PREURANJEN APALUZ U DUMI

Tramp će razočarati Putina

Budući predsjednik Amerike će razočarati Moskvu, ako ne spoljnom, onda svakako ekonomskom politikom, piše Andrej Gurkov.
41 komentar(a)
Donald Tramp, Vladimir Putin, Foto: Reuters
Donald Tramp, Vladimir Putin, Foto: Reuters
Ažurirano: 13.11.2016. 10:42h

Na prvi pogled je Vladimir Putin pametno odigrao podržavši Donalda Trampa. Ali budući predsjednik Amerike će razočarati Moskvu, ako ne spoljnom, onda svakako ekonomskom politikom, piše u svom komentaru Andrej Gurkov.

Moskovskom Dumom se prolomio aplauz kada je stigla vijest o pobjedi Donalda Trampa. Ruski poslanici su slavili trijumf republikanca skoro kao svoju izbornu pobjedu. Kremlj je veoma rano, još prije godinu dana, izrazio simpatije za, tada, žestokog autsajdera Trampa. Sada se na kraju američkog izbornog maratona politička elita u Rusiji oseća potvrđenom: Putin se ponovo opkladio na pobjedničkog konja.

Naklonost prema Trampu počiva, s jedne strane, na odbijanju Hilari Klinton. Kremlju nikako ne bi pogodovalo da je bivša državna sekretarka zasjela u Bijelu kuću jer se od nje očekivao tvrd odnos prema Rusiji kada se radi o Ukrajini, Siriji, ljudskim pravima. Sa druge strane su se u Moskvi obradovali signalima koje je tokom kampanje slao Tramp. Nekoliko puta je ponavljao želju za zbližavanjem SAD i Rusije, jednom je čak nagovijestio, doduše nejasno, da bi mogao da prihvati i aneksiju Krima.

To je bio prelomni trenutak. Nada Vladimira Putina bila je i ostala da će mu Tramp kao svojeglavi preddsjednik oprostiti grijehe prema međunarodnom pravu u slučaju okupacije ukrajinskog poluostrva, da će to dalje voditi drugačijem odnosu međunarodne zajednice i ukidanju sankcija. Ta je nada pojačana osjećajem da bi autoritarni mačo-tip poput Trampa mogao da bude dobar ortak za biznis, možda i prijatelj – na posljetku su on i ruski predsjednik na istoj talasnoj dužini i ljudski i prema svojim svetonazorima. Donald Tramp kao nekakva moćnija verzija Berluskonija.

Hoće li ta računica upaliti? Niko ne zna kako će djelati politički početnik u Ovalnom uredu, koliko će slušati savjetnike, koliko će se obazirati na svoju Republikansku partiju, Kongres, Senat, evropske saveznike. Ipak, konstrukt nastao u glavama moskovske elite – o partnerstvu dvojice vladara koji ravnopravni sjedaju za sto i složno dijele svijet na zone uticaja kao na Jalti 1945. – ima jednu odlučujuću slabu tačku.

Donald Tramp je naime odabran uz zakletvu da će ponovo uspostaviti američku veličinu. Ona se uvijek ogledala u spoju ekonomskih uspjeha kod kuće i globalnom liderstvu spolja. Pitanje je da li će Tramp svojim biračima sa Srednjeg Zapada zaista moći da vrati radna mjesta iz Kine i drugih djelova svijeta. Takve strukturne promjene bi, u svakom slučaju, zahtijevale mnogo vremena. Hoće li politički debitant Tramp, navikao na pobjede, ali još žedan uspjeha, moći da se strpi dok promjene ne daju rezultate?

Jer uvijek mu ostaje međunarodna pozornica gdje može pokušati da spektakularnim potezima pokaže „veličinu Amerike" o kojoj priča. A ko je poslednjih godina najglasnije osporavao globalnu vodeću ulogu Sjedinjenih Država? Vladimir Putin. Koncept multipolarnog svijeta koji predano zagovara u njegovom se čitanju svodi na podizanje značaja Rusije. To nije kompatibilno sa Trampovom predstavom Amerike kao najveće svjetske nacije.

To, naravno, ne vodi dvije najveće nuklearne sile nužno u težak konflikt kojeg se mnogi pribojavaju. Ali impulsivni Tramp sa svojim američkim šovinizmom bi ubrzo mogao da padne u iskušenje da tom istom Vladimiru Putinu lupi packu, ukoliko se ovaj ispriječi Americi. Recimo po pitanju borbe protiv islamista u Siriji. Onda će za tren oka biti odsanjan ruski vlažni san o „osovini moćnih" čiji su točkovi Moskva i Vašington.

Možda Donald Tramp ostane vjeran svojim izolacionističkim obećanjima i na polju spoljne politike naredi povlačenje. Ali čak i tada njegov ekonomski program ne obećava ništa dobro po Moskvu. Naprotiv, on prijeti ekonomskoj osnovi ruske egzistencije – izvozu energenata. Budući američki predsjednik naime ne briga mnogo za zaštitu klime i želi da ponovo pojača ulaganja u fosilne izvore energije.

Tramp bi, razgradnjom ekoloških ciljeva ili čak direktnom državnom podrškom, mogao da podstakne vađenje nafte iz uljnih škriljaca kako bi stvarao radna mjesta i ojačao nezavisnost od uvoza. To bi još više oborilo cijenu sirove nafte koja je već sada tako niska da Rusiji nanosi enormne muke. Pojačavanje frakinga uz paralelno povećanje upotrebe uglja za dobijanje električne energije omogućilo bi Americi da u Evropu izveze mnogo više tečnog gasa, a to bi moglo da istopi profite ruskog kapitalca Gasproma.

Ukratko: aplauz u moskovskoj Dumi djeluje preuranjeno. Sa velikom vjerovatnoćom će se na kraju ispostaviti da je izborna pobjeda Donalda Trampa, baš kao i zauzimanje Krima, sjajna taktička pobjeda i grozomorni strateški poraz Putinove Rusije.

Preporučujemo za Vas