Miloševićev duh nad Putinom - Vijesti.me
Postoje paralele

Miloševićev duh nad Putinom

Putina je lako zamisliti vječno na vlasti - ako mu elita i službe bezbjednosti ostanu vjerni... i da je spreman da prolije krv

Ruskog predsjednika Vladimira Putina progoni sablast Slobodana Miloševića. Kako se ukrajinska kriza zaoštrava, postalo je moderno a neki bi rekli, i gotovo poput fetiša - upoređivati vođu Kremlja sa pokojnim srpskim diktatorom.

Nedavno su Vera Mironova i Marija Snegovaja u „Novoj Republici“ podsjetile da su i Milošević i Putin osnažili nacionalizam... protiv Hrvata i Ukrajinaca, i to uz pomoć propagande u masovnim medijima, te kako su obojica podstakli pobune nacionalnih manjina.

I Milošević, nekada, a Putin danas, pod izgovorom zaštite manjina uključili su vojsku i formirali samoproglašene, polu-nezavisne tvorevine u Hrvatskoj i Ukrajini, koje su de facto bile pod kontrolom Beograda, a sada Moskve.

No, sličnost između Putina i Miloševića nije samo u taktici kojom se služe, već i u načinu na koji su se koristili istorijskim mitovima i sukobima između Srba i Hrvata, Rusa i Ukrajinaca, napisale su Mironova i Snegovaja.

Naravno, nisu samo Putinovi kritičari skloni poređenju Vladimira sa Slobodanom. To rade i Putinovi saveznici koji poređenje vide i kao opomenu za šefa Kremlja.

Ljut zbog odluke Moskve da neće koristiti otvorenu vojnu silu u istočnoj Ukrajini za podršku proruskim militantima, separatistički lider Igor Girkin, poznatiji kao Strelkov, nedavno je upozorio Putina da bi nepovratno mogao završtiti poput Miloševića.

Pišući o tome na portalu Vkontakte, Girkin kaže da Putinovo očito odustajanje od oružanih grupa koje traže formiranje Novorusije u Ukrajini, podsjeća na Miloševićevu izdaju paramilitarnih snaga koje su se za Veliku Srbiju borile u Bosni Hercegovini i Hrvatskoj 1990-ih.

Milošević je onda skončao na Kosovu, vrijeme mu je isteklo i završio je u Hagu, napisao je Girkin.

Podtekst je sasvim jasan.

Ako bi se nacionalisti okrenuli protiv Putina zbog njegove izdaje Donbasa, on će postati vrlo ranjiv kod kuće. Isto tako, nacionalista Mihail Kalašnjikov je nedavno ustvrdio da je Kremlj izgubio kontrolu nad procesom u istočnoj Ukrajini i da bi se zbog toga ustanak u Donbasu mogao pretvoriti u ustanak u Rusiji.

Ovakve tvrdnje ljutih nacionalista preuzeli su i glavni ruski mediji. Ruske vlasti su naučile kako suzbiti liberalne proteste, ali se lošije nose sa nacionalistima i ljevičarskim protestima kada su suočeni s odlučnim, očajnim ljudima, koji su spremni na konfrontaciju, stoji u uvodniku „Nezavisine gazete“ 11. jula.

Država nije riješila migracijsko pitanje, a to znači da bi se Kondopoga, trg Manež, ili Birjulevo, moglo ponoviti u bilo kojem trenutku... Kremlj nema apsolutno nikakav interes da na čelu ljevičarskih ili nacionalističkih protesta u Rusiji budu militanti.

Pa, koliko je onda relevantno Miloševićevo iskustvo sa Putinovom mogućom sudbinom?

Prvo, veza između Miloševićevog odustajanja od projekta Velike Srbije i njegovog pada s vlasti, nije uzročno povezana. Gotovo pet godina je prošlo od potpisivanja

Dejtonskog sporazuma kojim su okončana neprijateljstva u Bosni i Hercegovini u decembru 1995, do Miloševićevog pada, u oktobru 2000, razdoblja u kojem je prebrodio gubitak podrške nacionalsita, niz bučnih uličnih protesta u Beogradu, još jedan rat, onaj na Kosovu i NATO bombardovanje.

I drugo, kada je Milošević napokon pao, to nipošto nije bilo predodređeno. Prozapadni liberalni i studentski aktivisti bili su najvidljiviji učesnici u masovnim demonstracijama koje su uslijedile nakon kontroverznih predsjedničkih izbora 2000, i te demonstracije zasigurno su imale ulogu u padu Miloševića.

No, smrtni udarac se, zapravo, dogodio iza scene i daleko od gužve, na zadnjem sjedištu „mercedesovog“ džipa koji se kretao sporednim ulicama Beograda.

Prema medijskim izvještajima, glavnu ulogu u cijeloj priči imao je Milorad Luković, poznat kao Legija, jedan od Miloševićevih najbrutalnijih dželata, koji se nagodio s tadašnjim čelnikom opozicije Zoranom Đinđićem, koji će kasnije biti premijer Srbije do ubistva 2003. Milošević je naredio zapovjedniku Crvenih beretki, Lukoviću, da otvori vatru na demonstrante na ulicama Beograda. Đinđić ga je, navodno, uvjerio da to ne učini, jer je Milošević već gotov.

Pojedine tajne strukture u Srbiji su shvatile da se s Miloševićem dalje ne može, predali su ga, a zauzvrat su tražili isplatu, rekao mi je Bratislav Grubačić, beogradski politički analitičar još 2003. Zapravo kombinacija liberalnog ustanka, nacionalističkog razočaranja i nelojalnosti snaga bezbjednosti je dovela do kraja Miloševićeve ere.

Putin bi mogao, možda, slično proći u nekom budućem trenutku, ali, lako ga je zamisliti i vječno na vlasti - pod uslovom da mu elita i službe bezbjednosti ostanu vjerni. I naravno, pod uslovom, da je spreman da prolije krv.

U izvještaju na 260 stranica, objavljenom početkom mjeseca - a koji je uredio Kiril Rogov, pod nazivom Kriza i transformacija ruskog izbornog autoritarizma - tvrdi se da je kriza u Ukrajini bez dileme prekretnica u ruskoj istoriji.

Autori izvještaja tvrde da će nivo političke represije samo rasti, postajati sve žešći, te da je neodvojivi dio političke kulture Putinovog režima. Miloševićev scenario za Putina bi mogao biti drugačiji. Vladimir bi za razliku od Slobodana mogao ojačati svoju vlast - i postati još brutalniji.

Priredila: M. RAKELA