cinično novinarsko pitanje: zatvor mu je donio veliku priču za kojom je tragao - sada kada je slobodan, da li bi i dalje volio da se ništa od toga nije dogodilo ili mu je ipak drago zbog tog iskustva?
“Radije ne bih proveo 16 mjeseci u zatvoru, pa još 16 mjeseci oporavljajući se od toga. A da ne govorim o svemu kroz šta su prošli moji jadni najbliži i prijatelji”, kaže Gerškovič. “Ali dobio sam neobičan uvid ne samo u ruski sistem nego i u ljudsko iskustvo zatočeništva. Nije prijatno. Nije nešto što bih izabrao. Ali nevjerovatno je vidjeti kako ljudi reaguju u takvoj situaciji. I mislim da sada imam osjećaj da mogu da izdržim skoro sve.”
Priredila: A. Š.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
