Više od godinu dana Zapadnom Afrikom besni epidemija ebole. Niko nije ni slutio da će se virus proširiti ovako velikom brzinom. Eksperti upozoravaju: iako se trenutno o tome manje izveštava, virus nastavlja da ubija.
Počelo je 2. decembra 2013. Dvogodišnji Emil iz sela Meliandou u Gvineji dobio je bolove u stomaku, groznicu i povraćao je. Četiri dana kasnije je umro. U vrlo kratkom roku potom umiru i njegova majka, sestra, baka i jedna medicinska sestra. Naučnici tvrde da je Emil "nulti pacijent" - pacijent od kojeg je krenula epidemija. Na osnovu njegove priče oni su rekonstruisali početak najteže do danas zabilježene epidemije ebole u Zapadnoj Africi.
Krajem marta 2014. mediji već izvještavaju o 60 smrtnih slučajeva. Oko stotinu ljudi je zaraženo virusom. Ministarstvo zdravlja Gvineje prijavljuje epidemiju ebole Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. U toku narednih sedmica i mjeseci virus se širi na susjedne zemlje Sijera Leone, Liberiju i Nigeriju. U tom trenutku niko i ne sluti da će epidemija odneti skoro 6000 života, a da će se razboljeti oko 18.000 ljudi.
Oko šest mjeseci nakon izbijanja ove bolesti, ljekari upozoravaju da je epidemija izmakla kontroli. Radi se o najgoroj epidemiji otkako je prije 40 godina otkriven virus ebole. Organizacija Ljekari bez granica registrovala je više od 60 mjesta na kojima se virus širi. Ministri zdravlja zapadnoafričkih država pokušavaju da se bore protiv širenja bolesti velikom informativnom kampanjom.
Istovremeno SZO šalje molbu Klinici za tropske bolesti u Hamburgu da primi na liječenje Šeika Umara Kana, jednog od najvažinijih eksperata za borbu protiv ebole u Sijera Leoneu, koji se inficirao tokom rada. Do toga nije došlo i ugledni ljekar postaje prvi medicinar koji postaje žrtva ove bolesti. Nešto kasnije se saznaje da se virusom inficiralo oko 240 medicinara i osoblja koje se stara za njegu bolesnika. 120 ih je umrlo. Uzroci za njihovu infekciju su preopterećenost radom i nedostatak sredstava za održavanje higijene, poput specijalnih odijela i rukavica. "Ebola je praktično dovela do kraha zdravstvenog sistema u pogođenim zemljama", zaključuje Florian Vestfal iz organizacije Ljekari bez granica.
"Mora se odati priznanje ogromnom angažmanu koji su pokazali medicinari i vlasti pojedinih zemalja", kaže Vestfal i dodaje: "Tražimo da se humanitarne organizacije angažuju i u običnim bolnicama u tom regionu kako ne bi došlo do potpunog kolapsa zdravstva."
Nema više opasnosti?
7. avgusta 2014. zabilježen je i prvi slučaj ebole u Evropi. Sveštenika Miguela Pajaresa vlada Španije je prebacila u Madrid, ali on ubrzo umire. Još neki inficirani humanitarni radnici prebačeni su u države Zapadne Evrope, ali nisu svi preživjeli. Bez obzira na nekoliko smrtnih slučajeva, činilo se da su stacionari u izolaciji, koji postoje na klinikama na Zapadu, dobro opremljeni i da je virus tamo pod kontrolom. A onda je došlo razočarenje. Prvi put su se inficirale i medicinske sestre koje uopšte nisu bile u Africi. Obje su preživjele.
Naučnici još uvijek ne mogu da otkriju zašto neki pacijenti prežive, a neki umru. Ljekar iz SAD Kent Brantli i medicinska sestra Nensi Vritebol dali su saglasnost da budu tretirani novim, eksperimentalnim lekom ZMapp. ZMapp je prethodno testiran samo na životinjama. Još uvijek ne postoji lijek koji je odobren za upotrebu. SZO je kratko nakon pomenuta dva slučaja izdao spornu preporuku da se u borbi protiv ebole koriste i ljekovi koji još nisu dobili sve dozvole.
Bonus video:
