STANOVNICI SINDŽARA I DALJE U STRAHU

Šta ostaje iza Islamske države: Ruševine, masovne grobnice...

U jezidskom gradu Sindžaru, nedaleko od granice sa Sirijom, ni jedna kuća nije ostala čitava
4 komentar(a)
Kurdi, pešmerge, Sindžar, Foto: Reuters
Kurdi, pešmerge, Sindžar, Foto: Reuters
Ažurirano: 12.02.2019. 12:47h

Nakon što su kurdske pešmerge oslobodile Sindžar, grad iračkih jezida, i istjerali iz njega borce Islamske države, stanovništvo je u dalje i strahu. Oni žele da se vrate tek kada stanje postane stabilno.

A to još nije ni blizu…

Gomile ruševina, razrušene kuće, tepisi razbacani svuda, baš kao i odjeća, namještaj, dječije igračke… U jezidskom gradu Sindžaru, nedaleko od granice sa Sirijom, ni jedna kuća nije ostala čitava. Kada je predsjednik Kurda Masud Barzani najavio posjetu gradu koji je prije nedjelju dana otrgnut iz ruku Islamske države, brzo je podignuta improvizovana pozornica sa koje je visoki gost izdeklamovao hvalospjeve svojim pešmergama i još jednom istakao zahtjev za upravnom autonomijom iračkog Kurdistana. Autonomna vlada u Erbilu će, rekao je, pomoći u obnovi Sindžara, kako bi brojne izbjeglice mogle da se vrate.

Stanovnici okolnih sela oduševljeno su klicali Barzaniju. Mahali su kurdskim zastavama i napravili špalir kroz koji je kurdski predsjednik ušao u grad udaljen oko šest sati vožnje od kurdske prijestonice Erbila. Ali u samom Sindžaru trenutno ne živi niko. Tamo su samo jedinice pešmergi, borci iračkog Kurdistana.

Spasi što se spasiti može

Na putu za Sindžar u susret nam dolaze terenska i manja transportna vozila krcati kućnim predmetima. Sumnjamo da je riječ o pljački, ali kažu nam da se ipak većinom radi o samim stanovnicima Sindžara koji su prije nešto više od godinu dana pobjegli pred teroristima Islamske države i koji se sada vraćaju da spasu šta se spasiti može. Oni svoje stvari prebacuju u mjesta u kojima su našli utočište.

"Još nećemo da se vratimo", kaže Marvan koji je na kombi nakrcao madrace i ćebad. On živi u izbjegličkom logoru u Dohuku.

"Kao prvo, sve je razrušeno, a osim toga ne vjerujemo ni da će ostati mirno". 

Iskustvo je, kaže, pokazalo da se Islamska država jedno vrijeme povuče, da bi onda nakon opet napali. Tako je bilo i u Tikritu, nakon Mosula drugom najvećem gradu koji su džihadisti zauzeli u junu 2014.

Masovne grobnice

Vojna operacija za oslobađanje Sindžara dugo je odlagana. Još u decembru prošle godine najavljivalo se da će pešmerge zauzeti grad u kojem je nekada živjelo 50.000 stanovnika, a koji je Islamska država u blic-ofanzivi osvojila početkom avgusta 2014. Zajedno sa Sindžarom osvojena su i velika područja koja su bila pod kurdskom autonomijom. Prije toga je Sindžar bio pod nadležnošću Bagdada. Nakon što je iračka vojska kapitulirala pred džihadistima, kontrolu nad tim prostorom počeli su da preuzimaju borci pešmerge. Riječ je prije svega o Kirkuku, ali i hršćanskom Karakošu i jezidskom Sindžaru. Ali ni pešmerge u početku nijesu mogli da odole napadima boraca Islamske države i Sindžar su prepustili na milost, odnosno, nemilost okrutnim džihadistima.

Otkada su se vratili u taj grad, pešmerge su pronašli tri masovne grobnice sa po 100  do 200 leševa. Vojnici na terenu su sigurni da će ih pronaći još. Hiljade Jezida su u strahu i panici pobjegli u brda i tamo su se danima skrivali sve dok nije stvoren koridor preko Sirije do Dohuka u Iraku kroz koji su ljudi satima pješačili da bi došli do cilja.

Kada je vojna operacija Kurda započela, oni su se u početku obradovali, ali pešmerge su uspjele da povrate samo pojas oko grada do sindžarskih brda. Grad je, međutim, ostao u rukama Islamske države.

General iz Libeka

Nakon što je Izadin Sadus na početku ljeta prekomandovan iz Bašike u blizini Erbila u Sindžar, došlo je i do promjene strategije. Taj brigadni general, koji je inače dugo godina živio u njemačkom Libeku, trebalo je da pripremi postupno osvajanje Sindžara. On je poznat po "timskom radu" i na taj način uspio je da ujedini do tog trenutka raštrkane jedinice u "Savez za Sindžar". Zajedno s jedinicama PKK-a, gerilom Radničke partije Kurdistana, koja je i ranije operisala po tim brdima, pešmerge su se malo po malo približavale gradu.

"Bilo je teško", kaže 54-godišnji oficir. Kurdi su čas kontrolisali 30, čas 40 odsto Sindžara. Betonski zid koji podsjeća na Berlinski ukazuje na nekadašnju crtu razgraničenja.

Stanje na frontu promijenilo se tek nakon vazdušnih napada Amerikanaca koji su u nedjeljama uoči velike ofanzive napada intenzivirani. Kada je 7.500 kurdskih vojnika konačno ušlo u Sindžar, boraca Islamske države tamo više nije bilo. Džihadisti su, svjedoče očevici, pobjegli ili u Mosul ili u Siriju. Kurdi su tako mogli gotovo bez otpora da zauzmu. Sada moraju i da ga čuvaju od Islamske države, ali i da ga obnove kako bi se stanovnici vratili u svoje domove. General Sadus vjeruje da će se to uskoro i dogoditi:

"Do početka iduće godine već ćemo mnogo toga da uradimo". 

On se nada da će onda i on moći ponovo da vidi svoju porodicu u Libeku.