Donald Tramp vrijeđa guvernere, senatore, sudije, napada medije, prijeti da će kao predsjednik „otpečatiti“ zakone o kleveti kako bi tužio listove koji objavljuju „negativne, užasne i lažne tekstove“ o njemu.
Stoga se Trampovi kritičari pitaju da li se osobi tako prijeke naravi može povjeriti funkcija predsjednika.
Međutim, njegove pristalice, poput senatora Džona Mekejna i lidera većine u Senatu, Miča Mekonela, kažu da će mu ustav vezati ruke.
„I dalje vjerujem da imamo institucije vlade koje će obuzdati nekoga ko krene da prekorači ustavne obaveze,“ rekao je Mekejn za „Njujork tajms“.
„Imamo Kongres. Imamo Vrhovni sud. Nismo Rumunija.“
Na osnovu principa o podjeli ovlašćenja, predsjednik dijeli vlast sa Kongresom i pravosuđem. Partijski sistem, štampa i američke političke tradicije bi mu takođe mogle vezati ruke. Međutim, šta bi to značilo u praksi ako Tramp pobijedi?
Zavisi od toga šta Tramp želi da radi, piše „Njujurk tajms“. Njegove glavne teme su imigracija i trgovina. Ne bi mogao da podigne meksički zid bez podrške Kongresa, ali bi mogao narediti imigracionim vlastima da deportuju imigrante.
A mogao bi i da zabrani muslimanima da ulaze u zemlju, na osnovu postojećeg zakona, koji mu odobrava da ne pušta strance za koje ocijeni da „bi štetili interesima SAD.“
U članku koji potpisuje Erik Posner, profesor prava na Univerzitetu u Čikagu, navodi se da to ne bilo prvi put. Predsjednik Ronald Regan se pozvao na taj zakon i na ustavna ovlašćenja da bi blokirao talas haićanskih migranata 1981.
Tramp bi mogao da realizuje prijetnje o uvođenju tarifae Kini.
Kongres povjerava predsjedniku ovlašćenje da se osveti stranim državama koje se služe nepoštenom trgovinskom praksom poput dampinga, prepuštajući predsjedniku i zvaničnicima iz oblasti trgovine da odrede šta to znači. Posner podsjeća da je predsjednik Džordž V. Buš 2002. godine uveo tarife na čelik iz Kine i drugih država iz, kako su mnogi ocijenili, političkih razloga.
Svjetska trgovinska organizacija (STO) je u tom slučaju proglasila tarife na čelik nezakonitim. Međutim, Tramp bi mogao ignorisati odluku STO i povući SAD iz te organizacije, isto kao što se Buš povukao iz Sporazuma o antibalističkim raketama 2002, kaže Posner.
On ocjenjuje da bi Tramp mogao poništiti i Sjevernoatlantski sporazum, na osnovu kojeg je osnovan NATO, organizacija koju smatra „zastarjelom“.
Tramp je u maju obećao da će poništiti Obaminu politiku životne sredine. Mogao bi povući potpis sa pariskog sporazuma o klimi, isto kao što je Buš povukao sa sporazuma o osnivanju međunarodnog krivičnog suda 2002.
Mogao bi blokirati klimatske propise koji su u razvoju i povlačiti postojeće. Čak i ako bi ga sud blokirao, mogao bi odbiti da primijeni propise, isto kao što je Obama odbio da primijeni imigracione zakone, piše američki profesor.
Da bi opravdao politiku isljeđivanja, nadzora i privođenja nakon napada 11. septembra 2001, Buš se pozvao na svoja ovlašćenja glavnokomandujućeg. Dok Obama nije potezao Bušova ustavna ovlašćenja, on je agresivno interpretirao statute, takođe se oslanjajući na ustavne vlasti, da bi opravdao vojnu interveniciju u Libiji 2011. i odbijanje da prijemijeni zakone o imigraciji, navodi se u članku „Njujork tajmsa“.
Ono što Tramp ne bi mogao da uradi je da na svoju ruku smanjuje (ili povećava) porez. Predviđeno je da troši novac koji Kongres dodijeli i za potrebe koje Kongres odredi. Upravo to, piše Posner, stoji na putu izgradnje zida duž granice sa Meksikom.
Ne bi mogao ni da ispuni obećanje da će izvršnom naredbom nametnuti smrtnu kaznu ubicama policajaca. Ako bi htio da povuče klimatske propise jer su klimatske promjene „prevara koju je počinila Kina“, nijedan sud mu to ne bi dozvolio.
Međutim, ako bi rekao da su klimatski propisi zasnovani na spekulativnoj procjeni štetnih uticaja koji se neće dogoditi za 100 godina, možda bi i uspio, stoji u komentaru.
Posner kaže da puno zavisi od toga u kojoj mjeri Tramp namjerava da pomjera postojeća pravna tumačenja. Postoje zakoni koje bi predsjednici trebalo da poštuju, ali ih sudovi ne nameću. Mogao bi poslati vojsku u neku stranu zemlju bez odobrenja Kongresa. Sudovi bi u tom sporu najvjerovatnije ostali po strani.
U vezi sa njegovom izjavom da bi pobio porodice terorista, sudovi tipično prebacuju nadležnost izvršnoj vlasti kada se radi o vojnim aktivnostima u inostranstvu. Mogao bi čak pokušati da uskrati namijenjena sredstva ili ih preusmjeri suprotno volji Kongresa.
Senatori Mekejn i Mekonel kažu da bi Kongres, ali samo većina u oba doma, mogao spriječiti Trampa da sprovodi ovlašćenja koja je Kongres već dao predsjedniku. Kongres bi mogao zaprijetiti da će uskratiti sredstva, ali ovlašćenja predsjednika da uloži veto na zakon i imenuje zvaničnike vlade su njegov veliki adut u pregovorima. Smjena predsjednika impičmentom je krajnje teška i to se nikad nije desilo, podsjeća profesor Posner.
Sudovi su druga barijera, ali bi morali da promijene dugotrajnu praksu prebacivanja odgovornosti na predsjednika povodom pitanja spoljne politike i domaće regulative.
Vrhovni sud bi, na primjer, mogao proglasiti neustavnom zabranu ulaska muslimanima. Ali, ističe Posner, teško je predvidjeti kako bi Tramp odgovorio. Kada je sudija Gonzalo Kurijel presudio protiv njega u sporu oko Trampovog Univerziteta, njujorški tajkun ga je nazvao „hejterom“ i „Meksikancem“. (sudija Kurijel je Amerikanac).
Posner kaže da najveća prepreka Trampovim širokim ovlašćenjima nije podjela vlasti već milioni zaposlenih u federalnoj administraciji koji bi trebalo da rade za njega. Većina tih zaposlenih ima snažan osjećaj profesionalizma i posvećeni su misiji svoje agencije. Ne primaju olako samovoljna naređenja odozgo, ističe profesor i navodi riječi predsjednika Harija Trumana prije nego što će Dvajt Ajzenhauer započeti mandat: „Sjedjeće ovdje, i govoriće 'Uradi ovo! Uradi ono!' A ništa se neće desiti.“
Da bi sprovodio zamisli, Tramp će morati da dovede ljude koji su mu lojalni na liderske pozicije u agencijama, ali će mu za to biti potrebna saradnja Senata. Štaviše, mali broj politički imenovanih lidera ima ograničenu kontrolu nad masom činovnika. Ti zaposleni, objašnjava Posner, mogu odugovlačiti, prosljeđivati informacije medijima, prijetiti ostavkom i koristiti druge taktike za podrivanje Trampovih inicijativa ako im se ne svide. Takođe im je teško dati otkaz zahvaljujući Državnoj službi.
Tramp bi, međutim, mogao uzvratiti udarac. Može imenovati lojalne ljude ne samo na političke pozicije u izvršnoj vlasti, nego u sudovima, i mogao bi ih dovesti u redove Državne službe, zaključuje Posner.
Ne može da šalje u zatvor zbog kritike
U vezi sa Trampovom netrpeljivošću prema kritičarima, kojima prijeti korišćenjem federalnih ovlašćenja, Posner kaže da neće moći da strpa nekoga u zatvor samo zato što ga je kritikovao. Međutim, Tramp bi mogao da naloži agencijama da iskoriste široka regulatorna ovlašćenja protiv kompanija u vlasništvu onih koji su mu se zamjerili, protiv osnivača Amazona Džefa Bezosa.
Mogao bi naložiti ministarstvu pravde da vodi istragu protiv kritičara dajući prioritet kategorijama krivičnih djela koja su možda počinili.
Politički oponenti bi mogli biti optuženi za kršenje zakona o finansiranju kampanje. Bivši zvaničnici vlade, poput Hilari Klinton, mogli bi biti optuženi za kršenje zakona o tajnosti podataka. Čak i ako optužbe budu odbačene, sudski troškovi bi za optužene mogli biti veliki, ističe Posner.
Predsjednik Tramp bi se mogao obračunati i sa novinarima koji prate teme nacionalne bezbjednosti, tako što bi agresivnije nego drugi predsjednici primjenjivao federalne zakone o tajnosti. Obama je dobio dosta kritika zbog gonjenja zaposlenih u vladi koji stoje iza curenja podataka, ali ministarstvo pravde nije podizalo optužnice protiv novinara koji su objavili procurjele informacije.
Bonus video:
