Kao dijete koje je odrastalo u Sjevernoj Koreji, Hajensijeo Li je mislila da je njena zemlja "najbolja na svijetu". Tako je bilo sve do velike gladi koja se odigrala '90-ih kada je odlučila da pobjegne iz zemlje. Njena priča je potresna, o preživljavanju i nadi - i podsjećanje na one koji se svakodnevno suočavaju sa konstantnom opasnošću, čak i kada je granica jako daleko iza njih.
Li je odrasla u uvjerenju da je zapadni svijet zlo, da su građani robovi i da su stanovnici Sjeverne Koreje jedini istinski slobodni ljudi.
Bila je veoma ponosna. U školi nisu mnogo učili o spoljnom svijetu, osim da su Amerika, Južna Koreja i Japan neprijatelji. Iako se često pitala o kako je preko, bila je ubijeđena da će cijeli svoj život provesti u Sjevernoj Koreji. Onda se sve odjednom promijenilo.
"Kada sam imala sedam godina, prvi put sam vidjela javnu egzekuciju, ali sam mislila da je moj život u Sjevernoj Koreji normalan. Moja porodica nije bila siromašna i nikada nisam osjetila glad" priča Hajensijeo.
Ipak jednog dana 1995, njena majka je donijela kući pismo od sestre jednog kolege. Ono je glasilo: "Kada budete čitali ovo, svih pet članova moje porodice više neće biti živo jer poslednje dvije nedelje nismo jeli. Ležimo zajedno na podu i naša tijela su toliko slaba da smo spremni da umremo".
"Bila sam šokirana. Bilo je to prvi put da sam čula da ljudi u mojoj zemlji pate. Ubrzo poslije toga, kada sam prolazila pored željezničke stanice, vidjela sam nešto strašno što ne mogu izbrisati iz sjećanja. Beživotna žena je ležala na zemlji, dok je mršavo dijete u njenom naručju bespomoćno zurilo u lice svoje majke. Ali niko im nije pomogao jer svi su bili jako fokusirani na brigu o sebi i svojim porodicama", nastavila je svoju životnu priču ova mlada Sjevernokorejanka.
Ogromna glad je pogodila Sjevernu Koreju sredinom devedestihih. Više od milion Sjevernokorejanaca umrlo je od gladi, a mnogi su preživjeli jedući travu, bube i koru drveta. Nestanci struje bili su sve češći, tako da su se noću mogle vidjeti samo osvijetljene kuće i ulice u Kini, koju je samo rijeka Amrok dijelila od Hajensijeine kuće.
Rijeka, koja je granica između Sjeverne Koreje i Kine, veoma je uska na pojedinim tačkama što dosta Sjevernokorejanaca pokušava da iskoristi kako bi pobjegli u Kinu. Ali, mnogi ne uspjevaju u svojoj namjeri.
"Ponekad sam viđala mrtva tijela kako plutaju niz rijeku. Ne mogu da otkrijem mnogo detalja o tome kako sam ja napustila Sjevernu Koreju, ali samo mogu da kažem da su me tokom groznih godina gladi poslali u Kinu da živim sa dalekim rođacima. Mislila sam da ću biti odvojena od porodice nakratko. Nikad nisam zamišljala da treba da prođe 14 godina da bismo živjeli zajedno", izjavila je Hajensijeo.
Život sjevernokorejske izbjeglice u Kini nije samo težak, već je i veoma opasan zato što ih tamo smatraju ilegalnim imigrantima. Hajensijeo je mladost provela u strahu da će je otkriri i vratiti u Sjevernu Koreju.
"Jednog dana, moj najgori košmar se obistinio kada me je kineska policija uhvatila i privela u policijsku stanicu na saslušanje. Neko me je optužio da sam Sjevernokorejka, pa su testirali moj kineski jezik i postavili mi stotinu pitanja. Strašno sam se uplašila, mislila sam da će mi srce eksplodirati. Ako bilo šta bude neprirodno, mogu me zatvoriti i vratiti. Mislila sam da je moj život gotov, ali sam uspjela da iskontrolišem emocije i odgovorim na pitanja. Pošto su završili sa ispitivanjem jedan službenik je rekao drugom: "Ovo je bila lažna prijava. Ona nije Sjevernokorejka." Pustili su me. Bilo mi je čudo", ispričala je Hajensijeo.
Ovo iskustvo ju je uplašilo pa je posle 10 godina skrivanja odlučila da počne novi život, ovoga puta u Južnoj Koreji.
"Skrasiti se u Južnoj Koreji je bio mnogo veći izazov nego što sam očekivala. Engleski je veoma važan u Južnoj Koreji, pa sam morala da počnem da učim svoj treći jezik. Takođe, shvatila sam da postoji veliki jaz između Sjevera i Juga. Mi smo svi Korejanci, ali iznutra, postali smo veoma različiti zbog 67 godina podjele. Čak sam prošla kroz krizu identiteta. Da li sam iz Sjeverne ili Južne Koreje? Odakle sam? Ko sam ja? Odjednom, nije bilo zemlje koju ponosno mnogu smatrati svojom" požalila se Korejanka.
Iako prilagođavanje na život u Južnoj Koreji nije bio lak, napravila je plan. Počela je da se sprema za prijemni ispit za univerzitet.
"Baš kad sam počela da se navikavam na svoj novi život, primila sam šokantan telefonski poziv. Vlasti Sjeverne Koreje su presrele neke pare koje sam poslala svojoj porodici i za kaznu, moja porodica će biti nasilno sklonjena na opustošeno mjesto na selu. Oni su morali brzo da izađu, pa sam počela da planiram kako da im pomognem da pobjegnu" - prepričala je Hajensijeo svoje šokantno iskustvo.
Ponovo na okupu sa svojom porodicom
Ona je sada ponovo sa svojom porodicom na okupu, ali, kako sama kaže, to je samo pola bitke do slobode. Zahvalna je Južnoj Koreji i međunarodnoj zajednici što su joj pomogli u obrazovanju, učenju engleskog jezika, obuci za posao i za još mnogo toga.
"Bila sam toliko srećna, dobila sam ogromnu pomoć i inspiraciju u svom životu, pa želim da pomognem Sjevernokorejanacima da i oni uspiju i uz međunarodnu pomoć postanu slobodni građani. Sigurna sam da ćete vidjeti sve više Sjevernokorejanaca koji su uspjeli u životu - zaključila je Hajensijeo.
Sa sedam godina prisustvovala egzekuciji
Prvi je put svjedočila egzekuciji kada je imala sedam godina. Naime, u Sjevernoj Koreji obavezno je da školarci gledaju javna pogubljena.
"On brutalno ubija kako bi pokazao ljudima da ga ne tretiraju kao da je malo dijete", rekla je Li o Kim Džong Unu koji je vlast 2011. naslijedio od oca kao mladić u 20-im godinama.
'Nadam se da će brzo umrijeti. Želim da ga ubiju', rekla je Li naglašavajući da je još ekstremniji od svog oca koji je bio poznat po svojoj brutalnosti.
Život u Sjevernoj Koreji je, kaže, apsurdan. Zabranjeno je farbanje kose, depresija ne postoji, a napustiti kuću bez značke na kojoj se vidi vođa države je ilegalno. Svaka kuća ima portret osnivača Kim Il Sunga, a građani su dobili posebnu tkaninu s kojom čiste portret.
U osnovnoj školi djeca moraju proći kroz 'vrijeme čišćenja života', što je koncept koji je 1974. uveo Kim Džong Il. U skladu s tim, djeca imaju sesije samokritikovanja u kojima učesnici priznaju nešto okupljenoj gomili, a potom prokazuju drugu osobu. Kada je imala 12 godina, 1992. Li tvrdi da je vlada započela kampanju naslovljenu "Jedimo dva obroka dnevno", za šta su govorili da je zdravije nego da se jedu tri obroka, a djecu su učili da sopstveni izmet koriste kao đubrivo.
Ono što stanovnici te države tada nisu znali jeste da u državi nedostaje hrane.
"Ja sam stvarno mislila da su oni bogovi, da ne idu u toalet, da ne puše, ne piju, ne spavaju sa ženama. Ja sam u to vjerovala. Jer od trenutka od kad se rodite, hrane vas propagandom. Sigurna sam da u to što govore vjeruje 90 odsto stanovnika. Sjećam se da sam se pitala zašto ljudi uvijek nestaju usred noći, a nikada tokom dana. Svi su znali da ih vode u zatvorske kampove, pa zašto ih onda ne odvode tokom dana? Za nas je to bio normalan život. Nisam imala razloga misliti da su te stvari loše ili zle. Mislili smo da svi ljudi to rade. Radili smo sve što je vlast od nas tražila", ispričala je.
Tek nakon što je 2008. došla u Južnu Koreju, postala je svjesna ljudskih prava.
"Jedna djevojka mi je rekla da je njen brat pogubljen kada su ga graničari uhvatili da nosi dva kilograma pirinča iz Kine. Pogubljen je kao primjer. To je sramotna besmislica. Rekli su da su ljudi u ostatku svijeta robovi, a sve smo vrijeme mi bili robovi. Što više otkrivam o svojoj državi, više sam ljuta", zaključuje Li koja danas putuje svijetom i upoznaje stanovnike drugih država s kršenjem ljudskih prava u Sjevernoj Koreji.
Bonus video:
