Kako je to biti na "spisku smrti" neonacista? - Vijesti.me
FENOMENI EKSTREMNE DESNICE

Kako je to biti na "spisku smrti" neonacista?

"Svi smo mi ostavljeni na cjedilu od nadležnih službi. Ministarstvo unutrašnjih poslova uopšte nije shvatilo kakvu opasnost predstavljaju takvi spiskovi. I sada to negiraju, a to je veliki skandal"

Pripadnici italijanske ekstremne desnice u Milanu: Ilustracija
Pripadnici italijanske ekstremne desnice u Milanu: Ilustracija (Foto: Shutterstock)

Stalno se u Njemačkoj otkrivaju sve novi i novi neonacistički „spiskovi za likvidaciju“. Neki od ljudi sa spiska možda mogu da pomisle: „Ma to je samo šačica budala“. Ali i jedna budala može da bude dovoljna…

Ruben Nojgebauer nije se začudio kada je čuo da mu je puno ime i prezime na „spisku smrti“ jedne od ekstremno desnih organizacija. On je angažovan u humanitarnoj organizaciji „Si voč“ (Sea Watch) koja spasava migrante na Mediteranu i dovodi ih u Evropu. Jasno mu je da zbog toga neće steći samo prijatelje: „Već godinama dobijamo prijetnje smrću. Stižu i konkretne pretnje protiv nekih od nas. To je nešto s čim moramo da živimo“, kaže Nojgebauer.

Za razliku od tog ljudi iz te humanitarne organizacije, Mark Hajnrih bio je šokiran kada je od nas čuo da se nalazi na istom tom spisku. Jer to mu nije rekla policija, nego mi, novinari DW. Potpuno je iznenađen: „Spontano odmah počnem da razmišljam treba li da nabavim sprej sa suzavcem ili da se nekako drugačije zaštitim?"

Marku Hajnrihu smo na njegovu želju promijenili ime. On do sada nije imao nikakve veze s neonacistima. On ima svoj blog na internetu i tamo jasnim rečima piše šta misli i o populistima Alternative za Njemačku i o neonacizmu. Zbog tih svojih stavova on dobija poruke pune mržnje i samo može da pretpostavi da je možda je neko od autora tih poruka stavio i njegovo ime na spisak za likvidaciju.

Životna opasnost ili isprazne maštarije?

Politikolog Hajo Funke već godinama istražuje fenomen ekstremne desnice. Nije mu teško da objasni čemu služe takvi spiskovi: „Time se naravno želi da se raširi strah, to je njihova namjera.“ Spiskovi mogu da posluže i za to da se nešto učini u konkretnom slučaju opasnosti, kao što je to bio slučaj s atentatom na političara CDU Valtera Libkea.

I taj političar iz Kasela koji se zalagao za zbrinjavanje migranata nalazio se na sličnom „spisku smrti“. Nakon što je on zaista i ubijen, policija je morala da objašnjava zašto taj spisak nije uzela dovoljno za ozbiljno. Ali to nije jednostavno: psihološki, takvi spiskovi lako mogu biti i maštarije kukavica u kojem oni nabrajaju sve osobe koje bi trebalo likvidirati „kad dođe njihov trenutak“, taj njihov „dan iks“. Možda nabavljaju i oružje, ali i dalje samo piju pivo s drugarima i lupetaju gluposti. Fantaziraju o svojoj „sili“. A nju ipak ne bi da pokažu prije tog „dana iks“.

To ne znači da takvi spiskovi nisu prepuni mržnje i da su već i sami po sebi nesporno krivično djelo. Spisak do kojeg je došao DW nosi naslov „Wirkriegeneuchalle" (dočepaćemo se svih vas). Na njemu je dvestotinak imena. Autor je naravno nepoznat, a na internetu je bio dostupan samo nekoliko sati. Na njemu nisu samo imena i adrese, tu su i komentari tipa: „antikapitalistička naduvana glava“, „lijevi mentalni bolesnik“, „protestna pi...“ Osobe sa spiska uglavnom su aktivisti, novinari i političari Ljevice i Zelenih.

U Bavarskoj na jedan, u Berlinu na drugi način

Neki takvi spiskovi mržnje su čak apsurdno dugački: tako je neonacistička grupa „Nordkreuz“ (Severni krst) ukrala sa internet-stranice pank-izdavača lijevog usmjerenja spisak sa oko 25.000 mušterija. A tu su onda i već poznati antisemitski spiskovi kao što je platforma „judas.watch“. Na njoj nisu samo navedeni samo navodni „neprijatelji“. Oni su svrstani u kategorije, a pored imena osoba jevrejske vjere dodata je i Davidova zvezda – baš kao u vrijeme nacizma.

Nadležni organi uvijek iznova imaju problema da objasne njihov odnos prema takvim spiskovima. Ne samo da se tek u izuzetno rijetkim slučajevima ljudima sa spiskova nudi policijska zaštita, već se često događa da ih policija i ne obavijesti da je njihovo ime pronađeno na nekakvom „spisku smrti“. Ministarstvo unutrašnjih poslova u jednom saopštenju navodi da, prema saznanjima Saveznog kriminalističkog ureda, sve zavisi od konkretnih saznanja o potencijalnim počiniocima, ali bez toga „nema osnova za pretpostavku da postoji prijetnja“ navedenim osobama, institucijama i organizacijama.

Zbog toga se na operativnom nivou pokrajinskoj policiji prepušta odluka o tome da li će informisati osobu sa takvog spiska, jer smjernica za čitavu Njemačku ne postoji. I zato se događa da neka osoba npr. u Minhenu prije sazna da joj je ime na spisku nego neko u Berlinu – jer policija pokrajine Bavarske djeluje mnogo opreznije od policije grada-pokrajine Berlina.

„Uvijek je opasno“

Helga Sejb iz berlinskog savjetovališta „Ričaaut“ (Reachout) smatra da se policija olako odnosi prema takvim spiskovima i da su oni u svakom slučaju opasni. „Tu se sakupljaju podaci o nekome, naravno s namjerom da se oni iskoriste. Možda nije opasno u ovom trenutku, ali u nekom budućem trenutku može itekako da bude.“

Politikolog Hajo Funke ipak može donekle da razumije argumente policije. Opasnost nije uvijek ista i različita je od spiska do spiska. Sigurno je da 25.000 mušterija jednog izdavača nisu podjednako ugroženi kao osobe sa relativno kratkog spiska neke grupe o kojoj postoje obavještajna saznanja da je naoružana i agresivna.

Zato Funke i ovaj spisak sa 200 imena i pod imenom „Wirkriegeneuchalle“, za koji su autori uložili napor da pronađu prava imena i adrese, procjenjuje kao relativno opasan: „Oni su sad dodatno ugroženi, možda su u neposrednoj opasnosti. Kad bi službe bezbjednosti bile dobre, onda bi one to tako procijenile i to i objavile“, smatra Funke.

S druge strane, osobe sa takvih spiskova kao što je Ruben Nojgebauer već su morale da nauče da se ne treba previše pouzdati u policiju: „Svi smo mi ostavljeni na cjedilu od nadležnih službi. Ministarstvo unutrašnjih poslova uopšte nije shvatilo kakvu opasnost predstavljaju takvi spiskovi. I sada to negiraju, a to je veliki skandal“, smatra Nojgebauer. On mnogo veće nade polaže u mrežu koju su stvorili ljudi sa spiska. Oni razmjenjuju iskustva, ali paze i na nepoznate osobe koje obilaze mjesta gdje žive ili rade.

Nije sporno da su to ekstremisti i da su već svojim zlodjelima vidljivi i u javnosti, ali ih sveukupno vjerovatno nema mnogo. Prema procjeni Službe za zaštitu ustavnog poretka, u Njemačkoj sa više od 80 miliona stanovnika krajem 2017. u ekstremnu desnicu moglo je da se svrsta oko 24.000 osoba. Velika većina njih u najgorem slučaju samo urla na manifestacijama i maše zastavama iz prohujalih vremena. Rijetki su već i takvi koji se odluče da sastave spiskove. Ali, kao što se vidjelo i u Kaselu, dovoljna je samo jedna budala.