Počelo je sa serijom objava na društvenim mrežama. Preciznije, sa serijom objava o posjetu McDonald'su s namjerom kupovine milkšejka. Za nekoliko sati, priča Džoša Rabija koju je objavio na svom profilu na Twitteru pokrili su mediji s obje strane Atlantika.
"Priča čovjeka koji je pokušao da kupi milkšejk u McDonald'su postala je prava misija, a internet je ne može da se se zasiti", bio je naslov na portalu Indy100. New York Daily News dodao je riječ "mučenje". Naravno, cijela priča je bila frizirana kako bi zabavila njegove pratioce na Twitteru.
To su kasnije izjavili i zaposleni McDonald'sa, a njihovu je verziju nakon toga potvrdio i sam Rabi.
Industrija lažnih vijesti
Rabijeva priča samo je jedna u nizu priča koje nisu onakve kakvima se čine, ukratko, lažne su, a radi se o fenomenu koji je proizvod rastućeg pritiska unutar redakcija koje su desetkovane, a zatim irekalibrirane s ciljem povećanja saobraćaja.
"Osim profesionalnih novinara postoji cijela industrija ljudi koji izbacuju lažne vijesti. Zapravo zarađuju poprilično na osnovu oglasa jednom kad ljudi počnu da dijele njihove priče. Najčešće se zaštite tako što se nazovu satiričarima ili sitnim slovima navedu da su njihove priče samo zabava", objašnjava Bruk Binkovski, urednica portala Snopes koji se bavi raskrinkavanjem lažnih priča.
Facebook, izvor većine saobraćaja, prepoznao je svoju ulogu na ovom tržištu pa su u januaru 2015. obećali da će prilagoditi algoritam kako bi smanjili količinu lažnih vijesti na news feedovima korisnika.
Binkovski tvrdi da je tokom svoje karijere vidjela osjetan pad uredničkog nadzora unutar redakcija:
"Clickbait je sve. Redakcije nekritički objavljuju neke od najgorih vijesti koje se pojavljuju, a to doprinosi davanju sve veće težine, jednostavnim riječima - sranju. Nisu sve redakcije takve, ali većina jeste".
To je divlji zapad
The Guardian je u razgovoru s novinarima otkrio da je situacija slična u mnogim redakcijama širom Velike Britanije pa se sve češće objavljuje velik broj neprovjerenih informacija.
Jedna osoba, koja je željela ostati anonimna, a radi za jedan poznati britanski portal, tvrdi da je kompletna industrija "divlji zapad":
"Imate urednika koji vam je za vratom i morate stići sve u zadanim rokovima. Postoji mnogo mladih i zanimljivih novinara, a ako napravite priču i ona postane viralni hit, to je prilično uzbudljivo. Ali, velike šefove zanima samo ostvarivanje ciljeva. Postoji mnogo mladih novinara koji su neiskusni i neće provjeravati svaku priču koju objave. Većina tih priča objavljenih online i događa se online. Nema potrebe da izlazite na teren. Samo sjedite za stolom i odrađujete to, a budući da vam urednici govore stvari kao što su 'BBC je ovo imao šest sekundi prije nas' ne provjeravate činjenice i rizikujete".
"Definitivno postoji pritisak da zbog klikova bukvalno istovarate priče, čak i one najsumnjivije. Klikovi su novac. Pogotovo u slučaju bivšeg poslodavca koji je stvarao pritisak zbog ograničenih resursa. To je cijelu situaciju činilo neizdrživom", govori drugi novinar.
Lažna vijest? Još klikova
U februaru 2015, Krejg Silvermen je napisao: "Novinari su oduvijek tragali za novim i često neprovjerenim vijestima. Uvijek su pratili priče drugih novinskih organizacija. Ali, danas je mjerilo za vijest vrijednu objave spušteno jako nisko. Za samo nekoliko minuta tweet ili vijest bez konkretnog izvora može postati priča koju objavljuju desetine portala i pritom stvaraju desetine hiljada dijeljenja. Jednom kad se stvori kritična masa, repeticija počinje da ima snažan uticaj na istinu. Glasina postaje istinita samo zbog toga što je sveprisutna", ističe Silvermen i navodi niz primjera neprovjerenih vijesti koje su kasnije povučene ili ispravljene.
"Reporteri i urednici moraju biti pažljiviji nego ikad ranije. Prevaranti postaju sve sofisticiraniji i brojniji i vrlo je važno biti skeptičan i stvoriti efikasan sistem provjere prije same objave", govori urednica New York Timesa Margaret Sulivan.
Ali, mnogi novinari tvrde suprotno i govore da urednike zapravo i nije briga je li priča istinita ili lažna, klik je klik. Na kraju krajeva, ako priča i jeste lažna, to je još jedna prilika da istom vijesti skupite još klikova.
Hoće li ikad postati bolje?
U septembru 2015. Brisbane Times, uz mnoge druge, objavio je priču o Natali Amijot, francuskoj turistkinji koja je na YouTubeu objavila video u kojem traži muškarca s kojim je imala seks za jednu noć kako bi mu javila da je trudna. Već drugi dan postalo je jasno da se radi o podvali.
U jun 2014., HuffPost i Mail Online objavili su vijest o Viktoriji Vilčer koja je izbačena iz restorana zato što su ožiljci na njenom licu navodno plašili mušterije. Naravno, brzo se doznalo da vijest nije istinita, ali KFC je pretrpio mnogo negativnog publiciteta. U novembar prošle godine i Independent i BBC objavili su vijest o čovjeku koji je Facebook blokirao zbog imena Phuc Dat Bich. Odbio je da da intervjue, a nekoliko mjeseci kasnije otkriveno je da je izmislio priču.
Provjera informacija sve je češće žrtva pritiska i lova na klikove, a budući da je jedini rezultat toga još jedna prilika da skupite klikove, čini se da će situacija postajati sve gora.
Index.hr (Tekst Kevina Rawlinsona preuzet je s The Guardiana)
Bonus video:
