Desetog aprila 1815. godine desila se velika erupcija indonežanskog vulkana Tambora. Erupcija je momentalno zbrisala desetine hiljada ljudi, ohladila je površinu Zemlje za nekoliko stepeni i prouzrokovala je glad i bolest širom svijeta.
Procijenjeno je da je tada poginulo između 70.000 i 120.000 ljudi.
To je zvanično najveća erupcija nekog vulkana koju je čovjek zabilježio: veća i od erupcija vulkana Krakatau 1883. godine, a čak 20 puta snažnija od erupcija Vezuva koji je zbrisao Pompeju.
Kada bi se takve katastrofa desila danas, stručnjaci kažu da bi posljedice bile još veće.
„Posljedice ovakve vulkanse erupcije danas bi bile ogromnih razmjera. Iako su danas infrasktruktura i transport hrane na mnogo višem nivou nego u 19. vijeku, nemojte zaboraviti da na Zemlji sada živi preko 7 milijardi ljudi i da je međunarodna trgovinska razmjena uslovljena različitim faktorima“ kaže istoričar Glen Darsi Vud sa univerziteta u Čikagu.
Vulkanolog Džanin Kripner dodaje: „Trenutno je oko 1.500 potencijalno aktivnih vulkana na planeti. Oko 800 miliona ljudi živi na manje od 100 kilometara od njih. To nam dovoljno govori koliko ljudi bi danas bilo ugroženo nekom velikom erupcijom“.
Prilikom erupcije Tambore, najveći broj ljudi je poginuo od piroklastike koja je padala na tlo, od takozvanih lavina vrućeg gasa, pepela i krhotina. Vulkan je potpuno zbrisao pleme koje je živjelo 25 km od Tambore. Sve što se zna o tom plemenu je da je imalo sopstveni jezik od kog nam je danas poznato samo 48 riječi.
Cunamiji, glad, bolesti poput tifusa (kog su prouzrokovale neprestane otrovne kiše i loša higijena) pobrinuli su se da broj žrtava nakon erupcije bude još veći.
Što se tiče temperature, ona je na globalnom nivou pala za 1,7 C i to stanje je trajalo između dvije i tri godine. Poređenja radi, erupcija filipinskog vulkana Pinatubo 1991, snizila je globalnu temperaturu „samo“ za 0.5jC.
Iako je naš kontinent relativno daleko od Tambore, efekti su se osjetili i u ovom dijelu svijeta. U Evropi su nastale nestašice hrane, što je dovelo do masovnih pobuna, a posebno u hladnoj Švajcarskoj. Zbog nestašice hrane tamošnje majke nisu znale kako da prehrane djecu i onda su ih ubijale čedomorstvom, ne želeći da ih gledaju kako umiru od gladi. Većina tih majki je uhapšena i završila na giljotini.
I pored sve tehnologije koju imamo danas, malo je toga što možemo uraditi da predupredimo posljedice ovakve katastrofe.
„Uprkos svim tehnološkim novotarijama, sigurno bismo patili kao i ti ljudi prije 200 godina“ kaže Vud.
Istina, čovjek je u stanju da seizmološkim instrumentima prati dešavanja u potencijalno najopasnijim i najvećim svjetskim vulkanima. Zahvaljujući tome, ljudi se unaprijed mogu upoziriti i broj žrtava u neposrednoj blizini vulkana bi mogao biti manji.
Međutim, sem toga, malo je toga što možemo uraditi da se zaštitimo od tako velikih prirodnih katastrofa.
Bonus video:
