Evropa ulazi u „superciklus“ nacionalnih izbora, njihovi rezultati mogli bi uzdrmati temelje EU

Ako se evroskeptični lideri iz Francuske, Španije i Poljske do kraja 2027. pridruže onima iz Češke, Italije, Rumunije, Slovačke i Slovenije, neće imati dovoljno glasova da mijenjaju zakonodavstvo EU, ali će predstavljati moćnu manjinu sposobnu da blokira odluke.

Pregovori o budžetu EU, buduće proširenje, pomoć Ukrajini i dublja integracija u ključnim oblastima poput odbrane, energetike, finansija i tehnologije mogli bi zapasti u blokadu, upozoravaju analitičari

1968 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Dok nacionalističke i evroskeptične partije jačaju u četiri najveće države članice Evropske unije, izbori koji predstoje tokom naredne godine mogli bi staviti njenu otpornost na najveći test do sada, piše britanski "Gardijan".

Taj list navodi da bi rezultati predstojećeg „superciklusa“ nacionalnih izbora mogli uzdrmati temelje EU.

Krajem 1998. godine Toni Bler bio je premijer Velike Britanije, Lionel Žospen premijer Francuske, a Gerhard Šreder tek je bio izabran za njemačkog kancelara. Evropska unija imala je 15 država članica, a proevropske partije lijevog centra bile su na vlasti – samostalno ili u koalicijama – u svim osim u dvije.

Snažan ekonomski rast doprinosio je poboljšanju životnog standarda. Proširenje EU na istok bilo je u toku. U Vašingtonu je Bil Klinton zagovarao isti model centrizma "trećeg puta", kao sredinu između slobodnotržišnog kapitalizma i tradicionalnog socijalizma. Činilo se da Evropska unija ima vjetar istorije u leđa.

"Nepune tri decenije kasnije, čini se da se politička kretanja na kontinentu ponovo usmjeravaju u jednom pravcu – samo što ovog puta zamah pripada nacionalističkoj krajnjoj desnici, a ishod bi mogao biti značajno urušavanje poslijeratnog evropskog konsenzusa na kojem je izgrađena EU", piše "Gardijan"

Od kraja ovog mjeseca do kraja naredne godine, podsjeća list, Uniju će zahvatiti izuzetan niz izbora. Birači u četiri od pet najvećih država članica EU, po broju stanovnika i veličini ekonomije, izaći će na birališta, dok su parlamentarni izbori predviđeni i u Estoniji, Finskoj, Grčkoj i Slovačkoj, a regionalni u Njemačkoj.

Španija otvara taj izborni ciklus vanrednim parlamentarnim izborima 29. novembra, na kojima se socijalistička koalicija premijera Pedra Sančesa suočava s vjerovatnim porazom od desničarskih partija – konzervativne Narodne partije (PP) i krajnje desničarskog Voksa, koje već zajedno vladaju u pojedinim španskim regionima.

Sančes
Sančesfoto: Reuters

Slijede predsjednički i parlamentarni izbori u Francuskoj na proljeće. Ubjedljiva favoritkinja u predsjedničkoj trci je Marin Le Pen iz krajnje desničarskog Nacionalnog okupljanja (RN), koja ima veliku prednost u odnosu na radikalnog ljevičara Žan-Lika Melanšona i "beznadežno podijeljenu opoziciju iz političkog centra", piše u tekstu.

Kada Poljska bude glasala kasnije naredne godine, nacionalističke partije, koje zajedno uživaju podršku gotovo polovine biračkog tijela, mogle bi da svrgnu liberalnu koaliciju premijera Donalda Tuska, uprkos nedavnim podjelama u njihovim redovima. U Italiji se, u međuvremenu, Đorđa Meloni, čija partija Braća Italije ima korijene u krajnjoj desnici, nada osvajanju drugog mandata na izborima koji treba da budu održani do kraja 2027. godine – dok se istovremeno suočava s pritiskom sa svoje desne strane, koji dolazi od nove partije Nacionalna budućnost.

"Paradoksalno, ovaj uspon nacionalizma događa se u trenutku snažne podrške javnosti Evropskoj uniji. Potreseni haosom koji je izazvao Bregzit i u potrazi za sigurnošću u svijetu koji djeluje sve prijeteće, rekordnih 74 odsto Evropljana smatra da njihova zemlja ima koristi od članstva u EU, a veoma mali broj evroskeptičnih partija danas otvoreno zagovara izlazak iz Unije", dodaje "Gardijan".

Evroskeptici i nacionalisti, međutim, i dalje vide EU kao projekat kojim se upravlja odozgo i koji podriva nacionalni suverenitet, a cilj im je da je pretvore u znatno labaviji savez suverenih nacionalnih država. Prema riječima italijanske politikološkinje Natali Toči, to znači da bi predstojeći izborni superciklus mogao „dramatično promijeniti lice Evrope“ – izazivajući ne samo „sporu eroziju evropskog projekta već i njegovo pražnjenje iznutra, ako ne i potpuni raspad“.

Svaki izbori imaju svoje specifičnosti, a nacionalne okolnosti igraju veliku ulogu, napominje britanski list.

"Ipak, analitičari se slažu da su temeljne sile koje pokreću ove procese međusobno povezane: spor ekonomski rast, starenje stanovništva, opterećene javne finansije i vrtoglavi rast troškova života narušili su podršku tradicionalnim evropskim partijama lijevog i desnog centra, koje su nekada okupljale širok krug birača. Talas protesta predvođenih mladima, koji se širi Evropom, samo je najvidljiviji znak dubokog nezadovoljstva birača."

Istovremeno, dodaje "Gardijan", nacionalističke partije postaju sve vještije u stvaranju predstave o navodnim prijetnjama i krizama, čiji se spisak neprestano mijenja, kao i u njihovom političkom iskorišćavanju – od migracija i vakcina do zelene tranzicije, podrške Ukrajini, globalizacije, međunarodnih elita i nadnacionalnih institucija. Takve narative dodatno podstiču ruske dezinformacije i otvorena podrška „patriotskim“ partijama koju pruža Bijela kuća Donalda Trampa.

Kao rezultat toga, politička scena postala je fragmentisanija i polarizovanija: gotovo svaki četvrti birač danas podržava krajnje desničarske partije – što je udio koji je od sredine devedesetih godina porastao gotovo pet puta.

Taj uspon nije bio pravolinijski, ukazuje list: "Tokom proteklih godinu dana, dok je krajnje desničarska Alternativa za Njemačku (AfD) ostvarila istorijsku pobjedu na regionalnim izborima na istoku Njemačke, u Holandiji je Partija za slobodu Gerta Vildersa izgubila gotovo trećinu poslaničkih mjesta, Fides Viktora Orbana ubjedljivo je poražen u Mađarskoj, a krajnje desničarske Švedske demokrate prvi put za 16 godina zabilježile su pad podrške."

Ipak, osnovni trend rasta djeluje jasno – a podstiče ga prije svega, kako tvrde politikolozi, normalizacija i ulazak krajnje desničarskih ideja u politički mejnstrim, naročito kada je riječ o imigraciji. Partije desnog centra postepeno ruše „zaštitne zidove“ koji su nekada sprečavali saradnju s radikalnom desnicom.

Na evropskom nivou, Evropska narodna partija (EPP), koja okuplja stranke desnog centra, sve češće se oslanja na grupe koje su još desnije od nje kako bi oslabila pojedine mjere evropskog Zelenog dogovora i pooštrila migraciona pravila.

Za Evropsku uniju, najveći uticaj ovog izbornog superciklusa mogao bi se osjetiti u Evropskom savjetu, koji okuplja lidere država članica i u kojem su trenutno samo tri od ukupno 27 šefova država ili vlada iz partija lijevog centra.

Ako se evroskeptični lideri iz Francuske, Španije i Poljske do kraja 2027. pridruže onima iz Češke, Italije, Rumunije, Slovačke i Slovenije, neće imati dovoljno glasova da mijenjaju zakonodavstvo EU, ali će predstavljati moćnu manjinu sposobnu da blokira odluke.

Pregovori o budžetu EU, buduće proširenje, pomoć Ukrajini i dublja integracija u ključnim oblastima poput odbrane, energetike, finansija i tehnologije mogli bi zapasti u blokadu, upozoravaju analitičari.

Osjećaj sigurnosti koji donosi brojnost istomišljenika, primjećuje Toči, mogao bi promijeniti ponašanje sadašnjih lidera u Evropskom savjetu. Relativna uzdržanost Đorđe Meloni djelimično je bila uslovljena njenom relativnom izolovanošću među liderima glavnih političkih struja, poput Tuska, Sančesa i francuskog predsjednika Emanuela Makrona, kao i zavisnošću Rima od 200 milijardi eura iz fondova EU za oporavak, dodaje se u tekstu.

"Međutim, kada bi za istim stolom sjedjela s političarima poput Marin Le Pen, lidera poljske krajnje desničarske partije Pravo i pravda (PiS) Jaroslava Kačinjskog i predstavnika španske vlade koju podržava Voks, dok joj kod kuće za vratom diše tvrdolinijaš Roberto Vanaci iz Nacionalne budućnosti, a evropski fondovi za oporavak se postepeno iscrpljuju, mogla bi imati znatno manje razloga da vodi politiku usklađenu s interesima EU", navodi "Gardijan".

Marin Le Pen
Marin Le Penfoto: Reuters

Analitičari se, međutim, slažu da će odlučujuće političko bojište biti Francuska.

Izborni program Marin Le Pen vodi je ka direktnom sukobu s Briselom: namjerava da smanji francuski doprinos budžetu EU za 11 milijardi eura, organizuje ustavni referendum kojim bi se proglasila nadređenost francuskog prava nad evropskim i prekrši niz pravila jedinstvenog evropskog tržišta.

A Francuska „ima veoma značajan uticaj na EU“, kazao je Mudžtaba Rahman iz konsultantske kuće Evroazija grupa. U poređenju s Orbanom, napominje on, Marin Le Pen bi kao predsjednica imala „mnogo veće mogućnosti da sprovede strategiju krajnje desnice usmjerenu na podrivanje nadnacionalne strukture EU zasnovane na vladavini prava“.

Brisel je do sada uspijevao da obuzda lidere poput Orbana koji nastoje da opstruiraju funkcionisanje Unije, uglavnom zato što ih za pregovaračkim stolom rijetko bilo više od dvoje ili troje. Jedinstven evroskeptični blok mogao bi da onemogući EU da sprovodi standarde vladavine prava, produbljuje integraciju ekonomskih i bezbjednosnih politika ili, zapravo, postigne dogovor o gotovo bilo čemu. Prva žrtva bi, vrlo vjerovatno, bila Ukrajina, pri čemu bi Le Pen predvodila grupu zemalja koje bi blokirale dalju pomoć Kijevu, navodi "Gardijan".

Tri decenije nakon 1998. godine, predstojeći izbori u Evropi mogli bi se pretvoriti u „ključne testove otpornosti EU“, zaključio je Štefan Lene iz istraživačkog centra Karnegi Evropa. Prijetnja Uniji možda neće biti neposredna niti egzistencijalna, kazao je, ali su srednjoročni rizici značajni.

„Malo je vjerovatno da bi snažnija uloga radikalne desnice dovela do razgradnje EU kakvu danas poznajemo“, kazao je Lene, ali bi mogla „spriječiti Uniju da postane ono što mora biti kako bi se suočila s izazovima budućnosti“.

A postepeno, ali neizbježno, dugotrajna nesposobnost da zajednički djeluje tamo gdje je to potrebno dovela bi do „gubitka značaja“ Unije, piše u tekstu.

Pogledajte još: