Od kada vojske ratuju jedne protiv drugih, i mnogo prije nego što su se pripadnice ženskog pola u velikim djelovima svijeta mogle vidjeti na bojnom polju, ženski rad je bio od ključnog značaja za svakodnevne operacije većine vojski. One, međutim, nijesu samo prale veš, kuvale i njegovale ranjene vojnike. Njihov seksualni rad odavno ima svrhu da vojnike učini zadovoljnim, ili barem dovoljno zadovoljnim kako bi nastavili da obavljaju posao, piše Politiko, a prenosi Blic.
Danas zone komercijalnog seksa niču u tandemu sa mnogim američkim vojnim bazama širom svijeta - od “Baumholdera” u Nemačkoj, do “Fort Brega” u američkoj državi Sjevernoj Karolini.
Problemi u vezi sa seksualnom trgovinom naročito dolaze do izražaja u Južnoj Koreji, gdje naselja koja okružuju američke baze duboko zadiru u državnu ekonomiju, politiku i kulturu, piše Politiko, a prenosi Blic.
Tokom američke okupacije Koreje 1945, kada su američki vojnici plaćali seksualne usluge jednom cigaretom, ta naselja su bila u središtu eksploatacijske i duboko uznemirujuće seksualne industrije - koja odražava, ali i učvršćuje stav vojske o muškarcima, ženama, moći i dominaciji.
Posljednjih godina, istraživanja su pokazala koliko je raširena prostitucija u okolini američkih baza i koliko se otvoreno praktikuje, što je navelo američku vladu da zabrani kupovinu komercijalnih seksualnih usluga u vojsci, a južnokorejske vlasti da uvedu mjere protiv prostitucije.
Međutim, daleko od toga da je nema, samo je sada prikrivenija, navodi Politiko, a prenosi Blic.
Seksualni rad kao grana ekonomije
Pred kraj Drugog svjetskog rata, američki vojni komandanti u Koreji zabrinuli su se zbog “interakcija” između američkih vojnika i lokalnih žena.
“Amerikanci se ponašaju kao da su Korejci osvojena nacija, a ne oslobođeni narod”, napisala je kancelarija komandujućeg generala. Politika je postala: “dalje od korejskih žena”, ali to se nije odnosilo na žene u bordelima, plesnim dvoranama i one koje su radile na ulici. Pošto su venerične i druge seksualno prenosive bolesti bile široko rasprostranjene, američka vojna uprava formirala je Odjeljenje za kontrolu veneričnih bolesti, koje je redovno pregledalo i liječilo “djevojke za zabavu”. U tu kategoriju su spadale prostitutke sa dozvolom za rad, plesačice, “barske dame” i konobarice. Od maja 1947. do jula 1958. medicinsko osoblje je pregledalo skoro 15.000 žena.
Poslije potpisivanja korejsko-američkog Sporazuma o uzajamnoj odbrani 1953. godine, naselja oko baza su doživjela procvat. Samo 1950-tih godina, izgrađeno je 18 novih naselja. Kako to objašnjava stručnjak za političke nauke Ketrin Mun, riječ je o “doslovno kolonizovanom prostoru na kome je korejski suverenitet bio suspendovan i zamijenjen američkom vojnom upravom”, piše Politiko, a prenosi Blic.
Egzistencija Korejanaca u naseljima oko baza bila je gotovo u potpunosti zavisna od američkih vojnika - kupovanje moći i seksualni rad bili su ključni dio ekonomije u njima. Naselja oko baza su postala “obilježene zone sumraka”, poznate po seksu, kriminalu i nasilju. Do 1958, u zemlji od ukupno 22 miliona stanovnika, bilo je 300.000 prostitutki, a više od polovine radile su u naseljima oko baza. Itaevon, u centru Seula, gdje je vojska okupirala garnizon Jongsan, prvobitno sagrađen za japanske kolonizatore, vrvio je od barova i bordela. Američki vojnici su ga zvali “Brijeg kurvi”.
Neka vrsta “divljeg braka” takođe je postala popularna. “Mnogi muškarci imaju svoje stalne djevojke”, komentarisao je jedan vojni sveštenik. “Neki posjeduju svoje devojke, zajedno sa kućicom i namještajem. Prije nego što napuste Koreju, paket-aranžman prodaju vojniku koji je upravo stigao.”
Godine 1965. čak 85 odsto anketiranih američkih vojnika izjavilo je da je “bilo” ili “izašlo” s prostitutkom.
Na taj način, naselja oko vojnih baza postala su značajan dio južnokorejske ekonomije koja je pokušavala da se oporavi poslije ratnih razaranja. Dokumenti južnokorejske vlade pokazuju kako su zvaničnici razvili strategiju ohrabrivanja američkih vojnika da u slobodno vrijeme troše novac na žene u Koreji, a ne u Japanu. Zvaničnici su nudili časove engleskog kako bi podstakle žene da uspješnije prodaju svoja tijela i zarade više novca, piše Politiko, a prenosi Blic.
Tajne "sočnih barova
“Apelovali su na nas da se što više prodajemo Amerikancima i nazivali nas “patriotkinjama koje zarađuju novac”, sjeća se bivša prostituka Aeran Kim. “Naša vlada je bila veliki makro za američku vojsku.”
U izvještaju iz 2002. američki Stejt dipartment potvrdio je da je Južna Koreja odredište krijumčarenog bijelog roblja, a godine 2007. tri istraživača su zaključila da su američke baze u Južnoj Koreji postale “centar za transfer žena krijumčarenih iz azijsko-pacifičkog regiona u Južnu Koreju i SAD, piše Politiko, a prenosi Blic.
Prostitucija u okolini američkih baza u Južnoj Koreji nailazi na sve oštriju osudu javnosti. Feministi, vjerske grupe i članovi Kongresa tražili su promjene. Vlada Južne Koreje preduzela je mjere protiv prostitucije, a Pentagon je brzo najavio politiku “nulte tolerancije” za seksualnu trgovinu. Godine 2004. vlada Južne Koreje zabranila je prostituciju, a sljedeće godine američki predsjednik Džordž V. Buš potpisao je dekret kojim je prostitucija postala ilegalna u skladu sa Jedinstvenim zakonikom vojnog sudstva. Vojska je počela strožije da kontroliše barove i klubove u naseljima oko baza, a oni za koje je sumnjala da su umiješani u tgovinu ljudima radi seksualne eksploatacije završavali su na spiskovima ljudi koji ne mogu da rade za vojsku.
Vojni veterani, međutim, kažu da ti spiskovi zapravo omogućavaju vojnicima u bazama da vide kuda treba, a ne kuda ne treba da odu. Umjesto da se prostitucija zaustavi, barovi i klubovi jednostavno uvode nove taktike da bi prikrili prirodu posla. U takozvanim “sočnim barovima”, na primjer, vojnici kupuju sokove sa dodatkom alkohola za oskudno odjevene “sočne djevojke”, od kojih je većina krijumčarena iz Filipina ili bivšeg Sovjetskog Saveza. Pravila se neznatno razlikuju od bara do bara, ali u suštini, muškarac kupi dovoljno sokova i može da odvede ženu u krevet. Za barom nema eksplicitne razmjene novca za seks, ali kada dvoje napuste zgradu, posao je sklopljen.
Jedno piće, dvadeset minuta
Ispred američke vojne baze “Stenli” i naselja Uidžeongbu, u Južnoj Koreji, bivša “mamasan”, gospođa Kim, objašnjava kako funkcioniše novi sistem. Ako si muškarac, “moraš da joj kupiš piće”, kaže ona. Ono košta između 20 i 40 dolara, a u nekim klubovima čak 100 dolara. “Jedno piće, dvadeset minuta”, kaže ona. Kada vrijeme istekne, mamasan će ti reći da kupiš još, piše Politiko, a prenosi Blic.
Ako muškarac kupi dovoljno, objašnjava Kim - obično najmanje 150 dolara u sokićima - ima pravo da pita: “Mogu li sjutra da te vodim na ručak?” Osim toga, plaća mamasan naknadu za barom kako bi sljedećeg dana izostala s posla i na taj način nadoknađuje ono što bi zaradila prodajom soka. Ponekad muškarac plaća naknadu da odmah odu - često u hotel. U oba slučaja, muškarac i žena će ugovoriti zasebnu cijenu za seksualnu uslugu.
Bonus video:
