Svijet je mlad u Barseloni - Vijesti.me
IZMEĐU POLOVA

Svijet je mlad u Barseloni

Zašto katalonska prijestonica, jedno od najpopularnijih turističkih odredišta, zahvaljujući duhu svojih građana, ostaje svoja i jedinstvena uprkos zavidnom broju posjetilaca tokom cijele godine

Barselona
Barselona (Foto: Stefan Đukić)

Svako od nas se trudi da bude što izgrađeniji u svojim stavovima, potkovaniji u mišljenjima, ispravan u sudovima koje donosi. Kao metod napredovanja navodi se prevazilaženje predrasuda, tih aksioma u nama koje usmjeravaju naše mišljenje ka određenim zaključcima. Predrasude kao takve možemo shvatati dvojako: prvo shvatanje je ono standardno, po kojem su predrasude okovi našeg razmišljanja koje nas u svakoj situaciji navode na krivi put, navode nas na mržnju, zatucanost, zadrtost. Ali postoji i drugačije shvatanje, semantičko - predrasuda je nešto “prije rasuđivanja”, ono što je u nama prije bilo kog suda koji načinimo, bio taj sud ispravan ili pogrešan.

Barselona

Kao što je Kant govorio o apriornim formama opažanja (vrijeme i prostor) i mišljenja (kategorije) možemo govoriti i o predrasudi kao jednoj o tih formi - niko od nas nema znanje o apsolutno svemu i sudove koje donosimo moramo donijeti na osnovu nečega, ne samo na osnovu onog što smo vidjeli i doživjeli. Kako onda da se odnosimo prema predrasudama, onim što je u našem umu prije nego što i pokušati donijeti neki sud? Očito da moramo biti kritički nastrojeni, da moramo stalno dovoditi predrasude u pitanje i da, pošto se nikad ne možemo “pročistiti” od predrasude, odaberemo najbolje moguće predrasude sa kojima će naš razum dalje “operisati”.

Barselona

Jedna od predrasuda, na koju ne mogu biti pretjerano ponosan, je ona koju sam imao ka Španiji, svim njenim žiteljima nevezano od njihovog prebivališta, etničke pripadnosti, individualnosti. Ova predrasuda je prevashodno nastala pod uticajem sporta. Naime, treba biti realan da je od sredine prve decenije dvadeset i prvog vijeka, Španija najdominantija sportska sila u dva najpopularnija kolektivna sporta - fudbalu i košarci (kad se kaže u košarci time se misli da su drugi po redu, poslije uvijek neprikosnovenih Amerikanaca). Ali, uprkos takvoj dominaciji, nevjerovatnom talentu Ćavija i Inijeste u fudbalu i braće Gasol, Fernandeza i Navara u košarci, često su njihove pobjede dolazile sa prilogom neke vrste prevare. U fudbalu, pogotovo klupskom, nije bilo titule koju nije ispratilo nekoliko sudijskih “grešaka”, dok su u košarci, uprkos ubjedljivo najmoćnijem timu u Evropi, svaku utakmicu pratila beskonačna prenamaganja, glumljenje povreda, žalbe kod sudije i slično. Simulacije, pritisak na sudije, generalno prenemaganje nije ništa nezampaćeno, ali je dolazilo uz gorak ukus kada objektivno najbolji i najtalentovaniji pokušavaju da naprave prednost na ovaj način. Tako sam se uputio u Barselonu misleći da se radi o ljudima koji - bili dobri ili loši - konstantno varaju, izmišljaju, te na nepošten način dolaze do cilja. Kada se radi o putovanjima, ovo je najveća greška koju sam napravio.

Barselona

Nije neobično da predrasuda bude neistinita, ali da baš bude potpuni antipod istini, ta količina promašaja se ne dašava često. Neposrednost žitelja - bilo da se bave nekim ugostiteljskim poslom ili da rade nešto sasvim drugo - učiniće da zaboravite da ste zapravo turista. Barselona, jedno od najpopularnijih turističkih odredišta, zahvaljujući duhu svojih građana, ostaje svoja i jedinstvena uprkos zavidnom broju posjetilaca tokom cijele godine. Po ovome je ovaj grad unikatan i predstavlja nešto istinski novo jer, s jedne strane, nije nalik na evropske metropole koje djeluju kao muzeji na otvorenom, davno lišeni autentičnosti, dok s druge strane, nije nimalo mjesto u kojem svaki stranac štrči i osjeća se uljezom. Tako je glavni grad Katalonije rijetko mjesto u kojem se nećete osjećati kao turista, sem ako to zaista ne želite, nevezano od toga da li šetate standardnom turističkom trasom ili istražujete van utabanih staza.

Barselona

Nisu samo žitelji Barselone zaslužni za ovo, već je duša grada takva. Savršen urbanistički plan oličen u dvije ogromne avenije, Dijagonalu i Paralelu, ukrašen mnoštvom arhitektonskim stilova vješto uklopljenih zajedno, daju utisak da grad pulsira životom, jer život sam je takav - spoj pravila i virtuoznosti, spoj paralelnih i dijagonalnih puteva u kojima nalazimo, a i sami ugrađujemo posebna umjetnička djela, crtamo ekstravangante fasade ispred novih neobičnih priča, nikad ne gubivši iz vida određena pravila. Ako bismo život predstavili kao arhitektonsko-urbanistički projekat, onda bi to bio Eixample (katalonski - proširenje) maltene matematički precizan skup blokova zgrada koje se šire od stare Barselone ka novijim djelovima. Taj pionirski projekat Ildefonsa Ćerde, ne bi bio potpun da ga ne krase trgovi, zgrade, crkve koje su projektovali veliki arhitekti među kojima se ističe modernista Antonio Gaudi. Upravo taj spoj metodičnosti Ćerdinog urbanizma i nevjerovatne maštovitosti Gaudija je ono što daje život Barseloni - splet pravih linija vas dovodi do La Pedrere, Sagrada Familie i parka Guell, da bi onda ti objekti pokazali maltene potpuno odsustvo pravih uglova i površina te bi ugledali pred sobom građevine iz bajke.

Barselona

Šetajući tim pravim linijama avenije Dijagonal, mučilo me je jedno pitanje, pitanje postojanja “novog”. Ideja da je svaka pjesma ispjevana, te da samo postoje novi ljudi kroz koje se ona izražava, i da su sve priče ispričane u svojoj suštini, uz isključive promjene karaktera i eventualno žanrova, te na kraju, da je svaki događaj samo ponavljanje nekog prethodnog, nije nova? Još u Starom zavjetu, u Knjizi Propovjednikovoj stoji čuvena rečenica: “I nema ništa novo pod suncem” te je ideja o ponavljanju i te kako stara. Realnost izgleda daje za pravo takvom tumačenju. Posljednji istinski nov književni pravac, nastao početkom dvadesetog vijeka, a ustalio se između dva svjetska rata, je književnost apsurda. Posljednji nov likovni pravac je opet apstrakna umjetnost koja nastaje u sličnom periodu. Posljednji nov filozofski pravac se pojavljuje na prelazu vjekova. Nova muzika je u nekom slučaju modernija, računajući pojavljivanje rokenrola pedesetih godina. A šta je sa društvenim promišljanjem, sa političkim teorijama, jer one na kraju krajeva oblikuju sve oko nas? Posljednje istinski nove ideje su one Karla Marksa i Džon Sjuarta Mila iz kojih su se kasnije razvijale moderne socijalističke i kapitalističke teorije. Sve nakon njih je samo razrada i dopisivanje već viđene ideje.

Barselona

Koliko je onda nevjerovatno očekivati da postoji crkva koja je u bilo kom smislu nova. Vrhunac arhitekture hramova je dostignut vjekovima ranije i sve što je u međuvremenu poboljšano je proces građenja tj. tehnika stvaranja po principima ustanovljenim u davno prošlim vremenima. Ušavši u Gaudijev nezavršen magnum opus katedralu Svete porodice, Sagrada Familia, ostajete bez daha. Spoljašnjost, koja je interesantna i daje utisak građevine nastale iz pijeska, vas ne može pripremiti za ono što ćete vidjeti unutra. Moje lično iskustvo, unutar katedrale, uprkos tome što sam bio okružen velikim brojem ljudi, konstantnim škljocanjem aparata i neprekidnim žamorom, je bilo religijsko. Stojeći u centru, okružen stubovima koji liče na čarobnu šumu, okupan svjetlom koje silazi preko vitraža i prelama se u svim bojama, u mojoj glavi je hor zapjevao Vaskršnji tropar (iako je bilo ljeto, a Španija nije mjesto gdje se može čuti crkvenoslovenski) i ja sam jedini put u životu osjetio katarzu uzrokovanu nekim arhitektonskim djelom. Sama ljepota katedrale, ali i neočekivanost njenog izgleda, plana, izvedbe su natjerale moju dušu da zadrhti upravo jer je ta građevina bila nešto novo pod Suncem, nešto na šta nisam bio spreman i što nikad ranije nisam doživio. Osjetio sam se kao dijete koje isprobava novi ukus, ispituje novu emociju, saznaje nešto što nikad nije smatralo mogućim. Osjetio sam nešto novo.

Barselona

Barselona me je tako podsjetila da je sve manje toga novog u našim životima, i da je ponavljanje starog ono što utemeljuje najgore predrasude koje imamo. Istovremeno, šok novog iskustva je ono što će uvijek uzdrmati naše biće i učiniti i nas same novim ljudima, učiniti da nadogradimo naše emocije i preispitamo sopstveno rasuđivanje. Naizgled, težnja za originalnošću, za posebnošću u svakom aspektu našeg života je maltene urođena. Istovremeno, nemogućnost dostizanja iste je postala aksiom i čini se da jedino veliki šokovi, velika uništenja omogućuju tako nešto. I sama Barselona se izdigla i postala to što jeste, taj spoj pravilnog i maštovitog, nakon razaranja iz Španskog građanskog rata dok su gorepomenuti umjetnički pravci nastali nakon užasa Prvog svjetkog rata. Čini se da ništa novo nije nastalo samo od sebe već je bilo neophodno da se ispune određeni preduslovi da bi novina bila „porođena“. Priznajem da me ovakav zaključak ne čudi. Kada se rodimo, niko nas ne pita da li smo zadovoljni vremenom i prostorom u kom smo se rodili. Niko nas ne pita da li trenutno važeći umjetnički, naučni, filozofski pravci nama odgovaraju. Ne daju nam referendum kada napunimo 18 godina u kome nas pitaju da li nam se sviđa trenutno državno uređenje i svjetska politika. Jednostavno smo bačeni u svijet koji je takav kakav je, bivamo potapšani po ramenu i ostaje nam da se sami snalazimo. U takvom svijetu se onda sami, korak po korak, snalazimo, prihvatamo ga kao svoj i usvajamo njegove vrijednosti. A što ga više usvajamo, to nam je teže da razmišljamo van njega, da razmišljamo u pogledu ostvarivanja nečeg novog.

Barselona

Nije neophodno da proživljavamo ratove i razaranja da bi do novog došlo. Uostalom, metodičnost Ćerde i maštovitost Gaudija nije bila uzrokovana ratom. Dovoljno je da vodimo rat u sebi, rat za ponovno preispitivanje i odabir najboljih mogućih predrasuda, nadajući se da će nam otvoriti put ka novim tumačenjima svijeta, kao mašti iz koje će se roditi nešto novo. Barselona je mjesto koje pokazuje da je tako nešto moguće, da svijet nije star, već da ima toliko toga da ponudi.


Vidi sve komentare