OTOMANSKI KALIFAT - NA RAZMEĐI DVA SVIJETA

Svjetovan, pluralistički, hedonistički, a i muslimanski

Otomanski kalifi, kako sebe naziva lider ID Abu Bakr al Bagdadi, bili su ponosni nosioci umjetničkog i sekularnog razvoja kalifata
68 pregleda 17 komentar(a)
Ažurirano: 02.01.2016. 20:45h

Orhan Osmanoglu drži francusku maramicu ukrašenu slovom H. „Ovo je sve što mi je ostalo od čukundjeda, kalifa,“ rekao je. Njegova porodica je duboko potonula od tih dana slave. Abdulhamid II je živio u palati Jildiz u srcu otomanskog Istanbula. Orhan živi u zgradi na kraju autobuske linije u Istanbulu. Članovi evropskih kraljevskih porodica su hrlili na kalifske funkcije, ali kada se Orhanova ćerka udavala, aktuelni vladari Turske su ostali po strani. Što je najgore, jedan irački prevarant je ukrao titulu koju je njegova porodica nosila stotinama godina. Varvarska grupa Abu Bakra al Bagdadija, Islamska država (ID), obećava da će ponovo uspostaviti kalifat? Zna li Bagdadi o čemu priča?

Muzika i francuski na otomanskom dvoru

Kalifi, ili nasljednici, 1.300 godina su se ponosili razvojem islamske zajednice koju je za sobom ostavio prorok Muhamed. Otomansko carstvo, pandan Rimskom po dugovječnosti, obuhvatalo je ne samo Bliski istok, nego i sjevernu Afriku, većinu sjeverne obale Crnog mora i jugoistočne Evrope sve do kapija Beča. Vladajući iz Istanbula, kalifi su imali višejezične dvorove zbog raznovrsnosti vjera i rasa koje su na njima bile zastupljene. Francuski je bio lingua franca na otomanskom dvoru. Korišteni su i persijski, jermenski i arapski.

Daleko od toga da su kalifi bili doktrinarni. Abdulhamid II, koji je vladao od 1876. do 1909, bio je jedan od najviše islamističkih, ali je jako volio muziku (koju ID zabranjuje). Odrastao je na dvoru gdje su princeze svirale na pozlaćenom klaviru koji je poklonio Napoleon III, a Lejla Hanum je učila princezu da svira čelo. Četvrtkom veče bi pratio sufističke učitelje u recitovanju zikra (ritmičko ponavljanja imena boga), a njegov imperijalni orkestar bi svirao Ofenbaha na povratku sa molitve petkom u džamiji. Na državnim banketima, za svaku etapu je priređivan različit koncert, uključujući neke Đuzepea Donicetija „Paše“, Gaetanovog starijeg brata, koji je bio dvorski kompozitor. Posljednji kalif, Abdulmedžid II, svirao je violinu, zabavljajući mješovitu publiku muškaraca i žena na koncertima.

Špijunski romani i Sara Bernar

Daleko od toga da je čitao samo Kuran i muslimansku Sunu, Abdulhamid II je volio špijunske romane i Saru Bernar, najslavniju glumicu svog doba, koju je nekoliko puta dovodio u svoje privatno pozorište.

„Abdulhamid je u politici bio konzervativan,“ kaže Suraija Faruki, profesorka otomanske istorije na univerzitetu Bilgi u Istanbulu. „Privatno je njegov ukus bio izrazito Verdi.“

Osmanlije su se oblačile po posljednjoj modi i odjeću često uvozili iz Venecije. Guverner Smirne, sadašnjeg Izmira, 1894. je čak zabranio vrećaste pantalone koje su nosili zejbeci jer su mu djelovale prostački.

Nastojeći da imitiraju druge evropske vladare, kalifi su angažovali vodeće evropske arhitekte da dizajniraju nove palate. Otac Abdulhamida II, Abdulmedžid I, napustio je palatu Topkapi i preselio se u Dolmabahče, neobarokno zdanje sa mermernim stepenicama koje su zapljuskivali talasi Bosfora. Putnici na brodovima koji su prolazili mogli su kroz prozore da vide kristalne ograde i luster, najveći u svijetu, napravljen u Birmingemu. „Kalif u 19. vijeku se predstavljao kao evropski vladar, kao Habzburgovci ili Romanovi,“ kaže Mehmet Kentel, glavni bibliotekar u Istraživačkom centru za anadolijske civilizacije Univerziteta Koč. Novac nije bio problem. Potomci Abdulhamida II nastoje da povrate njegovo nasljedstvo, izuzimajući njegove posjede, koje procjenjuju na 30 milijardi dolara.

Posljednji kalifi stvarali umjetnost

Islamska država uništava kulturno nasljeđe, a posljedni kalifi su stvarali umjetnost. Abdulhamid II je odredio francuskog slikara Pjera Dezirea Gijemea i njegovu suprugu da osnuju prvu umjetničku školu u carstvu a Italijana Fausta Zonara za slikara u palati. Među Zonarovim učenicima je bio i Abdulhamid II, čiji su radovi još u Dolmabahčeu. Na slici „Razmišljanje“ Abdulmedžid II je naslikao svoju suprugu Sešuvar kako u poluležećem položaju, bez vela, čita Geteovog „Fausta“.

Na drugoj njegovoj slici „Betoven u haremu“, ona je ponovo bez vela i svira violinu, u pratnji jedne od njegovih čerkeskih supruga na klaviru i muškarca koji svira čelo. Ambijent je i ovdje kontinentalni, sa evropskim namještajem i Betovenovom bistom. Nigdje orijentalističke fantazije harema niti segregacije koja se zagriženo sprovodi u Raki, prijestonici ID.

Zapadna kultura nije bila ograničena samo na palatu. Abdulmedžid I je angažovao švajcarske arhitekte, braću Fosati, da renoviraju Aja Sofiju - bivše sjedište patrijarha Konstantinopolja koje je postalo džamija a sada je muzej - da postave galeriju za nemuslimane sa koje su posmatrali vjernike. Dizajnirali su prvu opersku kuću u zemlji, prvi univerzitet i nove sudove, koji su još u upotrebi. Grčki arhitekta Nikolaj Kalfa je dizajnirao omiljenu džamiju Abdulhamida II, Jildiz Hamidije. Toliko pozornica, pozorišta sjenki i koncertnih dvorana se pojavilo u gradu da se „Enciklopedija istanbulskih pozorišta“ sastoji od tri toma. Uprkos tradicionalnom protivljenju fudbalu, sin posljednjeg kalifa, Omer Faruk, bio je predsjednik istanbulskog premijer tima Fenerbahče, dok je grad bio pod britanskom okupacijom.

I otomanski stavovi prema religioznosti bi mogli biti razoružavajuće liberalni. Kalifi su zadržali višeslojne zakonike za različite zajednice.

Sekularni zakon pored šerijatskog

Abdulmedžid I je 1839. reformisao pravni sistem, uvodeći sekularni zakon pored šerijatskog. Dao je nemuslimanima jednaka prava kao muslimanima, ukinuo sultanu pravo da pogubi članove dvora bez suđenja, zabranio trgovinu robljem i odobrio otvaranje taverni, koje su bile pune evropskih slikara i kompozitora na stipendijama dvora. Diplomatski dnevnici iz tog doba pokazuju da su potomci kalifa uživali u pićima, posebno onima kojih nije bilo u doba proroka pa su, prema liberalnijim tumačenjima, bila dozvoljena. Mahmud II je viđen kako pije šampanjac na balovima.

Puritanci su s vremena na vrijeme negodovali. Kalif Valid II je ubijen 744. nakon tvrdnji da je organizovao pijanke u Meki. Selim II (1566-75), koji je pokorio Kipar i Tunis, stradao je kada je, obeznanjen od alkohola, pao u kupatilu.

Uprkos svemu tome, kalifi zaslužuju duboko poštovanje. Sebe su smatrali braniteljima više vjera koje su tražile njihovu zaštitu, ne samo islama. Kada su hrišćanski vladari Španije protjerali Jevreje, tadašnji kalif Bajazit je poslao brodove da ih spasi. Istanbul je bila jermenska i pravoslavna prijestonica, kao i islamska. (U otomanskoj vojsci, takođe, Iračani su se borili zajedno sa Albancima i Čečenima). Poslušnost se očekivala: Abdulhamid II je pobio 30.000 Jermena da bi ugušio pobunu oko Adane, u sjeverostočnom dijelu Mediterana. Ali oni koji su se pokazali kao poslušni i korisni bili su dobrodošli, bez obzira na porijeklo. Ministar spoljnih poslova Abdulhamida II je četvrt vijeka bio Jermen, a takođe i arhitekta njegove palate i čovjek koji je zajedno sa Žan-Polom Garnijeom, dizajnirao sat kule koje su postale njegov zaštitni znak širom kraljevstva.

Darulačeze u Šišliju, konačište za beskućnike koje je Abdulhamid II sagradio 1896, lako se promaši. Za mnoge koji tu zastanu, veliko dvorište u hladu čempresa nudi ne samo bijeg iz vreve modernog Istanbula, već vremensku kapsulu kalifskih vrijednosti. Na jugu je džamija a na sjeveru crkva i sinagoga. Iako su pravoslavni hrišćani i cionisti nastojali da se oslobode otomanske vladavine, kalifi su im gradili bogomolje.

Raspad kalifata

Na kraju se kalifat, naravno, raspao, zajedno sa drugim evropskim dinastičkim carstvima, Habzburgovcima i Romanovima. Nakon prvog svjetskog rata, Britanci i Francuzi su okupirali Istanbul, zajedno sa preostalim kalifovim arapskim teritorijama. Turski nacionalisti pod generalom Mustafom Kemalom uzeli su anadolijski dio koji je preostao. Da Rusija nije postala žrtva sopstvene revolucije, pod njenom vojskom je mogla biti istočna Anadolija.

Kalifi su potpuno izgubili moć. Mustafa Kemal je 1923. ukinuo Otomansko carstvo, proglasio republiku i sebe za predsjednika. Godinu kasnije, ukinuo je titulu kalifa. Čak je i titularna uloga bila previše prijeteća za republikance - i za Britance, koji su se bojali da bi muslimansko oživljavanje na Bliskom istoku moglo imati posljedice po njihovu vladavinu u Indiji. Oduzeo je carskoj porodici tursku nacionalnost i imovinu, uzeo Dolmabahče za sebe i proglasio se Ataturkom, ocem Turaka.

Članovi porodice rasuti po svijetu

U turskim istorijskim udžbenicima bivši lideri zemlje se ismijavaju kao antizapadni, antiženski, mračni tirani. Porodica je živjela u oskudici, rasuta po svijetu. Dva člana su postali taksisti u Bejrutu, jedan je svirao citru u libanskim noćnim klubovima. Samo pola vijeka kasnije, 1974, pustili su prve muške članove da se vrate. Osmanoglu se vratio iz Damaska, povratio tursku nacionalnost 1985. i otvorio preduzeće za uvoz-izvoz. Kada je Hosni Mubarak zbačen u Egiptu, lopovi su provalili u luke i opljačkali mu kontejnere, kada je bankrotirao.

Pod Erdoganom više poštovanja

U posljednje vrijeme, pod predsjednikom Redžepom Tajipom Erdoganom, koji naginje islamizmu, izgleda da je Turska malo popustila. Udžbenici su manje podsmješljivi. Državna televizija ponekad emituje intervjue sa pripadnicima klana. Erdogan gura zemlju u pravcu ponovnog povezivanja sa otomanskom prošlošću. „Tokom posljednje decenije, ljudi su počeli da nas više poštuju,“ kaže Osmanoglu. Ipak, on brine da bi Erdogan mogao postati previše popularan, da možda ne želi kalifat za sebe. „Ako hrišćani mogu da imaju papu, zašto mi ne možemo kalifa?“ pita se kurator studije Abdulmedžida II u Dolmabahčeu.

Osmanoglu je razmišljao da osnuje političku stranku, samo kad bi imao novca. Posljednji otomanski lider je učestovao na izborima 1922. i pobijedio formalnim pristankom naroda prvi put za šest vjekova. Kaže da možda ima izvjesne nostalgije za porodicom i stabilnošću koju je donijela tom regionu.

Na jednom od posljednjih radova, Abdulmedžid II je naslikao učitelja istorije. Na stolu je mapa Rumelije, današnjeg Balkana. Učitelj pokriva lice rukom, previše skrhan bolom ili posramljen da bi odgovarao za gubitak teritorije. Riđokosa djevojčica zuri u mapu a dječak sa uštirkanom kragnom, kravatom i u odijelu upire prstom u mapu, riješen da povrati izgubljeno. Ispod okvira, kalif je dodao upozorenje: „Zaboravite one koji su vam stvorili lične probleme, ali ne oprostite uvredu vaše domovine.“

Kada je Mustafa Kemal rasformirao kalifat, stražari koju su poslati da prenesu naređenje za pokret navodno su zatekli kalifa u radnoj sobi za štafalajem, kako prelistava omiljeni časopis. Bio je to „La Revue des Deux Mondes“, što ilustruje sposobnost Osmanlija da opkorače dva svijeta, što još od tada stvara tolike probleme. U roku od 24 sata, ukrcao se na Orijent ekspres na stanici u Stambolu i krenuo u zapadno u Evropu.

Neizostavno uživanje u piću

Uživanje u piću je bio fundamentalni dio predotomanskih ranih srednjovjekovnih kalifskih dvorova, posebno Tamerlanovog, kaže Hju Kenedi, profesor arapskog na Fakultetu za orijentalne i afričke studije Londonskog univerziteta, koji piše knjigu o njihovoj razuzdanosti. Najveći kalif od svih, Harun al Rašid, (786-809), predvodio je intelektualno buđenje i pratio prevođenje grčkih sofista u svojoj Kući mudrosti u Bagdadu, ali se takođe zabavljao sa razvratnim bardom, Abu Navasom, koji je napisao neke od prvih klasičnih stihova u arapskom svijetu. „Hiljadu i jedna noć“ je nastala tokom njegove vladavine.

Istanbul je u 19. vijeku postao metropola modernizacije

Za vrijeme kalifa 19. vijeka, Istanbul je postao „metropola modernizacije“, kaže Filip Mansel u knjizi „Konstantinopolj: Grad svjetske želje, 1453-1924“, koja obuhvata petovjekovnu otomansku vladavinu gradom.

Prvi zvanični list „Moniteur Ottoman“, pojavio se 1831, prvo na francuskom, a potom na otomanskom turskom, kao i na grčkom, jermenskom, persijskom i arapskom.

Abdulhamid II je dao zapadnjački duh orijentalnim konceptima vremena postavljajući sat-kule širom carstva, često na ulazima u džamije.

U Istanbulu je sagradio podzemnu željeznicu, drugu u Evropi. Uveo je telegraf, obavještajnu službu i željezničku mrežu.

Prvi „orijental ekspres“ je pošao iz Pariza u Konstantinopolj 1889, skoro dvije decenije prije nego što su Osmanlije završile hodočasničku željeznicu do Medine.

Prevela i priredila: Angelina Šofranac

Galerija

Preporučujemo za Vas