Susret ljubavnika iz Aušvica nakon 72 godine - Vijesti.me
PRIČA O HELEN I DAVIDU

Susret ljubavnika iz Aušvica nakon 72 godine

Poljak David Visnija (93) o emotivnom ponovnom susretu sa djevojkom iz logora smrti

Bivši ljubavnici na Menhetnu 2016.
Bivši ljubavnici na Menhetnu 2016. (Foto: nytimes.com)

Prvi put kada je sa njom razgovarao, 1943. godine, kod krematorijuma u Aušvicu, David Visnija je shvatio da Helen Spicer nije obična zatvorenica. Bila je čista, uvijek uredna i mirisala je lijepo. Na njen zahtjev, upoznao ih je jedan zatvorenik.

Njeno prisustvo je bilo samo po sebi neobično: žena izvan ženskih odaja, razgovara sa muškim zatvorenikom.

Dogovorili su se da se ponovo vide za nedjelju dana. Kada je otišao na sastanak sa njom između krematorijuma četiri i pet, popeo se na vrh improvizovanih merdevina sastavljenih od paketa zatvoreničke odjeće. Helen je uredila taj prostor između stotina gomila, dovoljno velik da njih dvoje tu stanu. David je imao 17 godina, a ona 25.

“Nisam znao šta, kada, kako”, nedavno se prisjetio Visnija, koji ima 93 godine. “Naučila me je svemu.”

Oboje su bili jevrejski zatvorenici u Aušvicu, oboje privilegovani. Visnija, u početku primoran da prikuplja tijela zatvorenika koji su izvršili samoubistvo, izabran je da zabavlja naciste kada su otkrili da je talentovani pjevač.

Helen je imala važniji poziciju: bila je grafički dizajner logora. Postali su ljubavnici i sastajali se u svom kutku u propisano vrijeme, otprilike jednom mjesečno. Nakon početnog straha zato što su bili svjesni da rizikuju život, počeli su da se raduju susretima. Visnija se osjećao posebnim zato što je izabrala baš njega.

Pričali su malo, i to su uglavnom bile crtice iz prošlosti. Davidov otac, koji je ljubitelj opere, stradao je sa ostatkom porodice u Varšavskom getu. Helen je takođe voljela muziku, svirala je klavir i mandolinu i naučila ga je jednu mađarsku pjesmu. Ostali logoraši su čuvali stražu da bi ih upozorili na dolazak SS oficira.

Njih dvoje su nekoliko mjeseci bili jedno drugom utjeha, ali su znali da ti susreti neće trajati zauvijek. Oko njih je svuda bila smrt. Ipak, ljubavnici su planirali zajednički život, budućnost izvan Aušvica. Znali su da će biti razdvojeni, ali su imali plan da se ponovo sretnu. Do tada su prošle 72 godine.

Visnija u svom domu u Pensilvaniji
Visnija u svom domu u Pensilvaniji(Foto: nytimes.com)

Jednog popodneva ove jeseni, Visnija je, kao i posljednjih 67 godina, sjedio u svom domu u Levitaunu u Pensilvaniji, gledajući stare fotografije. I dalje strastveni pjevač, decenijama je pjevao u lokalnoj kongregaciji. Sad jednom mjesečno drži govore o ratnim stradanjima, uglavnom studentima, ponekad u knjižarama.

“Ostalo je malo ljudi koji znaju detalje,” ispričao je.

Visnija planira da u januaru sa porodicom otputuje u Aušvic, gdje su ga pozvali da pjeva na 75. godišnjici oslobađanja logora. Očekuje da tamo prepozna samo jednog bivšeg logoraša. Na posljednjoj velikoj godišnjici, prije pet godina, okupilo se 300 osoba koje su preživjele Holokaust. Procjenjuje se da je živo još samo dvije hiljade ljudi koji su preživjeli Aušvic.

Kako Holokaust blijedi iz sjećanja, a antisemitizam je ponovo u porastu, Visnija sve više priča o prošlosti, što je velika promjena za nekoga ko se čitavog života trudio da se ne osvrće. Njegov najstariji sin saznao je tek kao tinejdžer da mu otac nije rođen u Americi. Visnija se svojski trudio da usvoji američki naglasak.
Djeca i unuci su ga molili da im priča o prošlosti, i postepeno se otvarao.

Visnija pošto se pridružio američkoj vojsci
Visnija pošto se pridružio američkoj vojsci(Foto: dailymail.co.uk)

“Jedan glas, dva života: Od zarobljenika u Aušvicu, do vojnika u 101. vazduhoplovnoj jedinici”, glasi naslov memoara koje je objavio 2015. godine. Tada je porodica prvi put saznala za njegovu devojku iz Aušvica. U memoarima ju je nazvao Rouz. Njihov ponovni susret nije prošao baš po planu. Do trenutka kada se ponovo sreo sa Helen, oboje su već bili u braku.

“Kako podijeliti takvu priču sa svojom porodicom”, pitao se Visnija.

Helen je bila među prvim Jevrejkama koje su stigle u Aušvic u martu 1942. Došla je iz Slovačke, gde je pohađala tehnički fakultet i bila je prva žena u tom regionu koja je prošla praksu kao grafička umjetnica. U Aušvic je stigla sa 2.000 neudatih žena.

U početku su joj dodijeljeni teški poslovi rušenja u logoru Birkenau. Bila je neuhranjena i stalno je bolovala od tifusa, malarije, dijareje. Radila je sve dok na nju nije pao dimnjak i povrijedio joj leđa. Zahvaljujući vezama, poznavanju njemačkog jezika i grafičkog dizajna, kao i čistoj sreći, dobila je kancelarijski posao.
U vrijeme kad je Spicerova upoznala Visniju, sa još jednom Jevrejkom je bila zadužena za sređivanje nacističke dokumentacije. Sastavljala je i mjesečne tabele radne snage u logoru.

Kako su njene odgovornosti rasle, slobodno se kretala u nekim djelovima logora, a ponekad je mogla da izađe napolje. Njene privilegije su bile takve da je uspjela čak i da se dopisuje sa jedinim preživjelim bratom u Slovačkoj, putem šifrovanih razglednica. Ipak, nikada nije bila kolaborant nacista ili kapo - zatvorenik zadužen za nadzor ostalih logoraša.

Koristila je svoj položaj kako bi pomogla zatvorenicima i saveznicima. Svoje dizajnerske vještine je koristila za manipulisanje papirologijom i raspoređivanje zarobljenika na različite radne zadatke i u kasarne. Imala je pristup službenim izvještajima logora, koje je dijelila sa različitim grupama otpora.

Kad je došao u logor, Visnija je bio zadužen za sakupljanje tijela zatvorenika koji bi se bacili na električnu ogradu oko logora. Odvlačio bi leševe u kasarne, a onda su ih odvozili kamionima.

Ubrzo se pročulo da je dobar pjevač, pa je počeo da redovno zabavlja nacističke stražare i dobio je novi posao u zgradi koju je SS zvao Sauna.

Dezinfikovao je odjeću novopristiglih logoraša pesticidom Ciklon B, koji je korišten za ubistva zatvorenika u gasnim komorama. Helen je vidjela da je Visnija u Sauni pa je počela češće da je posjećuje. Pošto su uspostavili kontakt, “podmićivala” je zatvorenike hranom da čuvaju stražu pola sata - sat, svaki put kad bi imala sastanak sa Davidom.

Njihova veza je trajala svega nekoliko mjeseci. Jednog poslijepodneva 1944. godine, shvatili su da će to biti posljednji put da su se popeli do ljubavnog gnijezda.

Nacisti su odvozili posljednje logoraše na marševe smrti i uništavali tragove svojih zločina.

Dok su krematorijumi uništavani, u logoru se šuškalo da Sovjeti napreduju. Rat bi uskoro mogao biti završen. Visnija i Spicerova su preživjeli u Aušvicu više od dvije godine, dok većina zatvorenika nije izdržala ni nekoliko mjeseci.

Na posljednjem sastanku, obećali su jedno drugom da će se po završetku rata naći u Varšavi. Visnija je izašao prije Spicerove u jednom od posljednjih prebacivanja iz Aušvica. U decembru 1944. se našao u logoru Dahau. Domogao se ašova, udario čuvara i pobjegao. Sljedećeg dana, dok se krio u štali, čuo je da se približavaju, kako je mislio, sovjetske trupe. Trčao je prema tenkovima i nadao se najboljem. Ispostavilo se da su Amerikanci.

Nije mogao da vjeruje kako mu se sreća osmijehnula. Još kao desetogodišnjak je maštao da će jednog dana pjevati operu u Njujorku. Prije rata je napisao pismo predsjedniku Frenklinu Ruzveltu tražeći vizu kako bi mogao da studira muziku u Americi. Njegove dvije tetke su emigrirale u Bronks 30-ih godina i zapamtio je njihovu adresu. Tokom golgote u Aušvicu, ta adresa je postala svojevrsna molitva za njega, putokaz.

Američki vojnici su ga prihvatili nakon što su čuli njegovu priču na lošem engleskom, njemačkom, jidiš i poljskom. Nahranili su ga, dali mu uniformu i mitraljez i naučili ga kako da ga koristi. Odlučio je da Evropa postane prošlost.

“Postao sam 110 odsto Amerikanac”, rekao je.

U vosjci je radio kao prevodilac i civilni pomoćnik. Sada je morao da ispituje Nemce i konfiskuje im oružje.

Uzimao je ratne zarobljenike. “Naši momci nisu bili tako dobri prema SS-u”, prisjetio se.

Pošto se pridružio Amerikancima, njegov plan da se sastane sa Helen u Varšavi više nije dolazio u obzir.

Amerika je bila njegova budućnost.

Helen Spicer
Helen Spicer(Foto: nytimes.com)

Helen je bila među posljednjima koji su živi izašli iz logora. Poslata je u ženski logor u Ravenzbriku i u Malhov, prije nego što je evakuisana u maršu smrti. Ona i prijateljica su pobjegle iz marša i stopile se sa lokalnim stanovništvom koje je bježalo.

Kako je Crvena armija napredovala, a nacisti se predali, Spicerova se vratila u rodnu kuću u Bratislavi. Nije zatekla roditelje i sestre, samo jednog brata, koji se bio upravo oženio. Odlučila je da mu ne smeta da započne novi život.

Usljed haosa u Evropi, sa milonima preživjelih koji su raseljeni, Spicerova je stigla do prvog kampa jevrejskih raseljenika u američkoj zoni okupirane Njemačke. Zvao se Feldafing i upravo je to bio kamp u koji je Visnija dostavljao zalihe.

“Vozio bih se do Feldafinga, ali nisam imao pojma da je ona tamo”, rekao je Visnija.

Ubrzo po dolasku u Feldafing u septembru 1945. godine, Spicerova se udala za Ervina Tihauera, vršioca dužnosti šefa policije i oficira bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Te uloge su mu omogućile da blisko sarađuje sa američkom vojskom. Helen, sada gospođa Tihauer, ponovo je bila u povlaštenom položaju. Iako su i oni bili raseljene osobe, Tihaueri su živjeli izvan kampa.

Njih dvoje su se godinama bavili humanitarnim radom i preko UN-a išli u misije u Peruu, Boliviji, Indoneziji.
Na kraju su se preselili u Ameriku, najprije u Ostin, Teksas, a zatim 1967. u Njujork, gdje je dr Tihauer postao profesor bioinženjeringa na njujorškom univerzitetu.

U njihovom stanu, okružena knjigama o Holokaustu, gospođa Tihauer je redovno razgovarala sa istoričarima. Nikad nije držala govore i prezirala je koncept Holokausta kao biznisa. Istoričari kojima je povjerila svoju priču postali su dio njene porodice.

Ali, tokom mnogih sati koje je posvetila iznošenju detalja o strahotama Aušvica u razgovoru sa nekoliko istoričara, nikad nije spomenula Visniju.

Nakon što se rat završio, Visnija je čuo od bivšeg zatvorenika iz Aušvica da je Helen živa. On je do tada već bio potpuno angažovan u američkoj vojsci u Francuskoj, gdje je čekao da konačno emigrira u SAD.

Kada su ga tetka i tetak dočekali u luci u Hobokenu u februaru 1946, nisu mogli da vjeruju da je 19-godišnjak u uniformi mali David kojeg su posljednji put vidjeli u Varšavi.

Žureći da nadoknadi izgubljeno vrijeme, Visnija je uplovio u život Njujorka, idući na plesove i žurke.

Zaposlio se kao prodavac enciklopedija.

Na jednom vjenčanju 1947, upoznao je buduću suprugu.

Pet godina kasnije, preselili su se u Filadelfiju. Prošle su godine otkad se par skrasio u Levitaunu, kada je jedan od prijatelja ljubavnika iz Aušvica rekao Visniju da je Helen u Njujorku. Visnija, koji je svojoj ženi pričao o bivšoj djevojci, mislio je da će ovo biti prilika da se ponovo sretne s njom. Njihov prijatelj je dogovorio sastanak. Visnija se vozio dva sata iz Levitauna do Menhetna i čekao u holu hotela preko puta Central parka. “Nije se pojavila”, ispričao je.

“Kasnije sam saznao da je odlučila da to nije pametno. Bila je udata, imala je muža”.

Visnija je godinama preko zajedničkog prijatelja dobijao informacije o Helen. U međuvremenu je dobio četvoro djece i šestoro unučadi. On je 2016. odlučio da ponovo pokuša da kontaktira Helen. Podijelio je svoju priču sa porodicom. Njegov sin, rabin u sinagogi u Prinstonu, pomogao mu je da dođe do nje.

Napokon je pristala na posjetu.

Visnija je u avgustu 2016. poveo dvoje unučadi na ponovni susret sa gospođom Tihauer. Nije znao šta ga čeka. Prošle su 72 godine otkad je posljednji put vidio bivšu djevojku. Čuo je da je lošeg zdravlja, ali je vrlo malo znao o njenom životu. Vjerovao je da mu je ona pomogla da preživi i želio je da zna je li to istina.

Kada je Visnija stigao u njen stan, zatekli su je u bolničkom krevetu, okruženu policama punih knjiga. Bila je sama, suprug joj je umro 1996. i nisu imali djece. Tokom godina, vezana za krevet, gubila je vid i sluh. Imala je pomoćnicu koja se brinula o njoj, a telefon joj je postao jedina veza sa svijetom.

U prvi mah ga nije prepoznala. Kada se nagnuo bliže, “oči su joj se raširile, gotovo kao da se život vratio u nju”, ispričao je Davidov unuk Avi Visnija (37).

Pitala me je pred unucima: ”Jesi li rekao ženi šta smo uradili?”, rekao je Visnija, smijući se. On je pričao o djeci i vremenu u američkoj vojsci, a ona o humanitarnom radu poslije rata i o suprugu. Divila se Davidovom savršenom engleskom. “Bože, nikada nisam mislila da ćemo se ponovo vidjeti - i to u Njujorku.”

Druženje je trajalo oko dva sata.

Konačno je morao da je pita: Da li je ona imala neke veze sa činjenicom da je sve to vrijeme uspio da preživi u Aušvicu? Podigla je ruku i raširila prste. Govorila je glasno, sav slovačkim akcentom. ”Pet puta sam te spasila od fatalnog premještanja”, rekla je. ”Znao sam da će to da uradi”, rekao je Visnija unucima. ”To je apsolutno nevjerovatno. Nevjerovatno.”

”Čekala sam te”, rekla je još Helen. David je bio zapanjen. Nakon što je pobjegla od marša smrti, čekala ga je u Varšavi, kako su planirali. Ali, on nije došao. Voljela ga je, tiho mu je rekla. I on je volio nju, rekao je.

Gospodin Visnija i gospođa Tihauer više se nikad nisu vidjeli. Umrla je prošle godine u 100. godini. Tokom njihovog posljednjeg popodneva, prije nego što je David napustio njen stan, zamolila ga je da joj pjeva. Uzeo joj je ruku i otpjevao joj mađarsku pjesmu koju ga je naučila u Aušvicu. Želio je da joj pokaže da se sjeća riječi.

Keren Blankfeld,
“Njujork tajms”
Prevela i priredila:
A. Šofranac


Vidi sve komentare